Lino Veljak: Nesnalaženje Vlade je zabrinjavajuće

Lino Veljak, rođen 1950. u Rijeci, predstojnik je Katedre za ontologiju i Katedre za filozofsku antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a dugo godina bio je i pročelnik Odsjeka za filozofiju. Gostujući je profesor bio na filozofskim fakultetima u Rijeci, Zadru i Splitu te na više inozemnih sveučilišta. Veljak je jedan od utemeljitelja civilnog društva u Hrvatskoj, a tijekom 1990-ih na stranačkoj je sceni zastupao socijaldemokratsku opciju. Aktivan je u nevladinim organizacijama i inicijativama na prostoru bivše Jugoslavije, primjerice u Protagori, Forumu za slobodu odgoja i antiratnom pokretu Žene u crnom.

Nekoć ste bili redoviti sudionik Korčulanske ljetne škole i učenik praxis filozofije. Koliko su razmišljanja praxisovaca i danas aktualna?

Moram precizirati, nikad nisam imao izlaganje ili sudjelovao u formalnoj diskusiji Korčulanske škole, pa bi se prije moglo reći da sam bio njezin svjedok: prisustvovao sam svim zasjedanjima, od 1970., kad sam doputovao na Korčulu kao upravo završeni student prve godine filozofije, pa sve do posljednjeg, 1974., kad sam već bio profesor logike i filozofije na zagrebačkoj Drugoj gimnaziji. Uspio sam, doduše, u posljednjem broju časopisa “Praxis” (3-5/1974) objaviti svoj prvi rad pod naslovom “Marxov pojam revolucije”. Mišljenje koje se razvilo u okružju časopisa i Korčulanske škole svakako je dio povijesti filozofije i socijalne teorije druge polovine 20. stoljeća, ali se njegovo današnje značenje ne može svesti na arheologiju ideja. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća svijet se uvelike izmijenio, što vrijedi i na lokalnom planu, no temeljna struktura cjeline svijeta nije dovedena u pitanje: na djelu je – danas, doduše, u globaliziranom obliku i bez prividne alternative lažnog socijalizma – ona ista otuđena i otuđujuća logika reprodukcije kao i prije gotovo pola stoljeća. Dakako, kritika “socijalističkog birokratizma” danas se ne može doslovno koristiti za kritiku aktualnih pojava s kojima se suočavamo, jer takve birokracije naprosto više nema. No i ta kritika može poslužiti kao model kritičkog razumijevanja onoga što je danas na djelu. Uvidi u fenomene otuđenja i postvarenja, razvijeni u okruženju Praxisa i Korčulanske škole, itekako mogu pomoći razumijevanju današnjih pojavnih oblika otuđenja i, što je posebno važno, njihovih temelja i korijena.

Predsjednik je odviše pasivan

Konkretnije, što u vrijeme dominacije neoliberalnog kapitalizma naslijeđe praxis filozofije i Korčulanske ljetne škole može ponuditi društvu?

Ponajprije, model nedogmatskog i radikalno kritičkog mišljenja te paradigmu ljudske dosljednosti, iako su se pojedini sudionici Korčulanske ljetne škole (no među njima nitko iz uže redakcije časopisa “Praxis”) kasnih osamdesetih i ratnih devedesetih svrstali na stranu organiziranoga državnog zločina. U vremenima kad je država-partija imala monopol na javnu istinu, u tom se okružju oblikovalo beskompromisno mišljenje, od čije kritičnosti ništa nije unaprijed bilo izuzeto; krilatica “kritika svega postojećeg” često se krivo tumači kao negacija svega postojećega, a zapravo je riječ o odbacivanju ideje da su neke “vrednote” i neke ličnosti same po sebi neupitne. Na taj je način Praxis razarao vladajuću ideologiju (pojednostavljeno: prikazivanje političkih i društvenih nedosljednosti i kontradiktornosti nužnim i opravdanim); to je model koji se danas može primijeniti na nove tipove ideologije, koji sebe, dakako, ne imenuju ideologijama nego “znanstvenim pristupom zbilji”, domoljubljem, bogoljubljem, slobodarskim pogledom na svijet i kako već sve ne.

Kakvom vidite današnju ekonomsku i socijalnu situaciju u Hrvatskoj? Bi li nešto od nagomilanih problema mogla riješiti neka nova ljevica?

Stanje u hrvatskom društvu i privredi determinirano je, s jedne strane, općom svjetskom situacijom, a s druge totalnom devastacijom industrije i proizvodnje općenito, koja je započela pljačkaškom privatizacijom 1990-ih i intenzivirala se u Sanaderova vremena. Nema ni brzih ni lakih rješenja i nitko tu ne može preko noći izbrisati efekte dvaju katastrofalnih desetljeća. Problem je, međutim, što nema ni vizije kako preokrenuti trendove. Većina, uključujući i vodeće ljude u vladajućoj koaliciji, robuje neoliberalnim modelima – a neoliberalizam nijednoj zemlji nije donio boljitak; istina, koristio je i koristi malobrojnoj eliti, ali to ide nauštrb najvećega dijela stanovništva i razgrađuje društvo u cjelini. Prvi nužan korak na putu ozdravljenja bio bi oslobađanje svijesti od robovanja neoliberalnim dogmama. Upravo u tom oslobađanju, koje neće biti ni brzo ni lako, vidim osnovni poziv svake autentične ljevice.

Veliki ste kritičar nacionalizma i desnice. Koliko je desnica u Hrvatskoj uzela maha i kako spriječiti pokušaje revizionizma?

U situaciji privredne katastrofe, koja rezultira porastom osjećaja besperspektivnosti, razumljivo je da se očajnom narodu nudi opijum ksenofobije i lažna nada da autoritarna vlast može riješiti zatečene probleme ili barem vratiti ljudima osjećaj nacionalnog dostojanstva (najčešće uz pomoć historijskog revizionizma, rehabilitacije onog najgoreg u novijoj prošlosti). U tom pogledu, Hrvatska nije nikakva iznimka među zemljama u sličnoj situaciji. No ove se jeseni stanje vidno pogoršalo, pravo glasa dobile su pojave za koje se moglo misliti da će postupno posve iščeznuti s javne scene. Manifestacije netolerancije i mržnje postale su posve uobičajene, gotovo normalne. Oni koji u tome vide sindrom Weimarske Republike ipak pretjeruju: niti je Hrvatska Njemačka, niti je današnji svijet onaj otprije osamdeset godina. Međutim, ako bi se u EU-u pojavili ozbiljniji znaci devastirajuće krize i ako bi u najvažnijim zemljama Unije dominaciju stekle političke snage radikalne desnice (kakve danas predvodi Marine Le Pen), stvari bi se korijenito izmijenile. Tada bi zaista bilo razloga za zabrinutost – ili, bolje, tada bi možda bilo prekasno za bilo kakav smisleni izlaz – a reautoritarizirana Hrvatska dijelila bi sudbinu svojih i zapadnih i istočnih susjeda.

Vlada se očigledno ne snalazi u aktualnoj situaciji – zašto?

Nesnalaženje Vlade i vladajuće koalicije je zabrinjavajuće. Čini se da se aktualna vlast boji glasne ekstremističke manjine, a taj strah onda kompenzira povremenim verbalnim ispadima, umjesto da sustavno provodi politiku zaštite temeljnih ustavnih vrednota. Sve je to dodatno zakomplicirano činjenicom da Vlada ima ograničeno polje djelovanja u području ekonomije te da respektira interese međunarodnog i svjetskog financijskog kapitala i više nego što je to nužno. Ponekad se čini kao da Vlada jedva čeka dan kad će vruć krumpir aktualnih teškoća i kratkoročno nerješivih problema dati u ruke opoziciji. Sasvim je jasno da ni opozicija neće biti u stanju riješiti zatečene probleme, a ako bismo slijedili recentno iskustvo, realno je očekivati da će neke od tih problema samo dodatno zaoštriti i produbiti. Nema dakle razloga za vedar pogled u blisku budućnost.

Kako pak ocjenjujete predsjednički rad Ive Josipovića?

Predsjedniku Josipoviću zamjeram što je odviše pasivan, neodlučan, mlak u obrani temeljnih ustavnih vrednota. No ne vidim realnu alternativu, ne vidim tko bi umjesto njega mogao pobijediti na predsjedničkim izborima. Stoga ću mu dati glas, ali opet po principu najmanjega mogućeg zla.

Putinizacija Srbije

Aktivist ste Protagore, udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba. Kako komentirate protekli referendum o braku, kao i mogući drugi, onaj protiv ćirilice?

Referendum o ustavnoj definiciji braka pokazao je da je od 86 posto katolika samo 25 posto slijedilo poziv svojih biskupa da daju glas za predloženu ustavnu promjenu. Čini mi se da se može govoriti o gubitku legitimiteta vodstva Katoličke crkve. S druge strane, pokazalo se da pasivnost glasačke većine ide u prilog glasnoj i dobro organiziranoj manjini onih koji bi ograničavali stečena prava manjina po bilo kojim osnovama ili preventivno onemogućavali uklanjanje ovoga ili onoga oblika diskriminacije neke manjine. A nije osobito vjerojatno da će aktivnosti usmjerene na uspostavljanje diktature većine nad manjinom (zapravo diktature samozvanih predstavnika većine nad većinom i manjinama) stati ovdje. Što će se događati s drugim referendumom, onim o ćirilici, ne znam, no ako bi se održao, bio bi to znak da Hrvatske više nema na zemljovidu civiliziranih zemalja Europe. Bilo bi veoma neodgovorno kad bi se dopustilo održavanje tog referenduma.

Kao jedan od utemeljitelja civilnog društva u Hrvatskoj, kako danas vidite njegovu ulogu i način borbe?

Nema sumnje da su brojne organizacije civilnog društva aktivno sudjelovale u nedavnoj protureferendumskoj kampanji. Pokazalo se, međutim, da one ne uspijevaju okupiti značajniji dio stanovništva, što se ponajprije može objasniti njihovom usmjerenošću na zadovoljavanje potreba donatora i transformaciju najvećeg broja tih organizacija u nadomjestak za socijalne servise (dobrim dijelom već demontirane) socijalne države.

Živite na relaciji Zagreb – Beograd: možete li usporediti stanje u dvjema zemljama?

Stanje je veoma slično, s time da je u Srbiji možda za nijansu gore nego u Hrvatskoj. Ta nijansa ponajprije ovisi o lošijoj privrednoj situaciji, Srbija nema ni značajnijeg turizma. Na vlasti su dvije reformirane stranke koje su u izvornom obliku vladale u Miloševićevo vrijeme. Radikali su se pretvorili u naprednjake i odrekli Šešelja, socijalisti su se odrekli Miloševića (iako ne svi, a pogotovo ne njihovo biračko tijelo). Ponašaju se po modelu Sanaderova HDZ-a, a dominantna je tendencija putinizacija Srbije, uz veoma visok stupanj kooperativnosti u odnosu na Zapad. Sve je to već viđeno.

Aktivni ste član feminističkog antiratnog pokreta Žene u crnom iz Beograda. Koliko je taj pokret, kroz godine svoga rada, uspio odmaknuti Balkan od zločinačkih prošlosti?

Ako je itko radio i još radi na suočavanju balkanskih zemalja sa zločinačkom prošlošću, onda su to Žene u crnom i njihova mreža koja se prostire po cijeloj Srbiji, pa i izvan nje. Posjećujući mjesta zločina počinjenih u ime srpskog naroda – od sandžačkih stratišta, preko Višegrada, Srebrenice i Prijedora, pa sve do Vukovara – ali i odajući počast srpskim civilnim žrtvama, recimo onima s Kosova, što je gotovo nepoznato (valjda stoga što je medijski nezanimljivo i što mnogima odgovara da se vjeruje kako Žene u crnom nemaju suosjećanja za srpske žrtve), one su uspostavile nove standarde moralne i političke odgovornosti, što je elementarna pretpostavka raskida s ideologijama koje su rezultirale zločinima. To što je učinjeno možda nije dovoljno, ali da nema aktivizma Žena u crnom, Srbija bi danas bila jedno mnogo tmurnije mjesto.

Napisali ste, između ostalih, i knjigu “Od ontologije do filozofije povijesti”, u kojoj je i vaš ogled o “deratizaciji i vakcinaciji”. U kojoj je mjeri Hrvatskoj potrebno suočavanje s nedavnom prošlošću i raščišćavanje političkih i ratnih zločina?

Bez beskompromisnog suočavanja s recentnom zločinačkom prošlošću, posebno sa zločinima počinjenima s vlastite strane, nema nade za budućnost. To vrijedi i za Hrvatsku, ali i za sve druge zemlje koje su sudjelovale u ratovima devedesetih. Čini mi se da je to suočavanje u posljednje vrijeme zastalo, što, u najmanju ruku, nije dobro. Hoće li se krvava prošlost ponavljati više ne ovisi samo o ovdašnjim narodima i njihovim elitama, nego ponajprije o međunarodnoj konstelaciji.