MAKK na regionalni konac

Ako na tzv. kreativne industrije u Europskoj uniji otpada 4,5 posto ukupnog BDP-a, kako dijagnosticiramo statistiku? Europa ne trži Holivud, nego u proračunu EU-a hrabro šepa s vlastitom popkulturnom proizvodnjom, dok digitalizacija radikalno mijenja zanatske postulate, a odjeci recesije u kulturi EU-a kontekstualno su kodirani.

Za Patrika Ažea, glavnog tajnika Europskog saveza skladatelja koji je nastupio na Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji (MAKK), održanoj u Zagrebu od 9. do 11. prosinca, ipak je “neupitno kako je riječ o gospodarskoj grani koja generira radna mjesta i potiče razvoj”. Naravno, Ažeov konfekcijski moment kreativnih industrija kao vječnog neoliberalnog tropa naslonio se na naslov konferencije “Autorstvo i kreativnost – snaga za 21. stoljeće”. Trodnevni hepening u organizaciji Instituta hrvatske glazbe, Hrvatskog društva za autorsko pravo i Adria Mjuzik Konferensa bez problema je okupio tristotinjak akreditiranih profesionalaca na panelima, koji se vrlo točno dijele na domaće i strane.

Aže je održao predavanje koje se udaljava od optimizma razvoja, jer kaže da je “autorsko pravo u nezavidnoj situaciji u EU-u” i upozorava na apsurd pri kojemu se autorskom pravu u “institucijama EU-a pridaje kreativni potencijal, a onda ga se optužuje za ograničavanje tehnološkog razvoja”. Tobožnji apsurd ili dijalektika sporog prosvjetiteljstva za činovnike EU-a, Aže je uz pet slojeva koncilijantnosti poručio da je internet jedini izvor svih strahova, a zemaljska situacija biznisa je neizvjesna.

Glavna gošća konferencije Mari-Fransoa Mara, direktorica francuske vladine agencije za borbu protiv onlajn piratstva (HADOPI), predstavila je rezultate rada. Da nije ozbiljno, bilo bi montipajtonovski, ali madam Mara živa je metafora policijskog diskursa koji se namjerava širiti EU-om, pošto je u francuskom režimu preživio čitav mandat. “Svrha HADOPI-ja nije kažnjavanje korisnika interneta ni narušavanje privatnosti, što su neke od čestih zabluda. Naša misija je, prije svega, odgojno-obrazovna. Još je jedna zabluda tvrdnja da se prekršitelje kažnjava iskapčanjem interneta. Od više od dva milijuna poslanih opomena, samo ih je 15 sudski procesuirano, a kazna je u konačnici bila novčana. Dakle, velik broj korisnika odustao je od nelegalnih aktivnosti”, izrekla je direktorica smjelo konkluziju “promocije odgovornog korištenja autorskih djela”. Kraljica europskog antipiratstva poznata je inače po “inovativnosti nadzora na području tehničkih mjera, s mogućnošću sankcioniranja krajnjih korisnika kroz tzv. postupni odgovor u tri koraka”. Ali mjera “obustave pristupa internetu”, za koju se Mari-Fransoa Mara zalaže godinama, trenutačno je, opterećena različitim žalbama, “na razmatranju pred mjerodavnim institucijama francuske države”.

Domaći dio konferencije spasio je stvar, u realitetu. No realizam domaćih umjetničkih disciplina tragikomičan je samo vrlo upućenima, koji su na panelu “Kreativni pojedinac – nacionalna vrijednost?” (vidljiv upitnik!) umjeli prepoznati fatalnu autotematizaciju struke i pripadan minus solidarnosti. Ukratko, dok filmski radnik Vinko Brešan govori pozitivno o HAVC-u i negativno o HRT-u, koji uopće ne pomišlja na problem autorskih prava i ostalu legislativnu bagažu EU-a, ostali pristojno šute i odobravaju. Ili, kad pisac Miro Gavran, u formatu aktualno oštećene strane (40-ak tisuća kuna godišnje apanaže) u slučaju novopokrenute pa rebalansom proračuna ukinute obaveze Ministarstva kulture za isplatu naknade od posudbe knjiga u knjižnicama, elaborira stvar, nitko ga “baš ne doživljava”. Neki, je li, uberu porez, neki ne: radi li se o nečemu drugom? Radi.

Pragmatično i čisto, domaći kulturnjaci, uglavnom muzičari, pokušavaju definirati način da se legislativno i praktično povežu u regionalnom ključu, ne bi li izbjegli vrlo izglednu sudbinu kolonizacije stranih, zapadnoeuropskih i/ili američkih (multinacionalnih) pablišera, kojima uopće nije u interesu da postoje mala društva za zaštitu autorskih prava. “Za razliku od zapadnoeuropske i američke prakse zaštite autorskih prava, na prostoru bivše Jugoslavije autori su ujedno i vlasnici svojih prava, ne trebaju im pablišeri. U zajedničkom je interesu dogovor svih autora regije: da postignemo alijansu, da se zaštitimo od kolonizatorskih utjecaja stranih pablišera”, rekao je Zoran Predin na konferenciji. Tonči Huljić je prisnažio, podsjetivši slabo upućene da se u Hrvatskoj ne može živjeti od autorskih prava: jer, ako on ne može, tko može? “Od najveće dobiti autorskog prava na godišnjoj razini u Hrvatskoj se može preživjeti tri-četiri mjeseca”, kaže Huljić, koji status digitalizacije osjeća na vlastitoj koži tek od prošle godine. “Digitalizacija polako nadomješta propast CD-a, ali to je prihod na razini bolje večere”, slikovit je Huljić.

“Glavna zamka u eri digitalizacije je zahtjev za paušalom radi korištenja internetskih sadržaja. Ako na to pristanemo, mi mali autori i mali narodi potpisali smo smrtnu presudu”, tumači Predin. “Da, ako se (ili kad se) počne naplaćivati Jutjub, muziku ćemo do kraja degenerirati”, nastavlja Huljić, predlažući “politizaciju autorskih prava”. “To je borba političkim sredstvima, da se zaštiti identitet domaćega kulturnog proizvoda u javnim medijima u omjeru od 50 posto, a ne 20 posto od ukupnog sadržaja, kao što imamo sada. Francuska je postigla taj omjer i zaštitila svoju kulturu, što bismo i mi trebali, uz pomoć europskih asocijacija za zaštitu kolektivnih prava”, tumači Huljić. Dino Šaran politiku ne bi spominjao, jer “politika je đavo”. Ali bi vrlo ozbiljno razmislio o uvođenju komisije za šund “na svjetskom nivou, koja bi u moru komercijalne muzike zaštitila kvalitet, inače će se sve svesti na broj klikova”.

Šaran je, konačno, po pitanju regionalne suradnje kristalno jasan. “Hajmo najprije urediti stvar s jezikom. Ako je ovo isti jezik kojim svi govorimo, a jest, onda meni Zoran Pedin nije strani autor, nego je to recimo Lejdi Gaga. Možemo li se tako dogovoriti?” pita Šaran i ne šali se. Ne šale se ni ostali, ali im napon odgovora na problem s jezikom nije baš na razini PEN-a, odmah su im na pameti legislativne regule EU-a. Zašto se pitanje jezika kulture i umjetnosti neke regije ne bi moglo legislativno urediti i zaštititi, poput trgovačke zone regije? U srazu kulturnih radnika male regije i globalne kolonijalne elite, što je onda pitanje identiteta, a što trgovine?