Marija Ivančeva: Semiperiferija neće biti pošteđena

Na Nedelji razgovora o perspektivama za Balkan, koja je pod naslovom “Kriza i alternative” a u organizaciji Zaklade Rosa Luxemburg za Jugoistočnu Evropu održana u Beogradu početkom oktobra, govorila je i Marija Ivančeva. Mlada doktorandica sociologije na Srednjoevropskom univerzitetu (CEU) u Budimpešti bavi se istraživanjem visokog obrazovanja u bolivarskoj Venezueli, ali i lijevim aktivizmom, kod kuće u Bugarskoj i izvan nje. Članica je kolektiva Društveni centar Haspel, sudjeluje u projektima Novih lijevih perspektiva (New Left Pespectives), Transeuropa festivala u Sofiji i u radu novoga medijskog portala LeftEast. Razgovarali smo u pauzi beogradskog skupa, no kako su se u tjednima koji su uslijedili događaji u Bugarskoj intenzivirali, novi razvoj situacije opisan je u naknadnom razgovoru, koji prenosimo u okviru ovog članka.

Možete li nam izložiti kratku kronologiju protesta u Bugarskoj?

U posljednjih nekoliko godina bilo je nekoliko protesta u Bugarskoj, od kojih bih izdvojila tri najznačajnija: najprije je u ljeto 2012. bio ekološki protest, u zimu 2013. uslijedio je protest protiv povišenja cijena struje, dok je aktualni protest započeo kao vrlo problematično okupljanje protiv opće političke reprezentacije. Bilo je i drugih manjih protesta, primjerice protiv privatizacije željeznica i privatizacije tvornice oružja; svi su imali određene reperkusije i na glavni grad, ali su bili manji. U 2012., na vrhuncu pobune, oko pet tisuća ljudi uspjelo je efikasno blokirati glavne puteve prema Sofiji, pa je to bio dvodnevni spektakl unatoč tome što nije bio masovan. Zimus se pobunilo oko deset tisuća ljudi, no bilo je puno neorganiziranih akcija, bez vodstva; ljudi bi samo dolazili i družili se, ponekad pokušavajući izbjeći policiju. Bilo je noćnih tuča, posebno između policije i nogometnih huligana, no većinu prosvjednika činili su obični ljudi. A ovoga je ljeta petnaest tisuća ljudi izišlo na marš ulicama Sofije, što je nezapamćeno u posljednjih petnaestak godina.

Srednja klasa i uznemireni sistem

Tko su prosvjednici koji su ljetos marširali Sofijom?

Ujedinile su se različite grupe, no uglavnom su to bili stanovnici Sofije i drugih gradova – radnici u privatnom sektoru, studenti i omladina. Ukratko, oni dobro obrazovani, koji razumiju i identificiraju se s globalnim društvenim pokretima. No zimus je bilo i onih koji su izašli na ulicu iz čistog očaja, kao i onih koji su se s njima solidarizirali, koji nisu prosvjedovali samo zbog svojih računa za struju, nego i potaknuti drugima koji su se, primjerice, samozapaljivali.

Sav taj proces govori o atomizaciji društva i ciljeva koje imaju pojedine grupe. Razaznajemo i radničke probleme i nevolje srednje klase? 

Teško je reći tko čini srednju klasu, jer postoji toliko različitih definicija. S druge strane, to je za marksiste problematična, nepostojeća kategorija, koja se često zloupotrebljava ne bi li se dobro obrazovani dio radnika okrenuo protiv ostatka klase. Na određeni način, vladajuća je ideologija tranzicije obećavala prosperitet te tzv. srednje klase, njezino širenje na cijelo društvo. A sada vidimo da bi to, kada bi se počelo događati, uznemirilo taj isti sistem, uznemirilo bi kapitalizam. Dio protesta preuzeo je taj identitet i tu aspiraciju.

To se ogleda i u medijskom pokrivanju događanja: jedan dio protestanata je idealiziran, kao oni koji hoće pristojan građanski život, a drugi dio demoniziran, kao ljubitelji društvenoga kaosa. Prvi su medijski prezastupljeni, drugi su ostali u sjeni?

Teško je o tome nešto reći. Sve to govori o fragmentaciji i atomizaciji koju ste spomenuli. A to se lako vidjelo i u protestima – bez puno razgovora i govora, samo buka i pljeskanje. Nije bilo javnih tribuna, jer su ljudi odbacivali potrebu za takvom ulogom. Istovremeno, moglo se primijetiti da mainstream mediji u ljeto prošle godine nisu izvještavali u korist srednje klase, nego u korist buržoazije, ljudi koji posjeduju sredstva. Sada je bilo drugačije, protesti su bili preveliki da ih se naprosto ne bi vidjelo. O njima se izvještavalo, ali na različite načine. Liberalni mediji stali su vrlo otvoreno uz proteste, a ostali su ih tretirali dvosmisleno, tražeći u njima skandale i kompromitaciju.

U nas se medijska strategija često svodi na onu “isuviše nije dovoljno”: o nekom se fenomenu puno govori, a da bi se malo kazalo o njegovim dubljim uzrocima i razlozima?

Da, nema analitičnosti, samo zauzimanje strana, pa čak i pokušaji glamurizacije događaja njihovim svakodnevnim pokrivanjem. No jasno je da to nije sve, postoji puno problema o kojima se ne izvještava. Tako je velik problem na zimskim protestima bio taj što je dio ljudi htio protestirati protiv stranke Bojka Borisova GERB koja je napustila vladu, pa su isključeni iz protesta. Poruka je bila: samo smo protiv Socijalističke stranke (Bugarska socijalistička partija, BSP), ne i protiv ostalih.

Kakva je sada parlamentarna scena u Bugarskoj?

Sve je posloženo od desno do ekstremno desno; jedinu zbrku unose neke ekstremno desničarske stranke, koje u nekim zahtjevima zvuče “ljevičarski”, no to je, naravno, vrlo problematično, ponajviše stoga što se obraćaju samo etničkim Bugarima. Dakle i oni njihovi zahtjevi koji dobro zvuče – za nacionalizaciju, porodiljne naknade, plaće od kojih se može pristojno živjeti – odnose se samo na specifični segment društva.

Kada se dogodila tranzicija, pojavila se velika koalicija manjih, fragmentiranih stranaka, nazvana Unija demokratskih snaga (UDF), koja se kasnije raspala na nekoliko dijelova. Bila je na vlasti 1992. i 1997., kada je odgovorila na krizu izazvanu inflacijom koju je prouzrokovala vladavina BSP-a. To je mnoga poduzeća odvelo u propast, banke su ludovale i nitko, zapravo, nije vodio zemlju. Nakon iskazanoga akumuliranog duga, cijeli je sistem kolabirao i došlo je do visoke inflacije. Sve su to iskoristili desni konzervativci da bi se domogli vlasti. Njihovo rješenje bila je privatizacija, s kojom je započela i nova problematika. Privatizacije su na početku uistinu stabilizirale makroekonomsku sliku, no po koju cijenu? Po cijenu destabilizacije života većine domicilnog stanovništva! Mnogo je tvornica zatvoreno, mnogo radnih mjesta uništeno, privatizacija nije pokrenula novi razvojni ciklus. Rezultat je bio da je mnogo ljudi napustilo zemlju. Razmjere pogoršanja situacije teško je činjenično potkrijepiti u zemlji u kojoj se opća stopa nezaposlenosti mjeri u situaciji kada petina stanovništva spada u privremene, a sve više i u stalne migrante.

Parlament i njegove vlade, pa i posljednja, uvijek su nekakve koalicije “obične”, konzervativne, i ekstremne desnice. Tu je uvijek i oko deset posto liberala, koji reprezentiraju 13 etničkih manjina. To je, nažalost, vrlo oligarhijska stranka. Imamo dakle već spomenute BSP i GERB. Do 2001. vrijedio je dvopartijski sistem kao u Britaniji, gdje je treća mala partija uvijek mogla uz jednu od velikih. A onda se vratio car i formirao vladu, s namjerom da prekroji to dvostranačje. No iz njegove je stranke puno bjegunaca razvilo vlastite partije, pa tako i GERB, kao stranku desno-centrističkog populizma. Iako u ekonomskoj politici neoliberalni, kao i drugi, oni pokušavaju i s programom koji će se svidjeti srednjim klasama; ipak, upravo su oni uspjeli napraviti krizu s računima za električnu struju.

A kako je s ideologijama u civilnom društvu, koje sebe voli prikazivati nepolitičkim?

To mi je omiljena tema. Njihova je apolitičnost politička u šmitovskom smislu, jer ima neprijatelja. A to je narod, iliberalna masa, navodno sklona autoritarnim vođama. Pa se civilno društvo postavlja protiv toga, oni su za slobodu, liberalne vrijednosti i ljudska prava – ali samo za neke segmente društva. Tako da je vrlo lako podupirati gej i lezbijsku scenu u Sofiji, jer je uglavnom riječ o problematici srednjoklasnih homoseksualnih konzumenata, a ne o sveopćoj promjeni struktura koje omogućuju represiju nad LGTB ljudima.

Nekritičko odbacivanje prošlosti 

Evropska ljevica ni sama nije jedinstvena u svom odnosu spram Evropske unije: postoji li uopće anti-EU resantiman u Bugarskoj i tko ga izražava?

Ekstremna desnica. No ne zaboravimo da je Bugarska u vrlo teškoj geostrateškoj situaciji: iako nemamo puno otpora prema EU-u, imamo izražene zadatke unutar političke klase da se u sukobima interesa između EU-a i Rusije manevrira na oba fronta.

To mi ne zvuči loše… ili je barem manje loše od naše monomanije?

Ali jest loše: kada se na nacionalnom teritoriju natječu plinovodi, ruski Južni tok i EU-projekt Nabucco, a zemlja u jednom trenutku podržava pa u drugom odbija oba, na djelu je potpuna šizofrenija. Dva se moćna bloka bore preko naših leđa. Tako zimus na referendumu o korištenju nuklearne energije pitanje nije bilo samo to hoćemo li uopće taj tip energije, nego i to hoćemo li jednu ili drugu varijantu. A to je problematično: rekli smo da nećemo, a oni razvijaju alternativni nuklearni program.

Politička imaginacija prilično je osiromašila i ispraznila se nakon 20 godina ovakve tranzicije i pridružene joj tranzitološke refleksije. Što mislite, u kojem će se smjeru nastaviti i razvijati sadašnji protesti? Uz uvažavanje specifičnosti svake od zemalja, u Sloveniji i Hrvatskoj zastalo je na problemu institucionalizacije energija otpora… 

Za mene se politička imaginacija ne odnosi samo na ono što će se dogoditi u budućnosti ili na pukoj uronjenosti u prošlost, nego u vrlo kritičkom povijesnom preispitivanju prošlosti. Ali to je u nedavnoj prošlosti bilo vrlo teško, jer se ona tako praznila od sadržaja. Sve postsocijalističke vlade, uključujući i one koje su se nazivale socijalističkima, prolile su zajedno s prljavom vodom i dijete, u smislu načelnoga odbijanja komunizma. Nije bilo prosudbe o tome što je u socijalističkoj prošlosti bilo dobro a što loše, sve je proglašeno lošim! Isto je s prijašnjom erom postupala nova ljevica, sve je to za njih bila neka podvrsta fašizma. Ali taj je sistem u nekim segmentima funkcionirao, od privrednog rasta u pojedinim razdobljima do razvoja infrastrukture.

Još je poraznije što se ne uviđa da je povijest socijalizama povijest velikih borbi unutar tih društava, a ne nekakav predestinirani monolit na djelu?

Da, i kako onda spasiti i preuzeti važne stvari iz tog razdoblja? A to nije problem samo u Bugarskoj: istraživala sam u svojoj disertaciji slučaj Venezuele i došla do zaključka da i ondje, čak i oni koji uče, malo uče iz vlastite historije.

A što reći o našoj zemlji koje nema, Jugoslaviji i njenoj pouci – možda da to naslijeđe ne smije biti prepušteno samo Jugoslavenima? I toj sklonosti svake nove generacije ljevičara, ali i nekih starijih, nekom navodno apsolutnom novom početku? 

Postojalo je toliko eksperimenata u pokušajima osiguranja blagostanja, u obrazovanju itd. Ne mora se, naravno, sve prepisivati iz recepata prošlih vremena, no mora se moći razumjeti što je bilo, pa onda i što je od toga i danas primjenljivo, a što ostaje kontekstualno. A to nedovoljno radimo: pritom mislim samokritički i na sebe, iako se trudimo – kao kolektivi, a ne samo kao pojedinci. Jer i ta je borba prvenstveno veća, kolektivna borba.

Možemo li se nadati da će buduće demonstracije biti strukturiranije, bolje organizirane?

Ne znam decidirano odgovoriti na to, znam samo da sve grupe u Bugarskoj sada preispituju svoje mobilizatorske kapacitete. To je u redu, ali bez rada oko prošlosti sve ostaje u zraku. Jer mi sada na određeni način mislimo o strankama, o tome kako se one stvaraju, pa želimo samo kopipejstati ta iskustva i što brže oformiti politički relevantnu stranku prave ljevice, bez promišljanja o tome kako se stvara drugačija partijska organizacija. Ili, ako smo anarhisti, samo kažemo da mrzimo stranke. Zato mi je inspirativan bio govor Michaela Lebowitza u Venezueli o tome kakva bi trebala biti socijalistička stranka: osnovni je problem unutrašnje kontrole, a ne kontrole partije nad stanovništvom, što smo imali u Istočnoj Evropi. Nije riječ dakle samo o disciplini i uvlačenju masa u političko odlučivanje, nego i o uspostavljanju mehanizama unutrašnje kontrole, da bi se dostigli standardi koji se zagovaraju. Primjerice, ako zagovarate ideje da potrošnju treba podrediti akumulaciji, onda se to treba odnositi i na vas; ako to ne izvršavate, morate biti povučeni. Sve se to mora događati unutar partije, a ne u odnosu partije prema ostatku stanovništva. Strahujem da se danas svaka partija osniva na istom etosu, da smo “mi” ta izabrana grupa ljudi kojima treba unaprijed vjerovati. 

A da stanemo na vlastite noge?

Bavimo li se budućnošću Balkana, moramo promišljati slučaj “balkanizacije” Jugoslavije, njenog uništavanja i stvaranja nacija-država, sa svim popratnim fenomenima klaustrofobije i šovinizma. Nije li problem da agende poput ovoga umrežavanja balkanske ljevice ili Balkan foruma, uza sve promjene statusa pojedinih zemalja unutar i izvan EU-a, unose više geopolitičkih izazova u ovaj prostor nego što ga on stigne preraditi? S time, dakako, da bi ljevici trebalo biti jasno da je izlazak iz nametnutih okvira državica-nacija nužan…

Dobro je sve što upali. Na sličnom sam forumu u Litvi pričala s tamošnjim ljudima o tome kako imamo ideju o balkanskoj federaciji; odmah su prihvatili da bi i njima trebalo nešto slično. Možemo to zvati Balkanom ili drugačije, bitno je da analiziramo i razumijevamo procese na zajedničkoj ekonomskoj periferiji, koja treba postati suverenom. Mislim da je pitanje suverenosti krucijalni koncept. Liberalna analiza globalizacije zamračuje nejednakosti u kontekstima. Lako je reći da je svatko tko se referira na nacionalni teritorij nacionalist koji treba nestati; jedan od razloga zašto su desni ekstremisti uspješniji od ljevice jest i u njihovoj tvrdnji da štite suverenost nad nacionalnim resursima, općim dobrima i uslugama. To čine u ime krive subjektivnosti, no od njih moramo naučiti da je suverenost nešto vrijedno. Nije riječ o nacionalizmu, nego o tome tko će kontrolirati resurse koje želimo regulirati. Lijepo je zalagati se za evropsku federaciju, evropska opća dobra, commonse kao takve. No gdje su commonsi – kulturna i prirodna dobra dostupna svim članovima društva – u Amazoniji? Ako Peru, Ekvador ili Brazil ne mogu dopustiti internacionalnim korporacijama da im poharaju zemlju, isto će se s izrabljivanjem naših sirovina desiti u Evropi, kao što se u Africi već desilo. Znači, lako je zastupati neki laissez faire commonism, koji je uvijek na strani bogatih društava.

Politički establišment i njegov medijski mainstream ne problematiziraju na pravi način nove nejednakosti unutar EU-a: pretvaraju se da smo svi jednaki ili gotovo jednaki, dok je na djelu neokolonijalno prestrukturiranje zajednice?

Velik problem u državama i društvima usporedivima s našima je i druga tendencija, također vrlo opasna – po njoj mi samo dramatiziramo svoju situaciju, koja uvijek može biti puno gora. Ne postoji povezivanje sa situacijom u zemljama koje imaju puno izbjeglica, imigranata, što sve ima veze i s nama, koji smo im sljedeća točka na putu. Trebalo bi biti shvatljivo da su to zemlje upropaštene u našim ratovima, u našem krivom svrstavanju. Ali u Bugarskoj vlada mišljenje da takvi ne bi smjeli doći ovamo, neka idu na Zapad. A nas neka taj Zapad tretira ravnopravnije, jer trebamo više novca, više strukturnih fondova, s obzirom na to da zaostajemo i dezintegriramo se. A da stanemo na vlastite noge? To je semiperiferijska situacija, koja zapravo, spram prave periferije, želi biti privilegirana: naše potrebe su ispred njihovih.

Istovremeno, gotovo nema interesa za međusobnim upoznavanjem, kamoli zbližavanjem bivših socijalističkih država: sve veze su East-West, a nijedna East-East?

Upravo smo iz tog razloga u posljednjih šest mjeseci pokrenuli portal na engleskom jeziku LeftEast, kao platformu za razmjenjivanje informacija između zemalja nekadašnjeg evropskog istoka. Posjetite nas na www.criticatac.ro/lefteast i surađujte s nama!

Put rasističkim pokretima otvara neoliberalna administracija

Kakav je najnoviji razvoj situacije u Bugarskoj, što se sve događalo nakon našeg razgovora u Beogradu?

Posljednjih tjedana nastaju valovi međusobno suprotstavljenih mobilizacija, koji zemlju dijele po etničkim i klasnim linijama. Od 23. oktobra štrajkaju studenti, koji su okupirali šest fakulteta, u Sofiji i drugim gradovima. Posljednji štrajk u nizu potaknut je protuustavnim ponovnim imenovanjem medijskog mogula Deljana Peevskoga u parlament, a sada možemo reći da traje već mjesecima: započeo je kao izraz moralne indignacije i sa zahtjevima za ostavkom “lijeve” vlade, patroniziran od stranaka i intelektualaca desnice. Iako je vladajući BSP kontramobilizirao svoje pristaše, studenti su odoljeli pritiscima i “ljevice” i desnice te pokrenuli diskusije i forume u cilju razvoja vlastite analize i razrješenja događaja. Te diskusije još traju. Istovremeno, pripadnici profesija koje se smatraju ugroženima (kao što su uzgajivači stoke, liječnici i policajci) izlaze na ulice protestirajući protiv stezanja poticaja i drugih budžetskih izdvajanja, ali i otkaza. Svaka grupa ističe svoje zahtjeve, rijetko u međusobnom dijalogu, a “socijalistička” ih vlast naprosto ignorira. Događa se i rast etnički motiviranog nasilja: sve više incidenata u kojima su napadaju stranci kontrastirano je primjerom pljačke čija je žrtva, navodno, bila pripadnica ekstremno desne stranke VMRO, poznate po ideji zatvaranja granice s Turskom, da se spriječi ulaz izbjeglica u zemlju. Stranački su desničari taj slučaj iskoristili za ultimatum vlasti, koja zemlju treba očistiti od kriminalaca i ekonomskih migranata ili će “narod uzeti pravdu u svoje ruke”, što je pokrenulo val antiimigrantskog nasilja.

Kako su na sve to reagirale institucije države?

Vrlo tromo i nevoljko. Vladajući BSP šutio je dok je mogao. Polako su se mobilizirale liberalne nevladine organizacije, intelektualci i profesionalci čija je reakcija na mržnju spram etničkih manjina, i prije nego što su njome zahvaćeni izbjeglice, bila mlaka. Problem je što mnogi od njih sada izlaze na ulice podržati demonstrante, a liberalni mediji onda to predstavljaju kao otpor izobražene srednje klase neukim i nazadnjačkim masama. Razvijen je tip moralističke, antipopulističke kritike političkog sistema. Zagovarajući mjere stezanja, privatizacije i daljnje liberalizacije tržišta kao puta bez alternative, oni efektivno, kao “komunističke” i “totalitarne”, blokiraju sve tvrdnje da je jezgra problema u pro-EU, neoliberalnoj, tehnokratskoj administraciji, povezanoj s krupnim kapitalom u rukama bivše nomenklature. Zato, usprkos svojoj moralnoj indignaciji, upravo oni otvaraju put “narodnim”, “nacionalnim”, a zapravo rasističkim pokretima, koji sada brane “etničke Bugare” protiv “strane opasnosti”, skrećući pažnju s vlasti i pravih odnosa snaga u društvu. Sve te manipulacije omogućuju laku hajku na “sluge Georgea Sorosa i prozapadne korporativne krugove” s jedne strane, ali s druge i zapomaganje “soli zemlje”, što je sada srednja klasa, da nije prepoznata i da nije dobila svoje zasluženo mjesto u zajednici evropskih naroda. Istovremeno, podizanjem novih zidova unutar Unije i oko nje, mnogo je Bugara prisiljeno vratiti se iz emigracije kući, gdje zatiču privatiziranu i devastiranu ekonomiju i javne usluge.

Što će onda od svih tih mobilizacija nakraju ispasti?

To je zasad potpuno nejasno. Studenti iz Velikog Trnova, čiji su zahtjevi najradikalniji, traže odlazak svih sadašnjih stranaka iz parlamenta, novu odgovornost i besplatno visoko obrazovanje za sve. Njih napadaju naoružane grupice podržavatelja vlasti. Kada su uzgajivači stoke pokušali blokirati autocestu kraj Plovdiva, vlast je na njih poslala stotine policajaca. Sela u kojima se planiraju sabirni logori za izbjeglice dižu bune, a vlast je odlučila potrošiti pet milijuna eura na izgradnju graničnog zida. Pokušaji uspostavljanja dijaloga između pobunjenih grupa ne uspijevaju i sve poprima obrise međuetničkog i međuklasnog nasilja i mržnje, što nepomirljivo dijeli bugarsko društvo. San ljetne noći neke narodne mobilizacije tako postaje našom predbožićnom morom koja će nas, po svemu sudeći, mučiti i u godinama koje dolaze.