Marin Viduka Stiv: Opstali smo jer ne mijenjamo furku

Ovog se mjeseca obilježava nevjerojatnih 45 godina rock-kluba Jabuka, malog prostora na zagrebačkom Jabukovcu koji su davne 1968. članovi tadašnje Omladinske lige mira uredili u staroj kuglani. Marin Viduka, poznatiji kao Stiv, od 2001. više nego uspješno vodi klub u kojem su stasavale generacije i živom se svirkom potvrđivali mnogi bendovi.

Kako objašnjavate činjenicu da Jabuka postoji i nakon 45 godina, iako su se ugasili svi drugi legendarni klubovi – Kulušić, Lapidarij, Saloon, Ben…?

Ti su klubovi u određenim fazama svog postojanja bili odlični, čak fenomenalni, sjećam se samo nastupa Pixiesa u Kulušiću. No moram primijetiti da su svi oni u zadnjim fazama promijenili furku, a mi nismo. Da bi netko postao legendaran, mora ostati vjeran sebi i mora imati ljude koji se ne stavljaju iznad kluba. U našem slučaju, dobra muzika i dobra zabava vjerojatno su taj recept.

Pokazali smo muda i ljubav

Mnogi su “tranzicijski velikani” pokušali doći u posjed svih spomenutih klubova, neki su u tome i uspjeli, a drugi su ih samo uništili i zatvorili. Je li u proteklih 20-ak godina bilo takvih pritisaka i na Jabuku?

Normalno je da je u tako dugoj povijesti bilo problema. No mi smo se znali obraniti, pokazati muda i ljubav, pa smo još u Jabuci.

Kakav odnos imate s gradonačelnikom Milanom Bandićem i ljudima iz Skupštine grada?

Nemamo nikakve specijalne odnose s ljudima iz politike, grada, države… Mirno radimo svoje, imamo poštovanje i respekt prema institucijama i nismo ni na čijoj sisi. Nikada ni od koga ne tražimo sredstva.

Ipak, Jabuka je u rezidencijalnom dijelu Zagreba, u blizini veleposlanstava i domaćih veleposjednika. Jeste li imali problema sa susjedima, s obzirom na to da nemali broj posjetitelja u sitne noćne sate nerijetko poprilično glasno odlazi svojim kućama?

Recept za dobrosusjedske odnose vjerojatno je sličan onome s politikom: ovdje smo od 1968., ne izazivamo susjede i pazimo na odnose i mir u kvartu koliko god možemo. Naši susjedi uglavnom vole Jabuku.

Jabuka je, uz ostalo, poznata i kao tradicionalno okupljalište supkulturnih skupina, mjesto na kojem gradski underground živi punim plućima, ali na kojem se istovremeno mogu sresti poznati redatelji i glumci, slikari, dizajneri, novinari… Što je to što te kreativce privlači u vaš klub?

Da, određene nas supkulture baš vole. Vjerojatno im paše mjera naše furke. Muzika je tu jako bitna, ali i ono nešto u zraku, način na koji se odnosimo prema gostima. Može se reći da svaka ptica svome jatu leti.

Jedan od pionira Jabuke je i književnik Pero Kvesić, koji je bio među osnivačima i pokretačima kluba. Svraća li još do vas?

Pero dođe rijetko, ali dođe. Sada se, prije obljetničke izložbe, malo više družimo jer nam pomaže. I to također pokazuje koliko je super kod nas.

Zajedno smo pili i plesali

Zašto su danas koncerti u Jabuci prava rijetkost?

Danas se u gradu svira na puno mjesta. Puno kafića radi do dva ujutro. Mi više ne smijemo imati koncerte na terasi, a prostor nije dovoljno velik da bismo im mogli konkurirati uz legalno poslovanje. Svira se manje, ali ne znači da se više neće svirati.

Koncerata općenito nema kao što ih je nekada bilo, a posebice nema onih za pamćenje. Možete li navesti neke od značajnijih koncerata i izvođača koji su nastupili u Jabuci?

Od Džonija Štulića do Gorana Bareta, Hladnog piva i Leta 3, Psihomodo Popa, Kawasakija, Laufera… Od stranih izvođača, Carter USM, Douglas P. (Death in June)… teško se sjetiti svih koncerata. Bilo ih je jako, jako puno…

Svoj su uzlet kroz Jabuku doživjeli i dizajneri koji su svojim kreativnim idejama obilježili proteklih 20 godina: Bruketa i Žinić svoje su prve radove besplatno stvarali za klub, kao i Bino Uršić i Boris Kuk iz Božesačuvaj, koji su izgradili vizualni identitet Jabuke kroz svoj specifični dizajnerski izraz. Tko danas dizajnira i stvara vizuale za klub?

Dizajn se danas, isto kao i prije, radi iz čiste zajebancije i entuzijazma. Više neplanski nego planski i nema nekog, poput Bina i Bore, da radi apsolutno sve. Taj period kada su oni radili dizajn najplodonosniji je u postojanju kluba općenito i stvarno su legende. Tu je bitno da se prepozna furka kluba, a oni su to najbolje znali jer su bili dio nas, dio te scene. Zajedno smo pili i plesali… danas zajedno popijemo gemišt, al’ rijetko plešemo.

Devedesetih je Jabuka stvorila festival Fiju Briju, pa Zagreb gori, ali i diskografsku kuću koja je objavila neke od najvažnijih albuma u povijesti hrvatske rock-glazbe: Rundekov “Apokalipso”, Vatrin “Između nas”, “Vrijeme je da se krene” Majki, “Desetku” Hladnog piva, “Fred Astaire” Pipsa… Zašto ništa od toga više ne postoji?

Ti su festivali krenuli jer je počela sazrijevati jedna odlična ekipa bendova i to je bio samo logičan nastavak zajebancije u klubu, isto kao i izdavačka kuća. Tada smo bili odlično ekipirani, idejno, organizacijski i dizajnerski. Razloga za prestanak je više, a najvažniji su ti da je klub bio zatvoren 1998. i da se u jednom momentu publika pomalo zasitila istih imena. S današnje točke gledišta to je nevjerojatno, jer nam danas fali takvih festivala.

Finale proslave u Arheološkom muzeju

Pripremate prigodno obilježavanje 45. godišnjice kluba. Kako će ono izgledati?

U Arheološkom muzeju u Zagrebu 13. prosinca otvaramo izložbu koja će biti i finale proslave. Skupili smo i još skupljamo sve moguće materijale jer mi, kakvi već jesmo, nikada nismo radili arhivu. Tu će biti plakata, fotografija, videa i ostalog iz povijesti kluba. Stvorila se odlična vibra između nas i ekipe iz Arheološkog i to će zasigurno biti dobro. Izložbu će dizajnirati kreativni duo Šesnić i Turković. Ovim putem moram zahvaliti svima koji su pomogli i još pomažu da uopće imamo izložbu. I, naravno, svima koji su dolazili i dolaze u klub ovih 45 godina. To je i njihova proslava.