Mučno iskustvo koje oslobađa
Throwing Muses osnovale su koncem osamdesetih Tanya Donelly i Kristin Hersh. Bili su prvi američki bend koji je potpisao za tada vrlo ugledni 4AD; glazbeno moćne, čiste i nepotkupljive, potpisivanje za značajni label nije ih promijenilo. Biografija se pobrinula za elemente od kojih mediji ispredaju legende: Kristin Hersh je imala psihičkih problema, što se savršeno uklapa u malograđanski star-sistem, po kojem je za veličinu potrebno ludilo – kao da ludilo nije prepreka više. Njih dvije su, međutim, slijedile drugu, a ne tu ludu zvijezdu: kako su godine prolazile, u svoj su sound miješale sve veće komade popa. Umjesto paprike, u zvuk su umetale šećer i – dalje zvučale jednako opasno. Tanya Donelly početkom devedesetih napušta grupu, a Kristin Hersh snima solo-album – valjda je i njoj bilo dosta uhodane mašinerije, pa je odlučila pokrenuti još jednu malu mašinicu, pored ove krupnije s bendom.
Kada su se Throwing Muses ponovno okupili u sada prorijeđenom sastavu, uslijedio je jedan od kreativnih vrhunaca grupe, album “University”. Naredni “Limbo” bio je možda i bolji, a svakako slušaniji. Tadašnjih deset godina djelovanja nije ih otupilo, na svakom su albumu imali nekoliko opasnih momenata, onih sretno-spretnih, kako god, susreta kakofonije i melodije na malo prostora. Da su pisci, Throwing Muses ne bi pisali knjige duže od stotinu stranica, bili bi kao zašećereni Thomas Bernhard. A onda su se razišli, da bi se nakon šest godina ponovno našli i snimili album “Throwing Muses”. Bilo je to, kako kažu prijatelji jedan drugome u kafani, kao da se nikada nisu ni rastajali, pogotovo što im se pridružila i prva odmetnica, Tanya Donelly.
Kristin Hersh je prije tri godine objavila autobiografiju “Rat Girl” koju bi, s obzirom na to da prevodi takve komade, u nas mogao objaviti Šareni dućan. U memoarima je pisala o lelujanju između kreativnih i mračnih trenutaka otjelotvorenih u pjesmama i bipolarnom poremećaju koji joj je dijagnosticiran još u mladosti. Kada je ostala u drugom stanju, ostavila je i lijekove, okanila se narkotika i prepustila prošlost jedinom adekvatnom mjestu – davninama. Ta dirljiva knjiga toliko je nježna i krhka da ju je teško povezati s često gromkim i oštrim pjesmama koje je potpisala; zanimljiv je i upečatljiv dokument o odrastanju djevojke koju su podizali nekonvencionalni roditelji, skloni ideologiji “djece cvijeća” – njihovo je dijete ispalo divlji cvijet, nekakva velebitska degenija koju nije baš lako ubrati, a svakako ju je besmisleno uzgajati…
Preslušavanje Throwing Muses je kao čitanje Dostojevskoga: mučno iskustvo koje oslobađa, njihove često anksiozne balade o trovanju emocionalnog sustava i bespuću izvedene su s gotovo dječjom dozom nevinosti koja, kako dijete ne zna što je sto kilograma, redovito izlazi iz labirinta, bitno je da se odrasli ne umiješaju. Pjesme s albuma “Purgatory/Paradise” nastajale su godinama, Kristin Hersh je radila paralelne projekte, no prve demo-snimke za ovaj album imala je već prije pet-šest godina, a sve svejedno zvuči kao da je snimljeno u dva tmurna, kišna dana. Glazbenici sviraju kao da prizivaju sunce i pritom miješaju folk s nabijačinom, blago prebiranje po žicama s udaranjem maljem, što je otprije poznat nam Throwing Muses stil: gore, dolje, gore, dolje, pa onda opet gore. Uz album ide i knjižica, a osim Kristin Hersh sviraju stari znanci David Narcizo i Bernard Georges. Rezultat nije vibrantan kao kod njihova zadnjeg okupljanja prije desetak godina, ali ga itekako vrijedi čuti.