Na Bandić-Kerumovu putu
Prizorom automobila koji “šlajfa” u blatu ili snijegu, pa mu se kotač u uzaludnom naporu s povećanjem obrtaja samo još više ukopava, najbolje bi se ilustriralo pola godine vladavine SDP-ova gradonačelnika Ive Baldasara Splitom. Pristojniji od prethodnika – što i nije neki uspjeh s obzirom na to da se Željku Kerumu može pripisati svašta, ali nipošto ne višak uljuđenosti i obzira – Baldasar je od lipnja, kada je preuzeo vlast u Banovini, pokazao da je… zaista, što još?
Zasad malo toga: ideološki praznjikav i komunikacijski neoriginalan, studeni je ispratio miniaferom oko imenovanja nadzornika u gradskim kulturnim ustanovama, u koje je odlučio smjestiti povelik broj ljudi čija je ključna, a katkada i jedina referenca za rad u kulturi članstvo u strankama vladajuće koalicije ili privrženost nekom od nositelja nezavisnih lista, čiju pomoć očekuje u Gradskom vijeću. Mediji su s osobitim tekom žvakali slučaj Mirana Podržaja, 23-godišnjeg tajnika Foruma mladih gradskog SDP-a, koji je predložen za Upravno vijeće Gradske knjižnice “Marko Marulić” na temelju radnog iskustva istaknutog u životopisu: radio je u hotelu kao bellboy i ramp assistant, prodavao suvenire i prao stakla, što su sve vrijedni poslovi, a možda i bitne kvalitete za upravljača nekom ostakljenom knjižnicom. Našlo se među predloženim upraviteljima gradskih kulturnih ustanova još primjera prikladnih za ismijavanje, a većini je zajednički manjak i naobrazbe i kompetencije. Nakon unisone javne i medijske kritike, u kojoj mu je ukazano kako Zakon u upravljanju ustanovama u kulturi nalaže da članovi upravnih vijeća budu ugledni kulturni i umjetnički djelatnici, Baldasar je ponešto promijenio listu kandidata: Podržaj je tako otpao, ponuđeno je nekoliko stručnijih osoba, ali su ostali i mnogi manjkavih kompetencija, što SDP-ovim i HNS-ovim vijećnicima, potpomognutim kolegama iz Kerumove stranke i onima s neovisnih lista don Ivana Grubišića i Anđelke Visković, nije bilo smetnja da za njih dignu ruke.
Slučaj je ukazao na čvrstu namjeru aktualne vlasti da održi dostignutu razinu političkog nepotizma u gradu, ali i neshvaćanje uloge kulture, koja je opet svedena na pribježište kadrova dovoljno ambicioznih da im se povjeri nekakva funkcija, a nedovoljno pouzdanih da im se pruži prilika u Hajduku ili nekom komunalnom poduzeću.
Prije te afere, Baldasaru je predbacivano da zapošljava svoje kadrove u gradskoj upravi. Premda u Gradu radi – ili je, bolje reći, zaposleno – 456 ljudi i premda je po preuzimanju vlasti najavljivao restrikcije poput smanjivanja plaća, sve se čudeći što će s tolikom birokracijom, nedavno je raspisao natječaj za 17 radnih mjesta, ne krijući kako je zapravo riječ samo o formalnom zadovoljenju zakonskih uvjeta za zapošljavanje “ekipe s kojom je dobio izbore”. U tom su društvu najistaknutiji Ana Đeldum, zadužena za odnose s javnošću, Drago Davidović, gradonačelnikov prijatelj, stranački kolega i prvi suradnik, prikrpala im se i Anđelka Visković, bivša Kerumova dogradonačelnica, a sada neovisna gradska vijećnica čija ruka dobro dođe u predstavničkom tijelu… U međuvremenu, mijenjao je statute gradskih tvrtki, kako bi na njihovo čelo postavio svoje ljude selektirane po sličnom kriteriju.
Za šest mjeseci Baldasar je uspio kirurškom preciznošću pogoditi gdje je Kerum stao, pa nastaviti istom stranputicom: političku i osobnu lojalnost nadredio je kompetenciji, prezrevši stručnost kao iritantno juridičko zanovijetanje, dok je raspisivanje natječaja i u njegovu mandatu samo puka forma, nešto kao preduga špica na početku filma. Sve bazdi na klijentelizam… dakle film ne samo što ima dosadnu špicu, nego se i stalno ponavlja. Baldasar ne oponaša Keruma ili, preciznije, ne oponaša samo njega. Kada se ponaša kao on, sadašnji splitski gradonačelnik zapravo postupa kao svi ili barem mnogi mu prethodnici, koji su borbu za vlast doživljavali kao lov, a konzumaciju kao raspodjelu plijena. Kerum je, uz ostalo, zbog toga često bjesnio – smetalo mu je što mu se predbacuje sve što su radili mnogi prije njega. Drugim riječima, Baldasar je nespreman ili nesposoban kreirati nov pristup (lokalnoj) politici ili barem iz postojećeg modela odstraniti sve što je već na prvi pogled iritantno, poput zapošljavanja partijskih i inih drugova.
Kerumov je slučaj bio samo groteskniji, oko njega se okupljalo živopisnije društvance mjesnih jebivjetara; Baldasarov je svijet više “nobl”, no ovisnost o upravljačkim funkcijama u gradskoj administraciji i pripadajućim koristima je ostala. Premda je proskribirana kao socijalistička praksa, ona je našla sidrište i u neoliberalnoj epohi: to je koncept upravljanja gradom kao tvrtkom, što je moguće samo ako se radi sa “svojim ljudima”, a njih se ne bira među nepoznatima, po sposobnosti, nego među bliskima, po odanosti. Taj je koncept rodio ideju o lokalnoj vlasti kao nužno neideološkoj tvorevini, čija je jedina misija skrb o redovitom odvozu smeća i urednom funkcioniranju gradskog saobraćaja, pa su diljem Hrvatske na svijet došle brojne protuprirodne koalicije (poznato je da su u Osijeku godinama združeno radili Hrvatska narodna stranka i HDSSB ratnog zločinca Branimira Glavaša), što je, na koncu, samo snažilo indiferentnost prema politici opisanu famoznom frazom “svi su oni isti”. Ideja je egzistirala i u Splitu; često se govorilo o gradskim vladama stručnjaka, a kao kruna intencije, prije osam godina na vlast je došla poduzetnička Lista Velog mista, ne uspjevši za neke četiri godine učiniti gotovo ništa.
Već u intervjuu “Novostima” Baldasar je najavio kako će njegov SDP biti ponajprije “projektno” orijentiran, što bi, po svemu sudeći, imalo značiti da će brusiti koncept “manjka politike a viška rada”, pretvarajući se u južnjačkog Milana Bandića, o kojem, uzgred, govori sa zamjetnim respektom. Insistiranje na takvom konceptu Splitu može donijeti samo nesumnjivi primat desne metropole, jer će politika kao borba za ideje a ne za projekte i sinekure biti trajno prepuštena Crkvi i njezinim sijelima u Nadbiskupijskom sjemeništu, zajedno s agilnom izdavačkom kućom Verbum. S druge strane ne postoji ništa od takvog potencijala: teško je zamisliti da bi Baldasarov SDP mogao parirati uznapredovaloj desnoj evangelizaciji. Takvim se poslom u ovoj zemlji nitko ne bavi, a aktualni se gradonačelnik, uz ostale nedostatke, pokazao i kao dozlaboga neoriginalno biće u političkoj komunikaciji. Gotovo svaki njegov javni istup izgleda kao skrojen po već poznatim modelima: kada ostavlja dojam odlučnog i beskompromisnog fajtera koji odlučuje o svemu, referira se na Bandića; kada najavljuje “nepopularne mjere” ili road show na kojem će publiku širom svijeta upoznavati s prednostima investiranja u svoj grad, podsjeća na mnoge hrvatske ministre, s Dončićevom odlučnošću u najavi i Grčićevom kolebljivošću u provedbi.
Plagijatorski se gard međutim brzo topi u dodiru sa stvarnošću, pa gradonačelnikove najave primjerice o prodaji Hajduka ili zabrani privezivanja brodova uz zapadnu obalu Gradske luke – baš pred sjedištem splitske vlasti – nije pratio nijedan akt ili odluka koja bi ih operacionalizirala. Od prodaje Hajduka je odustao, brodovi su s krajem sezone pali u drugi plan, sada ga zabavljaju druge igračke: hoće srušiti zaista derutnu turističku palaču na Rivi i, poput neumornog proroka apokalipse, mjesecima najavljuje skori kraj Košarkaškog kluba Split.
Split tako i dalje više-manje miroljubivo koegzistira sa svojom vlašću. Izvan izbornih ciklusa uglavnom je ne uznemiruje – jedina novija, ozbiljnija iznimka bilo je navijačko okupljanje pred Banovinom u Kerumovu mandatu, kada su brojnošću, skandiranjem i parolama uvjerili gradske vijećnike da donesu po Grad štetnu odluku o jamstvu za kredit voljenom klubu – a ni vlast ne pokazuje preveliku brigu za stanje u parteru. Dolje je ionako pretežno nepromjenjivo, u splitskom i dalmatinskom slučaju bespovratno oslonjeno na prihode od turizma, sa zlim slutnjama o sutrašnjici jedine ozbiljne preživjele industrije, one brodograđevne. O politikama usmjerenima prema javnom boljitku, o novim domovima zdravlja ili barem parkovima, u hrvatskom kapitalizmu i hrvatskom Splitu nema puno govora. Ostaju tek utjehe. Prethodni je gradonačelnik htio buditi nadu kako je moguće obogatiti se (pa je, eto, u tome uspio i on, “narodski čovik” – koji je potom poslovno krahirao), ovaj pak želi ostaviti bandićevski utisak kako su sve prednosti koje donosi boravak na vlasti, s finom plaćom, prostranim uredom i stanovitom dozom političke moći, neznatne u odnosu na strašan imperativ donošenja važnih i strateških odluka, što je iluzija koja katkada zna potrajati. Svaka iluzija ima rok trajanja, nevolja je samo što nigdje nije otisnut.
Skladno i – udesno
Oslanjanje na kerumovsku praksu nije jedino što sadašnjeg gradonačelnika vezuje s prethodnim. I u Gradskom su vijeću uspostavili skladnu suradnju, pa svaki put kada zatreba (a nije da ne treba), Kerum i njegovi vijećnici Baldasaru osiguraju većinu. Tiha se suradnja Keruma i SDP-a, započeta u prošlom mandatu, outala i postala javna činjenica vidljiva svakom tko barem letimično prati funkcioniranje lokalnog predstavničkog tijela.
U ovom sazivu Gradskog vijeća nitko nema dovoljno ruku: SDP-ovaca je osmero, HNS-ovaca dvoje, sedmero je HDZ-ovaca, po jedan je HSU-ovac, HČSP-ovac, HSP-AS-ovac i HSLS-ovac, Kerumov HGS ima petero vijećnika, neovisna lista Marijane Puljak četvero, Anđelke Visković dvoje, a don Ivana Grubišića troje vijećnika. Za potrebe održavanja ili, kako se to voli preuzetno reći, “funkcioniranja grada”, Baldasar nužno balansira ponašajući se kao da politika zbilja ne mora imati nikakav dublji ili viši sadržaj od pukog opstanka. Drugim riječima, o radikalnom zaokretu i raskidu s dosadašnjim praksama nema govora. U takvom ambijentu, nikoga ne šokira njegova najava da će 10. travnja, na dan uspostave Endehazije, u društvu lokalnih pravaša-dragovoljaca otići na gradsko groblje odati počast pripadnicima postrojbe “Rafael vitez Boban”, niti su ikoga šokirale njegove birane riječi o podizanju spomenika Franji Tuđmanu na Rivi i križa na Marjanu. Nitko se, nadalje, ne bi trebao iznenaditi potpunom izostanku zbiljne političke akcije usmjerene na smanjenje štetnih posljedica desnih referendumskih akcija protiv seksualnih i nacionalnih manjina.
Splitski je SDP, nakon više nego neugodnih iskustava početkom devedesetih s lokalnom ekstremnom desnicom, krenuo stazama račanizma, koji je izbjegavao oštre političke konfrontacije. Tako je i u splitskom ogranku SDP-a stasala čitava generacija ideološki bezbojnih ljudi koje je bez puno mašte moguće zamisliti u bilo kojoj stranci. Baldasar se uglavnom ponaša kao jedan od njih, što bi moglo pospješiti daljnje skretanje grada u desnilo, ne samo zbog toga što je trenutačno njegov prvi čovjek, nego i zbog toga što je nedavno izabran i za predsjednika splitskog SDP-a, postavši tako, poslije Marina Jurjevića, tek druga osoba na tom položaju od hrvatskog osamostaljenja.