Nasilje pod drukčijim svjetlom
Film Šuti Lukasa Nole
Tijekom devedesetih Lukas Nola doživljavan je kao veliki talent. Njegovi rani filmovi djelovali su kao umješni postmodernistički spojevi žanra i filmofilije, a zanatsko umijeće bilo je nesporno. Kao kruna dotadašnjeg opusa, istovremeno i snažan znak skretanja u vode tzv. art-filma, na samom prijelazu stoljeća došao je tarkovskijevski intoniran rad “Nebo, sateliti”, kritičarski odlično, ali i međunarodno festivalski solidno primljen ostvaraj. To je autora ohrabrilo na novi art-pokušaj “Sami”, u kojem je fascinaciju Tarkovskim garnirao izrazitim erotizmom, no film se i u kritike i u publike pretvorio u debakl. Od tada Nola snima daleko rjeđe, pa je u posljednjih dvanaest godina realizirao samo dva dugometražna projekta – “Pravo čudo” kao svojevrsnu parafrazu “Čuda neviđenog” kultnog crnogorskog sineasta Živka Nikolića i aktualni “Šuti”, koji je žiri ovogodišnje Pule označio kao drugi najbolji rad (iza “Obrane i zaštite”) kvantitativno moćne, a i kvalitativno dojmljive hrvatske filmske godine.
“Šuti” je ostvarenje koje unutar okvirne kompozicije sadrži trodijelnu retrospektivnu jezgru posvećenu ključnim osobama u traumatičnom životu mlade žene koja se sprema počiniti samoubojstvo, pri čemu je Nola obiteljske užase kojima se bavi (intenzivno psihofizičko nasilje koje uključuju i seksualno iskorištavanje djece) odlučio predstaviti, sukladno svojoj prepoznatljivoj poetici, sofisticiranim stilizacijskim pristupom (metalno-plavičasta fotografija, velik dio zbivanja u svjetlosno prigušenim uvjetima). Takav odabir gotovo da apriori donosi svježinu, jer velika većina drugih autora danas bi – odnosno kroz proteklih petnaestak godina, otkad kreativno ambicioznom kinematografijom dominira dokumentarističko-naturalistički model – istu temu obradila na što eksplicitniji način, vođena logikom da se istina ne smije razvodnjavati stilizacijama. Zahvaljujući tom kontekstu, Nolin pristup – koji spaja stilizaciju i brutalnost, pri čemu potonju ne lišava uznemirujuće snage, nego na nju, doslovno i preneseno, baca drugačije svjetlo – pokazao se prilično efektnim. Sadržaj je i dalje iznimno mučan (na novinarskoj projekciji u Puli nemali je dio profesionalnih gledatelja izašao iz kina), ali zadobiva intonaciju koja kontekstualno djeluje intrigantno, a u svojoj je ohlađenosti zbunila one gledatelje koji od filma s takvom pričom (još i zasnovanom na istinitim događajima) nužno očekuju da im donese intenzivne emocije i mogućnost snažnog suosjećanja s likovima.
Suradnja režisera i direktora fotografije (uobičajeno izvrsni Mirko Pivčević, Tomislav Pinter za nova vremena) bila je od kapitalne važnosti, ali u filmu ovakve tematike podjednako su bitne i glumačke izvedbe. Nola nije mogao pogriješiti s izborom uvijek sjajne Lane Barić za ulogu majke, ali pokazao je i dobar osjećaj povjerivši rolu kćeri-žrtve debitantici Tihani Lazović (obje su nagrađene u Puli), a bome je i iskusni Milan Pleština pod redateljevim vodstvom, kao (demonski) otac-zlostavljač, ostvario svoju vjerojatno najbolju filmsku izvedbu dosad. Živko Anočić kao negativac nije tako fascinantan kao pomaknuti dobrica u “Kaubojima”, no i njegov je nastup solidan.
Sveukupno, “Šuti” je dobar film, ali ostaje žal zbog stanovitih scenarističkih propusta i još više autorove odluke da u prvom dugometražnom projektu nakon šest godina odustane od formalne radikalnosti kakvu je prakticirao u prethodna dva, linčovski obilježena kratka filma (impresivni “Foto atelje” i također dojmljivi “Svi uvjeti za priču – triler”), a koja bi njegov novi ostvaraj vjerojatno učinila (još) interesantnijim.