Nema predaje do prodaje

Mađarski MOL blefira u postupku prodaje svojeg udjela u Ini – tako barem misli jedan od upućenih sugovornika tjednika “Novosti”, a na ruku mu ide i razvoj pregovora između Vlade i MOL-a. Kako se trogodišnjem sporu oko ugovora o upravljanju Inom nikako ne nazire kraj, a sljedeći sastanak MOL-a i Vlade najvjerojatnije se neće održati prije polovice siječnja, čini se da Mađari čine sve što je u njihovoj moći da pritiskom u javnosti kupe što više vremena i prisile Vladu da svojih 19,8 posto proda njima. No u Vladi, kako doznajemo, trenutno procjenjuju kako bi im najpovoljnija opcija bila prodaja udjela od 19,8 posto u Ini trećoj strani, odnosno onome tko bi eventualno bio spreman kupiti i MOL-ov dio.

Otkako je Vlada najavila pregovore o stanju u Ini ove jeseni, činilo se da bi stvari mogle ići upravo u tom smjeru. Tada je inicijalna reakcija mađarske strane, i to premijera Viktora Orbana, bila da naloži predsjedniku MOL-a Zsoltu Hernadiju pripreme za eventualnu prodaju dionica Ine. Kada je u Zagrebu mađarska delegacija upoznata s definitivnim planom Vlade da se ide u izmjene dioničarskog ugovora, drugog je dana MOL obavijestio ulagače kako kreće u postupak prodaje svojeg udjela. MOL je hrvatskoj vladi tada uputio i poziv da otkupi njegov udio, no, kako doznajemo od ljudi uključenih u proces pregovora, nikada nije na stol stavio nikakvu ponudu ni odredio cijenu. I zbog toga se iz krugova domaćih naftaša može čuti ocjena da MOL ustvari blefira, odnosno da ne planira prodati dionice Ine, već pokušava Vladu prisiliti da pristane na status quo u upravljačkima pravima, kako piše i u jednom od dopisa MOL-a koji su “Novosti” dobile na uvid.

Tako se i MOL-ova objava da planira prodati udjel u Ini može tumačiti kao pritisak, jer se cijelo vrijeme implicira kako bi kupac mogao biti netko veći i moćniji od MOL-a. Zato je sjajno u cijelu priču upao ruski Rosnjeft, po tržišnoj kapitalizaciji najveća naftna kompanija na svijetu. Dok se od strane ljudi bliskih MOL-u moglo čuti kako pregovaraju o prodaji Rosnjeftu, Vlada, koja ima dobre kontakte u toj kompaniji, već pokušava pripremiti teren za suradnju s njom. No da bi do suradnje došlo, MOL bi zaista trebao biti spreman na prodaju.

Međutim, pitanje je što bi ovakva Ina, sa sve slabijim poslovnim rezultatima na relativno malom tržištu, trebala Rosnjeftu, osim ako je ne bi bilo moguće kupiti za povoljnu cijenu i s njome u cijelosti upravljati. A zanimljivo je kako je prije desetak dana lansirana priča o tome da bi se kao kupac mogao pojaviti i Gazpromnjeft, navodno radi uravnoteženja moći ruskih kompanija.

Što se MOL-a tiče, tu je i drugi krak pritiska na Vladu. Osim najave prodaje udjela u Ini, MOL je pred nekoliko tjedana odlučio pokrenuti i postupak arbitraže u Washingtonu, tražeći da mu Vlada zbog kršenja Energetske povelje, kojom se regulira zaštita inozemnih energetskih ulaganja, plati gotovo tri milijarde kuna odštete nastale nepreuzimanjem plinskog poslovanja u Ini. No kako je Ivo Sanader nedavno osuđen upravo zbog potpisivanja ugovora kojim je to regulirano, i to zbog štete koja je time nanesena Hrvatskoj, teško je povjerovati kako bi ijedna arbitraža bila dosuđena u korist MOL-a. Dodatno, arbitraža u Washingtonu nije nadležna za pitanja Energetske povelje, već je to UNCITRAL, komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo u Beču. Još je jedna od zanimljivosti u cijeloj priči to što je u pravnom timu MOL-a u tužbi angažiran i pravnik Pal Kara, inače član uprave Ine, imenovan od strane MOL-a, što ga stavlja u sukob interesa.

Krajnji bi cilj takvog pritiska s više strana trebao biti da se Vladu prisili da popusti MOL-u. U praksi bi to trebalo izgledati, pretpostavljaju dobro upućeni – napominjući da i to smatraju blefom – tako da bi MOL povukao tužbu za štetu pred arbitražom i pristao na tek kozmetičke promjene u upravljačkim pravima. No ono što je puno važnije od toga cijeli je postupak kupovine vremena. Naime, još nije izvjesno hoće li biti razvrgnut ugovor o upravljanju Inom, pa bi predstavnici MOL-a najbolje odigrali ako bi uspjeli od Vlade otkupiti još 19,8 posto dionica. Tada bi MOL bio većinski vlasnik kompanije koji bi njome mogao nastaviti upravljati kako želi.

Osim pitanja upravljanja Inom, ostaje otvoreno i pitanje odgovornosti predsjednika uprave MOL-a Zsolta Hernadija u slučaju podmićivanja Sanadera i u slučaju manipulacije dionicama Ine u privatnoj ponudi MOL-a potkraj 2010. godine, zbog čega ga je Hanfa prijavila DORH-u. Sigurno je da bi bilo kakav sporazum Vlade i MOL-a morao uključivati i obustavu postupka za dionice protiv Hernadija, koji je trenutno na međunarodnoj tjeralici.

Čak ni u Vladi i njezinom pregovaračkom timu, doznajemo, ne postoji jedinstven stav o tome treba li tražiti treću stranu kojoj bi svoje pakete dionica prodali i MOL i Vlada ili jednostavno popustiti i prodati MOL-u, što bi izazvalo negodovanje zaposlenika i javnosti. Vlada bi od prodaje svojih 19,8 posto dionica, nakon koje bi zadržala kontrolni paket od 25 posto, mogla utržiti blizu milijardu eura, što bi bilo olakšanje za proračun pritisnut prekomjernim deficitom. Ipak, MOL kao kupca navodno ne žele ni premijer Zoran Milanović ni ministar financija Slavko Linić, kao ni voditelj pregovaračkog tima, ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Za hrvatsku stranu Ina je strateški važna tvrtka bez obzira na vlasnički udio stranaca, dok je za mađarsku vladu MOL njezina produžena ruka, što je ona pokazala otkupom te kompanije od Rusa, zbog čega je jasna i njezina velika nervoza oko dominacije nad Inom.