Nešto između

Premijera Života bez imena riječkog Teatra Rubikon u zagrebačkoj Palači Gvozdanović

Komorna predstava “Život bez imena”, premijerno održana u Palači Gvozdanović na zagrebačkom Gornjem gradu, podsjetila nas je na davne sedamdesete, kada se u teatru jako eksperimentiralo, a male laboratorijske predstave nicale kao gljive poslije kiše na cijelom jugoslavenskom kulturnom prostoru i oko njega. U režiji Damira Zlatara Freya, predstava koja se igra za stolom starogradskog salona, dopuštajući prisutnost samo 12 gledatelja, ima nešto od tog davnog splina posvećenog, gotovo tajnog mjesta, ritualne igre i jakih scenskih simbola koje mogu čitati samo odabrani. Stoga njezina tema i scenska ekskluzivnost predstavljaju dvije strane istog novčića – “Život bez imena” svojevrsna je kritička rekonstrukcija Novog zavjeta i obračun s njegovim mitskim junacima po formuli “nije se baš tako dogodilo”, kako bi se pokazalo da život i vjerovanja u posljednjih dvije tisuće godina nisu uvijek išli ruku pod ruku.

Je li Isus imao ljubavnicu o kojoj se nagađa ili ništa ne zna, je li njegov otac bio ljubomoran na majku Mariju, je li Juda izdajica ili netko drugi, je li za smrt na križu odgovoran Pilat ili tadašnje javno mnijenje – pitanja su koja se izriču kao oštre optužbe kroz usta tajnovite Marije iz Magdale i kojima se želi pokazati da su se iza okamenjenih svetaca krili živi ljudi sa svojim strastima i nevoljama. Scenski, predstava funkcionira kao posljednja večera, na kojoj se publici za stolom, uz kruh, vino i ribu, iznosi i prljavi veš iz Biblije, koji je sva ova stoljeća skrivan od očiju javnosti. Dvanaest anonimnih gledatelja odabrano je kao dvanaest modernih apostola, čiji je zadatak da dalje svjedoče o toj prevari u kojoj su laži zacementirane kao istine, a stvarni događaji prešućeni i uništeni. Na početku i na kraju te povijesne urote je žena, Marija iz Magdale, koja Isusa iz Nazareta voli erotski, svom zemaljskom strašću i svim svojim bićem, ali su joj ta ljubav i sjećanje na nju “iz političkih razloga” uskraćeni.

U središnjem dijelu “Život bez imena” funkcionira kao posveta bezuvjetnoj ljubavi koja je morala iskrvariti u svijetu mnogih neprijateljskih silnica. Petoro glumaca – Perica Martinović, Dijana Bolanča, Janko Popović Volarić, Sven Jakir i Petra Kurtela – korektno obavlja zadatke ovoga maloga kazališnog rituala, ali taj arhaični i povišeni scenski patos, odbojna hladnoća staroga građanskog salona, gomila biblijskih imena i njihovih odnosa koje je teško pratiti, te uštogljenost za stolom na koju je natjerano dvanaestoro gledatelja, ostavljaju izvedbu da visi u zraku između svemira i suvremenosti. Tako se u teatru eksperimentiralo nekada, a danas se priča u kojoj se razgolićuju čovjek, njegovi porivi i zablude može ispričati na mnogim mjestima i na načine koji tu kritičnost potiču, a ne zatomljuju.

U tom je smislu šteta što u predstavi nisu iskorišteni dijelovi romana Vladimira Stojsavljevića koji biblijske dileme i mistifikacije povezuju – preko Sarajeva i Međugorja – s današnjim vremenom i ovim prostorom. Tako je ova izvedba ispala nešto između; htjela je na starodrevni način govoriti o pitanjima koja nas se sada tiču, ali je s tom arhaičnošću ostala miljama udaljena od današnjice. Ipak, “Život bez imena”, nastao u okrilju riječkog Teatra Rubikon, nudi obilje tema za razgovor: o ritualnom teatru danas, o značenju intimnih pitanja i povijesnih nedoumica u modernom svijetu kaotične buke i, konačno, o položaju malih i intrigantnih kazališnih produkcija kojih je nekada bilo u izobilju, a danas se utapaju u moru profanih sadržaja i masovne zabave.