Nikola Vukolić: Mogli bismo imati svoju Balkaniku

Već 15 godina jedan od neizostavnih učesnika zagrebačkog Sajma knjiga je i Nikola Vukolić, pisac, izdavač i osnivač Zadužbine “Petar Kočić” Banjaluka – Beograd. Svake godine Zadužbina dodjeljuje Nagradu “Kočićevo pero” modernim hrvatskim književnicima; ove ju je godine dobio Predrag Lucić za knjigu “Guske u magli”.

– Pisac sam, izdavač i čovjek koji je učestvovao na mnogim književnim manifestacijama u regionu i na sajmovima knjiga. Položaj knjige na Balkanu ide malo ustranu, što pokazuju i sajmovi posljednjih godina. Sve se manja važnost daje knjizi, politika i politikanti ušli su među knjige, a takvim načinom rada ne možemo daleko. U Evropu moramo da uđemo sa svojom kulturom. Narodi koji žive na ovim prostorima narodi su bogate kulture i prošlosti i to svijetu treba da pokazujemo, a ne samo da uvozimo tuđe. Prevodi se dosta loše literature, zaboravili smo naše klasike koji su izvan naših prostora daleko više cijenjeni.

Mali narodi velike kulture 

Što o stanju knjižarstva čujete od kolega s kojima se srećete?

Posljednjih se godina uspostavio kulturni most među izdavačima i progovorio jezik lijepe riječi. Nema više barikada i svega onoga što je bilo doskora, što pokazuju sajmovi u Zagrebu i Beogradu, na koje su i izlagači i pisci dobrodošli, jer im široko otvaraju vrata. Da budem iskren, jedni bez drugih ne možemo, jer nam je jezik sličan. Kamo sreće da svi mi izdavači sjednemo za isti stol i dogovorimo se; lakše bismo dolazili do knjige, jeftinije, pa i bolje. Vjerujem da će to vrijeme kad-tad doći.

Kakvi su kriteriji za dodjelu Nagrade “Kočićevo pero” i tko ju je dosad dobio?

U Zagrebu uručujem “Kočićevo pero” stvaraocima s prostora bivše Jugoslavije koji pišu na, ja tako kažem, južnoslavenskom jeziku, jeziku koji razumijemo i ja i mnogi odavde, kako god ga zvali. “Kočićevo pero” dodjeljuje se za svako godišnje doba, a na kraju godine bira se dobitnik “Kočićeve knjige”. Nagradu mogu dobiti svi pisci s prostora bivše Jugoslavije, a daje se za visoka dostignuća u savremenoj književnosti i odanosti ljepoti Kočićeve misli i riječi. Zar to ne dokazuje i ovogodišnja nagrada knjizi koja ovo vrijeme oslikava nekim mekim humorom, upravo onakvim kakav je njegovao i Kočić, i zar ne dolazi u prave ruke, piscu koji je poznat ne samo u regionu nego i šire? Naravno, ne možemo zadovoljiti sve ukuse, ali borimo se da nagradu dobije dobra knjiga. Mislim da su je uvijek dobivale dobre knjige i ljudi do kojih držimo.

Koliko su jugoslavenski pisci opet u modi?

Zaprepastit ćete se kada vam kažem da su Kočić, Crnjanski, Andrić, Selimović… daleko traženiji u Zagrebu nego u Beogradu. Ali i obratno, Krleža je strašno čitan u Beogradu. Ni Hrvatska ni Srbija ne drže do svojih klasika. Sada se štampa sve i svašta i zato se mora napraviti kritički rez. Moramo se vratiti našim klasicima i lijepoj riječi; mi smo narodi koji su imali velike pisce, mali narodi velike kulture. I Srbi i Hrvati.

Mislite li da bi se jednog lijepog dana u školama u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Banjaluci… mogla učiti književnost južnoslavenskih prostora?

Očekujem to i to bi bilo normalno. Logično je da djeca u Zagrebu uče Ćopića, a kasnije i Nušića, Crnjanskoga… Ćopić je bio veliko dijete, rado čitan i u BIH-u i u Srbiji i u Hrvatskoj, svi smo odrasli u njegovom carstvu medvjeda i leptira. Smiješno je da dugo nije bio u hrvatskoj lektiri, jer samo lud čovjek može takve gigante izbacivati iz obavezne literature. Vezani smo jezikom i književnošću i upućeni jedni na druge, pogotovo kada jednom svi uđemo u EU. Vidim to po mladoj generaciji koja traži Miku Antića kojeg su našli na internetu, ali nisu imali šanse da ga čitaju. Centralna tribina bila je puna ljudi koji su s nestrpljenjem čekali da čuju Ljubivoja Ršumovića. Očevi današnje djece rasli su s Ršumom, a i ta djeca sada traže njegove knjige, ali ih nema.

Knjigoljupci još postoje

Na vašem štandu često budu i knjige Eve Ras, za koju se, barem što se tiče mladih generacija, malo zna: kako se prodaju?

Koliko je Eva zasjala na filmskom, toliko je zablistala i na literarnom planu. Ona je jedan od autora Zadužbine, a njene su knjige, zahvaljujući i mojoj upornosti, prevedene na engleski, grčki, bugarski, francuski; knjigu priča “Rođeni mrtvi” u izdanju Zadužbine čitatelji cijelog svijeta izabrali su 2005. za The Man Booker International People’s Prize. Ona je naš ženski Čehov, majstor kratke priče. Eva Ras je ime koje će ostati u literaturi.

Je li knjiga skupa i tko su današnji kupci knjiga?

U Zagrebu, ali i Beogradu i drugim sredinama, postoji krug knjigoljubaca i svaki dan se sretnemo s nekolicinom njih koji uz odricanja kupuju dobru knjigu. Neki mi je dan došla jedna gospođa i rekla da daje posljednju kunu, ali da želi da pročita knjigu prije nego što ode na onaj svijet. Dok ima takvih ljudi, bit će i knjiga. Jer knjiga će ostati i pored interneta, samo moramo više vremena odvojiti za čitanje. Kod nas su mladi naglo prihvatili internetsku kulturu. U svijetu knjiga ima svoj kult i čuva se, zato i mi moramo sačuvati svoj kult knjige. Da je tome tako, dokazuju i pisci koji su objavili svoje knjige, ali i posjetioci sajmova i knjižara svojim interesom i kupovinom. Upravo zato mi izdavači, autori, čitatelji… moramo politiku istjerati izvan korica knjiga i napraviti dogovor, pogotovo oko poreza. Bilo bi dobro da neka od zemalja u regionu napravi zajedničku konferenciju o tome kako lakše da dođemo do knjige. Nedopustivo je da knjiga iz Londona dođe u Banjaluku i da se na nju ne plaća porez, a kada dođe iz Zagreba ili Beograda em moraš sve da platiš, em imaš problema na granici. Ako nam međunarodna zajednica hoće pomoći, neka nam pomogne u kulturi koja je uslov opstanka bilo kog naroda, pa i naših. Kultura mora da ide ispred politike, a ne za politikom, jer nam se zato i događa to što nam se događa.

Koliko zemlje regiona podržavaju izdavače knjiga?

Stanje je katastrofalno, jer se knjige od kulturnog značenja ne otkupljuju: čemu ih štampamo ako ih država ne otkupljuje? U Srbiji je otkupljeno vrlo malo, kod nas u BIH-u gotovo ništa, u Hrvatskoj je donedavno postojala politika otkupa knjiga, ali više ne postoji. Isti su problemi svagdje. To je problem koji se mora kadrovski provjetriti, moraju doći mladi i sposobni ljudi, s novim konceptom shvaćanja kulture. Napravimo balkanski sajam knjiga i ustanovimo svoju književnu nagradu – ako Britanci imaju Britannicu, mi možemo imati Balkaniku! Hoće li taj sajam biti u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Mostaru… svejedno je, bitno je to što bi nas sve još malo više približio.