Oralni delikt

Čitatelj koji uz ovaj tekst popuši cigaretu, prema službenoj statistici, skratit će si život. Pita li se za mišljenje potpisani autor, članak koji slijedi zasigurno nije vrijedan takve žrtve, ali – cigareta jest.

Čitatelj kojega je gornji pasus naveo na porok, doduše, možda živi u tlapnji da će ga smrtonosne posljedice pušenja zaobići, da će se baš u njegovu slučaju dogoditi izuzetak koji potvrđuje pravilo, no čak i uzgoj takve nade, postajući zoran iskaz nedoraslosti idealima tekuće civilizacije, uključuje sve veći rizik od osude, izolacije i progona. Prema najnovijim propozicijama javnoga morala, svaki pušač koji poživi duže od ponekog nepušača iz svoje generacije dužan je ponijeti breme veleizdajnika, te će – ako ga već nikotin nije dokrajčio – zacijelo biti shrvan grižnjom savjesti.

Dugovječnost unatoč kardinalnoj nebrizi za vlastito zdravlje posebno je podmukao oblik svetogrđa, navada vrijedna najdubljega gnušanja, nalik onoj kada neodgovoran pojedinac, na zgražanje svekolike vjerske zajednice, prdne u jeku liturgijskog slavlja. Ukoliko je čitatelj pomislio da se ovim želi sugerirati kako je težnja za zdravljem izgubila svaku individualnu draž i poprimila svojstva obvezujuće religije, s državom u ulozi oficijelne crkve, potpuno je u pravu, no ipak nam ovdje, uz puno poštovanje prema kulturi blasfemije, nije ambicija ohrabrivati nedolične radnje tijekom bogoslužja.

Potpisanom autoru, dakle, ne pada na pamet dovoditi u pitanje znanstveno-medicinske spoznaje o pogubnosti sisanja nezdravih tvari kojima smo ionako informirani preko svake mjere, već ih nastoji promotriti iz ugla njihove društvene primjene, registrirati jedan od onih sretnih momenata kada pacijenti bivaju predani u stručne ruke i kada liječenje prelazi u nadležnost sudstva i policije. Ako bi bio prinuđen iznijeti sažetak u jednoj rečenici – makar zbog toga da skrati priču i čitatelja spriječi u posezanju za novom cigaretom – ista bi glasila: pušenje je bez sumnje štetno za zdravlje, ali zdravlje počinje biti štetno za ljude.

Gradsko vijeće New Yorka prošloga je tjedna donijelo odluku o zabrani pušenja elektroničkih cigareta na javnim mjestima, s obrazloženjem da takva rabota “potkopava borbu za smanjenje ovisnosti o nikotinu”. U javna su mjesta pritom uključeni i otvoreni prostori, poput parkova, trgova, šetnica ili plaža. Predsjednica toga inkvizicijskog tijela, stanovita Christine Quinn – koja se ovom potpisniku, moguće zbog nikotinskih halucinacija, pričinja poput mješanke između Željke Markić u trikou za fitness i kardinala Bozanića na vitaminskom tripu – pojasnila je da elektronička cigareta “izgleda kao tradicionalna cigareta te bi pušenje u javnosti mogla ponovno učiniti popularnim”.

Zbog nekih razloga, New York se u zapadnome dijelu svijeta nametnuo kao centar za strateško osmišljavanje antipušačke histerije, pa je svojedobno postao i prvi američki grad koji je dobnu granicu za legalnu kupovinu cigareta podigao na 21 godinu, s tendencijom da se u perspektivi pristup duhanskim proizvodima omogući samo penzionerima, za koje – s obzirom na stanje u sustavu zdravstvenog osiguranja – neće biti prevelika šteta ako crknu. Sadašnjom odlukom, započela je posve nova etapa križarskoga rata za čista narodna pluća. Postaje uzbudljivo promatrati kako se u samome srcu liberalne civilizacije provodi najsvirepije zatiranje svetih liberalnih načela, poput onih o slobodi izbora i autonomiji pojedinca.

Budući da elektroničke cigarete – odvratne naprave kojih se ovisnici o nikotinu laćaju u krajnjem očaju, kada su zbog sveopće hajke i siline državnog terora prisiljeni prijeći na partizanske oblike pušenja – pouzdano ne škode nikome osim korisniku, a okoliš zagađuju neusporedivo manje od pare koja se diže iz toplog hamburgera, evidentno je riječ o uvođenju oralnoga delikta, doslovnoj uskrati prava na slobodno disanje. Otkuda tolika žustrina? Zašto se nitko ne uzrujava zbog profašističke naravi zdravstvene kampanje? I na što bi mogla sličiti sljedeća faza? Hoće li negdje na granici između Harlema i Bronxa biti svečano otvoren prvi ovisnički geto, da bi onda slična naselja zatvorenog tipa niknula u europskim metropolama?

Teško je oteti se dojmu da su upravo pušači odabrani za eksperimentalnu skupinu na kojoj će se avangarda liberalno-kapitalističkog društva oslobađati demokratski uvjetovanih inhibicija i, zbog nekih budućih nasilničkih planova, do mile volje uvježbavati mjere ozakonjenog fanatizma. Samo zbog relativne masovnosti potrošači cigareta zasad prolaze nešto bolje od pedofila, s tim da za njihovu kriminalizaciju više nije nužan “drugi” u ulozi žrtve, već se smatra dovoljnim to što poduzimaju zločin prema sebi.

Odlukom Gradskog vijeća New Yorka i formalno je stavljeno do znanja da (ne)briga o vlastitome zdravlju, nasuprot slavnim liberalnim parolama, postaje moralno pitanje: sloboda pojedinca koji svojim izborom ne ugrožava nikoga (osim sebe) glatko je dokinuta radi zaštite javnog ćudoređa. Kod takve razine državne zaštite, prijetnja širokim asortimanom oboljenja tek je predložak za odlučnu policijsku akciju: sami su pušači dijagnosticirani kao bolest koju treba kirurškim putem odstraniti iz zdravoga tkiva društva. Takva su humanistička nagnuća, podsjetimo, najupečatljivije realizirana u Auschwitzu.

Svećenike religije zdravlja, naime, ne zanima liječenje nego kontrola, zanima ih terapija koja je sadržana u samome nadzoru, biopolitika u najčistijem izdanju, opsjeda ih vizija društva organiziranog po uzoru na kliniku u kojoj će se svim građanima neprestano mjeriti tjelesne performanse kako bi bile svedene u granice “normalnosti”, dok će u protivnome slijediti “korekcije”, nerijetko prinudne naravi, a po mogućnosti i strogo kažnjavanje onih koji se odbijaju podvrgnuti zadanim zdravstvenim normativima. Borba protiv “raširenog društvenog zla”, uostalom, osovljena je na ideal istoga onog tjelesno besprijekornog zapadnog čovjeka što ga je, malo prije Hollywooda, dizajnirao nacionalsocijalizam. Čuveni slogan njemačkog NSDAP-a iz tridesetih godina prošloga stoljeća – “Zdravlje je dužnost!” – nikada nije bio aktualniji.

Čitatelj sada može zapaliti još jednu, u strogoj ilegali, jer mu potpisani autor pokušava heretički došapnuti kako se uopće ne radi o namjeri suzbijanja ovisnosti, već o oglednom isprobavanju disciplinskih metoda s pušačima kao idealnom zamjenom za Židove; kako je biblijski popis grijeha što ga nameće sustav javnozdravstvene skrbi samo krinka za neometani udar na slobodu, medicinski potpomognuta priprema za buduću autoritarnu vladavinu; i kako je krajnje vrijeme da prozremo stari patronizatorski trik uznapredovale represije prema kojemu zabrane stupaju na snagu u interesu onih protiv kojih su uperene.

Stoga pušimo, drugovi! Zabrana korištenja elektroničkih cigareta – koje ionako nisu ništa drugo nego tehnološka potpora poniženju – povod je da se trgnemo i pokažemo kako smo u stanju, kada god nam šune, začepiti gubice pravom stvari. Tirani u svojoj raskalašenosti ne računaju na potmuli fanatizam žrtve. Nakon dugotrajne izloženosti nasilju čak i trovanje nikotinom, umjesto čistog zadovoljstva, dobiva viši smisao. Pušač na visini povijesnog zadatka bit će spreman žrtvovati tijelo da ne bi klonuo duhom.