Pismo-glava
Pola godine nakon što je Edward Snowden progovorio o američkim programima internetskog nadzora, čujemo dvostruki eho njegova zvižduka: u samo dva dana dva su otvorena pisma poslala poruku otpora špijunskoj mreži na Mreži. Na međunarodni Dan ljudskih prava, 10. decembra, više od 500 spisateljica i pisaca iz osamdesetak država podržalo je peticiju kojom zahtijevaju pravo svih da odluče tko, kada, kako i koliko dugo smije prikupljati njihove osobne podatke. Na građane su apelirali da ovo pravo brane, na vlade da ga poštuju, a na Ujedinjene nacije da donesu novu, obuhvatnu deklaraciju za digitalno doba.
Lista potpisnica i potpisnika nešto je poput sažetog kanona književnog prezenta ili barem kataloga ozbiljnije međunarodne knjižare: od Elfriede Jelinek, J. M. Coetzeea i Dona DeLilla, preko Arundhati Roy, Umberta Eca i Margaret Atwood, pa do Güntera Grassa, Viktora Jerofejeva i Paula Austera niže najhvaljenija, najnagrađivanija i najcitiranija imena današnjice. Njihov susret – pa makar i u virtualnom prostoru čije granice brane – raskošan je vatromet literarne slave. Ako postoji prikladan motiv za tako rijetko okupljanje, čini se, teško je smisliti bolji od herojskog poteza Edwarda Snowdena; ako heroizam ne traži apriornu suspenziju kritike, međutim, vrijedilo bi se pitati zašto je okupljanje pisaca tako rijetko. Oni nas, naime, nisu navikli na akcije kolektivnog protesta, barem ne na takve koje bi ambicijom bile slične aktualnoj. Njihova uloga “savjesti društva”, etičkog orijentira i intelektualnog korektiva kao da se nepovratno rastočila u posljednjih nekoliko decenija, skupa s blokovskom podjelom, velikim ideološkim ratovima i snažnom državom. Preostalo je, čini se, tek kolumnistički utrživo zauzimanje stava u pravilnim ciklusima konstruiranja zbilje. Nešto poput pisanja proze radi medijske poze, nešto poput opinion fejkinga: defoltni anarhoidni individualizam autorske pozicije sretno se dakle uklopio u proizvodnu matricu neoliberalizma.
Kako bi se spisateljice i pisci solidarizirali, kako bi osjetili poriv za gestom globalnih pretenzija, bilo je neophodno da prijetnja poprimi čvrste obrise i kompaktan lik, da fluidnu igru tržišnih sila zamijeni slika stabilnog centra moći. Zato nas, valjda, jedan od poznatijih potpisnika, Ian McEwan, u “Guardianu” spontano podsjeća na figuru svemoćnog Levijatana i na distopijske projekcije Georgea Orwella. Zato, valjda, spisateljice i pisci ostaju slijepi za klasnu uvjetovanost vlastite pozicije, koja ih uspijeva mobilizirati pitanjem prava onih čije se laptope, račune i internetske “oblake” nadzire, ali ne i onih koji te laptope, račune i oblake nemaju niti će ih ikada imati. Zato ih, valjda, pokreće problem zaštite individualnih podataka od grabežljivih šapa država i korporacija, ali ne i problemi slobodne dostupnosti digitalnih podataka ili barem pravednije preraspodjele profita što ga na internetu ostvaruje rukovet gigantskih kompanija… Zato, valjda, velika peticija – koju vrijedi pozdraviti, ali ne pod cijenu zanemarivanja njenih materijalnih uvjeta i simboličkih dosega – nimalo ne kolidira s drugim ehom Snowdenova zvižduka.
Samo dan ranije, naime, otvoreno pismo Baracku Obami uputilo je osam multinacionalnih megakompanija: Google, Facebook, Twitter, Yahoo, Microsoft, Apple, AOL i Linkedin. Ukoliko je kolektivni istup autor(ic)a bio incident, onda bi solidariziranje surovih konkurenata na nesmiljenom informatičkom tržištu trebalo predstavljati paradoksalan presedan. I predstavljalo bi, da se nisu okupili već početkom juna. Tada, nakon što je prvi dio Snowdenova intervjua “Guardianu” premijerno razotkrio razmjere špijuniranja građana u sklopu programa Nacionalne agencije za sigurnost, tvrtke su decidirano odbacile vlastitu umiješanost; u drugom dijelu razgovora, međutim, Snowden je izjavio kako su “omogućile NSA-i direktan pristup”, učinivši to pritom tako da ih se “ne može smatrati odgovornima”. Njihovo novo pismo, kojim upozoravaju na “narušavanje ravnoteže u korist države, a na štetu prava individua”, ljupko je licemjeran završni manevar PR-piruete poricanja vlastite odgovornosti. Zato kada Brad Smith iz Microsofta ili Marissa Mayer iz Yahooa izjavljuju da su vlade “poljuljale povjerenje naših mušterija u internet” i da ga sada moraju vratiti, jasno je da se navodne građane ovdje ipak shvaća isključivo kao potencijalne potrošače; kada se korporacije zalažu za očuvanje “mogućnosti podataka da teku i budu dostupni bez obzira na nacionalne granice”, jasno je da ih primarno zanimaju usporedni tokovi kapitala koji te granice uspješno zaobilaze…
Mora biti nečeg zazornog u situaciji koja vas smješta na ovu argumentacijsku liniju multinacionalnih profitnih predatora, pa čak i onda kada je s druge strane fronte špijunsko krilo protototalitarnog militarističkog imperija. Možda je pretjerano reći da su peticija pisaca i javni istup kompanija samo dvije strane istog novčića. Ako bismo na tu figuru ipak pristali, doduše, barem bi odmah bilo jasno kome je (pri)palo pismo, a kome je glava u tuđim internetskim oblacima. Čak i ako bismo je odbacili, međutim, vrijedilo bi zadržati onaj imaginarni novčić u džepu; barem kao podsjetnik da nas kritika internetskog nadzora ne vodi do kraja puta ukoliko skupa s dugom rukom države ne zavrne i onu ruku koja je tu samo zato da bi zagrabila što više novca.