Plitko i depresivno
Beogradske kazališne premijere: Izdaja i Los Yugoslavos
Dvije nove kazališne premijere u Beogradu kao da oslikavaju svu težinu situacije koju proživljava teatarska scena Srbije danas. Produkcija je drastično srezana, novca nema nigdje, a umjetnički planovi i vizije suočeni su s egzistencijalnom bezvoljnošću koja je zahvatila čitav kazališni mehanizam. Upravnici teatara smjenjuju se malne telefonom, oni koji prežive ne znaju što donosi sljedeći dan, a zaposlenici se sudaraju sa sve strožim administrativnim ograničenjima, koja ne razumiju i teško prate. Čini se kao da se nove predstave događaju slučajno – ili zato da popune sve veće rupe u repertoaru ili kao samoubilački pokušaji da se na pozornici pokaže nešto sa smislom i razlogom.
Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu, teatarska perjanica ovih prostora, valjda prvi put u posljednjih 60 godina nije ove jeseni imalo premijeru na velikoj sceni. Umjesto toga, na sceni “Bojan Stupica” (jednoj od tri, koliko ih taj teatar ima) gledali smo “Izdaju” Harolda Pintera u režiji glumca Gorana Šušljika. Od samog početka, sve je u “Izdaji” djelovalo provizorno, usput napravljeno i, zapravo, krajnje depresivno: društveno-kritički tekst jednog nobelovca o samozadovoljnoj engleskoj srednjoj klasi predstavljen je kao laki bulevarski komad o bračnom trokutu, kroz koji glumci (Nebojša Dugalić, Nataša Tapušković i Gordan Kičić) prolaze lako kao u TV sapunici, bez istinske karakterizacije likova i smislenih poanti. Bračna nevjera u ovom je komadu mogla postati okidačem čitavog niza socijalnih i etičkih pitanja koja potresaju suvremenu civilizaciju, ali razloga za tu vrstu istraživanja u depresivnoj kulturi današnje Srbije kao da nije bilo. Neosjetljivost na očiti društveni kontekst komada, nepotrebna i rogobatna scenografija i staromodni, nacifrani kostimi samo su potvrdili izvedbu kao svojevrsnu izdaju ili poraz estetskih mjerila i društvenih razloga, odnosno kao alibi-predstavu, da bi JDP mogao preživjeti do proljeća. JDP-u je danas sigurno najteže otkako postoji, ali trenutačno je stanje teško učiniti ljepšim nego što doista jest.
Na drugom kraju gradu, u Bitef teatru, gledali smo predstavu “Los Yugoslavos”, prema komadu španjolskog pisca Juana Mayorge i u režiji Stevana Bodrože. Interesantan dramski tekst ne bavi se doslovno Jugoslavenima i zemljom koja se raspala, nego preko priče o potrazi za Jugoslavenima u nekoj madridskoj kavani – “u kojoj svi govore u isti glas i žene plešu po stolovima” – govori o ljudskoj čežnji za neuhvatljivim: srećom, ljubavlju i samopoštovanjem. Predstava je sklopljena kao mozaik realističnih događaja i izmaštanih fantazija, glumci Andrej Šepetkovski, Bojana Zečević, Darko Bjeković i Ana Jovanović svojski se trude da dobro obave svoj posao, ali izvedba teče sporo i teško se probija do gledatelja. Možda bi u nekom drugom trenutku predstava prošla bolje; onda kada bi bilo motiva da s nekom emancipatorskom energijom ponovno pogledamo sebe, vrijeme u kojem smo živjeli i stvarne razloge zašto Jugoslavije više nema. Predstavi nije nedostajalo iskrenosti da se zagleda u intimne i društvene probleme, ali joj je nedostajalo, kao i JDP-ovoj “Izdaji”, mobilizatorske umjetničke energije, koja kao da je presahnula s kulturne scene ove zemlje.
Što da se radi? Kriza je dokaz bolesti jednog društva, ali i trenutak za novi početak: teatri, ne samo u Srbiji, u teškom vremenu imaju mogućnost ponovno se osoviti na noge, ma koliko se to činilo nemogućim, te se okrenuti pravim vrijednostima, s novom energijom i uvjerenjem ili mogu – potonuti još dublje. Zagledanost u vlastito beznađe već živimo, a hrabrost da se iz njega izvučemo djelovala bi, ako ništa, herojski uzbudljivo. Pa birajmo!