Politički uvjeti razvoja
S prošlošću ovakve tranzicije treba prelomiti i zemlju ponovno industrijalizirati. Jedino je povratak industrijske proizvodnje način da se počnemo dugoročnije oporavljati od ove privredne krize, tako što će se ljudi zapošljavati u novim proizvodnim pogonima, makar to na kratki rok i ne dalo bog zna kako profitabilne rezultate. Jer to je jedini suvisli posao države. Tada bi i zaduživanje imalo nekog smisla, pošto bi se radilo o smislenom recesijskom investiranju u budućnosni razvoj društva, a ne o pukom defanzivnom krpanju proračuna. Jer u kombinaciji s tzv. mjerama štednje, koje rezultiraju gubitkom kupovne moći većine domaćeg stanovništva, u situaciji kada i izvoz stagnira, sve to vodi do razvoja u nerazvijenost i sve veće samomarginalizacije ovog društva. Koliko puta smo ovakve izvode čuli ili čitali u medijima ili slušali na tribinama, recimo od ekonomista Ljube Jurčića, ali i mnogih drugih, naročito lijevo orijentiranih stručnjaka.
I što je problem s ovakvim viđenjem stanja? Zaključak je točan: zaista jurimo prema promjeni našeg statusa u međunarodnoj podjeli rada. Iz zemlje u razvoju, kako se nekada govorilo (a kritičari s pravom primjećivali da bi to bila bolja kvalifikacija centara negoli periferije svjetskog sistema), postajemo nerazvijena zemlja ruba EU-a, bez velikih izgleda da se to – pa čak i kada i ako centru Evrope uspije kod kuće pokrenuti novi proizvodni ciklus – promijeni. Zaključak je dakle točan, no put dolaska do njega, naša analiza, ostanemo li pri rečenom, nisu materijalistički. A nisu zato što se ne pitaju o subjektima i zadanim okolnostima tih “pravaca razvoja” našeg propadanja. Pa čak i kada smo marksisti – što sada za sebe neće reći valjda niti jedan ekonomist trenutno zaposlen u hrvatskim obrazovnim i privrednim institucijama – nije dovoljno konstatirati da je naše društvo klasno i da ovakvo stanje onda nekoj klasi i odgovara. Potrebno je u sadašnji sasvim nemarksistički koncept “razgovora” između našeg stanovništva i “njegove” vlasti uvesti neka posredovanja, koja dinamiziraju cijelu situaciju i pružaju odgovor na pitanje koje je još davno, tada marksist Göran Therborn, kongenijalno formulirao u naslov “Što radi vladajuća klasa kada vlada?”
A ona, to svi vide ali ne kažu tako, i dalje uništava privredu. U mrtvoj trci između zatvaranja starih i otvaranja novih proizvodnih pogona i dalje pobjeđuje stezanje i otpuštanje sve većeg broja radnika. Jasno je i zašto je tome tako. U situaciji kada na poluperiferiji nove periferije – a to je točna definicija našeg položaja u EU-u, ali i Unije same – profitne stope padaju, novih ulaganja u proizvodnju u tzv. realnom sektoru uglavnom nema. Tako da umjesto da se bakću s neizvjesnim ishodima proizvodnih pothvata, u kojima robu treba proizvesti (što je manji problem), ali i prodati (što je sve veći problem u stagnantnoj svjetskoj privredi), investitori iz centara radije, preko svojih državom potpomognutih neomerkantilističkih politika (najbolji je primjer Njemačka), investiraju u “tržišta” državnih dugova jer su ona, naoko paradoksalno, sada sigurnija investicija. Iako znamo da su otplate dugovanja država, kako su sada ugovorene, a uz naše rastuće propadanje izraženo BDP-om ili drugačije, nerealne, države nekadašnjeg centra, a sada nove periferije zvane EU (možemo ih zvati i “bivši Zapad”), još imaju načina da stisnu države svoje periferije – poput naše – (“bivši Istok”) da iz svoga stanovništva kroz tzv. mjere štednje i tzv. internu devalvaciju izvuku još nešto novca za svoje slabo vidljive gospodare (strelice u ime kojih prima slavna Trojka – MMF, ECB i EK). U tim transakcijama, koje opisuje pojam financijalizacije, postoji i, sa stanovišta vladajućih, odličan “usputni efekt”. A to je, pomoću uvođenja rastuće rezervne armije rada, višestruko discipliniranje perifernih radničkih klasa, koje moraju dobrim dijelom odustati od nivoa svoje dojučerašnje zaštite (radna prava, uživanje u podruštvljenim javnim dobrima) i pristati na rastuće padajući udio nadnica u cjelokupnim troškovima proizvodnje u okruženju.
Ovaj opis stanja, usprkos svim mistifikacijama “komuniciranja s javnošću” koje stoje na raspolaganju vladajućima, već je uglavnom notorno poznat. Ono čega nema je materijalna analiza frakcija vladajuće klase, jer ona bi pokazala kako je moguće da je i domaćinski srednji sloj (usprkos “nesnalaženju” političara poput Vesne Pusić i komentatora poput Jurice Pavičića da je to moguće) žrtvovan na odar interesa centra-nove periferije, tj. same Evropske unije, za koji nije jasno ni da je direktno, već samo vrlo posredovano (zaštita “konkurentnosti” kod kuće) korporacijski. Da bismo to mogli analizirati, trebali bismo znati više o frakcijama buržoazije koje lobiraju npr. u Bruxellesu ili Berlinu i Frankfurtu, ali i o frakcijama unutar naše domaćinske, kompradorske buržoazije. Definicija je poznata i u ovim ju je novinama iz Enciklopedije LZ-a već prenio kolega Milan Gavrović: Izraz komprador dolazi od portugalskog comprat što znači kupovati, a “kompradorska buržoazija je gornji sloj buržoazije u kolonijalnim i zavisnim zemljama (trgovci-posrednici, bankari, lihvari i dio velikih industrijalaca) tijesno povezan kreditnim i drugim poslovnim vezama sa stranim kapitalistima”. Kako to funkcionira u praksi, najbolje je na primjeru Južne Amerike, ali i drugdje, opisao i u nas svojedobno prevođen Andre Gunder Frank, a u tim analizama bezbroj je dokaza o upropaštavanju privrede, rastakanju države, pljačkanju resursa i kulturnim ratovima protiv vlastitog naroda. No nešto drugo je tu zanimljivo, a to ovdje iznosimo kao puku tvrdnju (jer za takva istraživanja teško da će netko dati novac “našim” znanstvenim institucijama), točnije pitanje koliko se u današnjem EU-u manevarski prostor kompradorske buržoazije suzio, čak i s obzirom na onaj koji je imala recimo još 1970-ih u Južnoj Americi.
Marksisti su protiv svake buržoazije – i to piše u knjigama – ali ipak nacionalnu buržoaziju smatraju progresivnijom od kompradorske. Prva je stvarala domaću industriju i radničku klasu, a u političkom smislu imala je i revolucionarno-demokratske potencijale. Druga samo konzervira sirovinsko-agrarnu strukturu zemlje i politički je kolaborant sistema imperijalnog kapitalizma. Ovo odgovara razvoju događaja u nekim zemljama Trećeg svijeta, no ne odgovara ažuriranom opisu našega stanja, u kojem je modernizaciju i industrijalizaciju zemlje jednom već izvršila radnička klasa sama! Možda je baš u tome skrivena velika “tajna” što takvim narodima, po mišljenju “bivšeg Zapada”, sada ne treba dati priliku ni da stvaraju vlastitu nacionalnu buržoaziju. Ili to zvuči kao suviše mudro planiran razvoj evropskih društava? A bi li ta “naša” buržoazija, i da postoji, bila sposobna djelatno se umiješati u nova dijeljenja karata za “zajedničkim evropskim stolom”? Ovo pitanje već po sebi nije marksističko. Nije li bolji odgovor: pa zar nismo već jednom pokazali da je bez buržoazije bolje? Samo, kako se riješiti one koja nije “naša”? Zato, tko nam priječi da, makar u slobodno vrijeme i neplaćeno, pokušamo analizirati relevantne frakcije vladajuće buržoazije, tamo gdje one stvarno postoje. Ili i to više ne zapada nas, nekada marksističku velesilu, u novoj međunarodnoj podjeli teorijskog rada?