Popušili pučinu

Kada je prošle subote, nakon nekoliko dana panike i neizvjesnosti, premijer Zoran Milanović objavio da se pretovar sirijskog kemijskog oružja ipak neće dogoditi ni u jednoj od hrvatskih luka, domaća javnost uglavnom je utihnula, iako je premijer rekao i da će se pretovar obaviti negdje u Italiji, možda čak u jadranskoj luci Trstu. Tu je informaciju potvrdila i talijanska vlada, no tamošnji dnevnik “Corriere della Sera” u ponedjeljak je objavio da se razmišlja o Siciliji ili Sardiniji.

Budući da su domaći mediji uglavnom izgubili interes za ovu priču, javnost je ostala uskraćena i za procjene stručnjaka o tome da je u pitanju operacija niskog rizika. Čak je i najpoznatija svjetska ekološka organizacija Greenpeace zauzela na prvi pogled iznenađujući stav, pa nam je njezin predstavnik u Hrvatskoj Zoran Tomić rekao da Greenpeace “kao organizacija koja u svom imenu ima riječ mir pozdravlja svaku akciju međunarodne zajednice kojoj je cilj uništenje oružja”.

Sve dosadašnje operacije uništavanja kemijskog oružja odvijale su se dugoročno, u mirnodopskim uvjetima i na kopnu zemlje u čijem je oružje vlasništvu, pa ova sirijska predstavlja svojevrsnu improvizaciju. Rokovi za ispunjenje ambicioznog plana Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) najkraći su mogući, s obzirom na to da su prvi inspektori stigli u Damask tek 1. listopada. Operacija se zbog građanskog rata ne može obaviti na tlu Sirije, a nijedna druga država nije se ponudila za taj posao, pa je more preostalo kao jedina dostupna lokacija za obavljanje procedure uništenja. Procijenjeno je i da direktno ukrcavanje oružja iz sirijske luke Latakije u američki brod koji će obaviti neutralizaciju kemikalija nije dovoljno sigurno, pa se tražila Siriji što bliža luka kako bi se otrovi što brže prekrcali s neadekvatnih trgovačkih brodova.

Inspektori OPCW-a, male haške agencije nenavikle na ad hoc operacije i neustrojene za inspekcije u ratnim područjima, u rekordnom su roku obišli 41 postrojenje za proizvodnju i skladištenje kemijskog oružja u Siriji, objavivši već nakon 25 dana detaljan izvještaj o tamošnjim zalihama. Do kraja listopada zalihe nenapunjenog streljiva već su bile uništene, nešto kasnije zapečaćena su sva postrojenja za proizvodnju, a kemikalije bi, ovisno o toksičnosti, trebale biti uništene u periodu od početka veljače do kraja lipnja iduće godine.

Već desetak dana nakon dolaska inspektora u Damask predstavnici zajedničke misije UN-a i OPCW-a za Siriju počeli su tražiti lokaciju za uništenje oružja. Prva je bila Norveška, zemlja u kojoj je u međuvremenu OPCW-u dodijeljena Nobelova nagrada za mir, no ona je nakon nekoliko dana javila da nije kapacitirana za uništenje oružja. Libanon je također odbio zahtjev, a zatim i Albanija, pod pritiskom višednevnih prosvjeda. Pristupilo se i Belgiji, zemlji koja posjeduje tehnologiju za uništavanje kemijskog oružja i još uvijek nije uništila zalihe iz Prvog svjetskog rata, no sredinom studenog nizozemski ministar vanjskih poslova Frans Timmermans izjavio je da “nijedna članica Europske unije nije spremna prihvatiti” sirijsko kemijsko oružje, te da bi trebalo početi razmišljati o njegovom transportu iz Sirije.

Posljednjeg dana studenog direktor OPCW-a Ahmet Üzümcü objavio je da su Sjedinjene Države ponudile specijalni 200-metarski brod NV Cape Ray, koji će preuzeti i neutralizirati 500 tona najopasnijih kemikalija, dok su Danska i Norveška ponudile trgovačke brodove koji će preuzeti teret u Latakiji. Američki brod opremljen je sustavom za hidrolizu, neutralizaciju toksičkih kemikalija vodom i drugim spojevima, čiji se nusproizvod kvalificira kao opasan, ali niske razine toksičnosti. Mobilni sustav za hidrolizu razvilo je američko Ministarstvo obrane, no budući da dosad nije korišten, trebalo ga ja modificirati, a brod opremiti sigurnosnim sustavom i šatorom za sprječavanje eventualnog isparavanja. Prema podacima OPCW-a, ništa od kemikalija neće biti namjerno ispušteno u atmosferu ili more, već je za zbrinjavanje otpada od hidrolize i komponenti (“prekursora”) niže razine toksičnosti raspisan natječaj na koji se javilo 35 privatnih kompanija, pa će taj materijal biti uništen u komercijalnim spalionicama na kopnu. Američka vlada rok za uništenje kemikalija postavila je na 45 do 60 dana, u što su uračunate i eventualne vremenske neprilike na moru.

Ron G. Manley, bivši djelatnik britanskog ministarstva obrane i OPCW-a, u svojoj analizi sirijske operacije navodi da prekursori “mogu biti opasni i korozivni, ali nisu visoko toksični, dok njihov siguran transport nije drugačiji od sigurnog transporta bilo koje druge industrijske kemikalije”. Manley piše i da su brodovi za hidrolizu “pripremljeni za eventualnu eksploziju i za tretiranje otpada, no i mali, zbog čega će cijeli proces teći sporije nego na kopnu”.

Istog je mišljenja i Aleksandar Gorbovski, ekspert za kemijsko oružje organizacije Zeleni križ i bivši dužnosnik ruske agencije zadužene za provedbu Konvencije o kemijskom oružju u toj zemlji. Gorbovski je “Novostima” rekao da se “sirijsko kemijsko oružje sastoji od 300 tona iperita, koje čine 25 posto ukupnih zaliha, i oko 1000 tona prekursora, fosfororganskih kemijskih tvari, pri čemu će iperit biti uništen, a svi prekursori pretvoreni u kemikalije koje se ne nalaze na listi kemikalija u Aneksu Konvencije o kemijskom oružju”.

– Prekusori nisu opasne kemikalije, tako da nije opasna ni procedura njihove obrade. Taj se posao na brodu može obaviti sigurno, a najopasnije bi bilo da toksične kemikalije dospiju u more. Najsigurnije bi bilo da se uništavanje iperita obavi u mobilnom reaktoru, kakvim raspolaže SAD, ali ne na moru nego na kopnu, primjerice u nekom pustinjskom području – rekao nam je Gorbovski.

Kada, međutim, operacija uništenja sirijskog kemijskog oružja bude završena, ostat će pitanje opće nedjelotvornosti Konvencije o kemijskom oružju (CWC), pa i čestih kontroverzi koje prate tijelo zaduženo za njezinu provedbu. Od stupanja za snagu Konvencije 1997. godine, OPCW nije ispunio svoju primarnu zadaću. Kada su CWC ratificirale gotovo sve svjetske države, njime je bilo propisano da će sve države potpisnice uništiti svoje kemijsko oružje u maksimalnom roku od 15 godina. Zemlje koje posjeduju najviše kemijskog oružja, SAD i Rusija, nisu, međutim, tu obavezu ispunile, pa im je odobreno produljenje roka, unatoč tome što sama Konvencija zabranjuje takve ustupke. Naš sugovornik Aleksandar Gorbovski izjavio je nedavno da je Rusija uništila tek 60 posto svojih zaliha od 40 tisuća metričkih tona, te da svoje obaveze neće ispuniti ni do 2019. godine. Gorbovski tvrdi da obavezu neće ispuniti ni SAD, kojemu je rok produljen na 2021. godinu, iako je Amerika dosad uništila 90 posto svoga kemijskog oružja.

Bob Rigg, novozelandski stručnjak koji je također radio za OPCW, smatra da je ta organizacija gledanjem kroz prste SAD-u i Rusiji potkopala vlastiti kredibilitet, te navodi da su se pojedine članice često protiv toga bunile, ali bi uvijek popuštale i usvajale nevjerodostojne izvještaje. Rigg piše i kako je agencija 2002. pod pritiskom SAD-a otpustila svog direktora Josea Bustanija jer je nagovarao vladu Iraka da pristupi konvenciji, čime bi se osujetio američki plan za okupaciju te zemlje. On napominje i da je OPCW u sirijskom slučaju višestruko prekršio Konvenciju, prvi put kada prilikom donošenja UN-ove rezolucije o Siriji nisu konzultirane sve njezine članice nego samo Izvršno vijeće, i drugi put kada je od Norveške, Albanije i Belgije zatražio da primi sirijsko kemijsko oružje unatoč eksplicitnoj odredbi OPCW-a da “nijedna članica ne smije imati zalihe ni transportirati” kemijsko oružje. Prema Riggovoj interpretaciji Konvencije, i transport oružja u međunarodne vode također predstavlja njezino kršenje, jer ona propisuje da oružje ne smije napuštati teritorij države vlasnice.

Još jedan zanemareni aspekt priče o sirijskom kemijskom oružju tiče se njezinih praktičnih reperkusija na sirijski građanski rat. Mnogi analitičari smatraju da uništenje kemijskog oružja ne samo da neće doprinijeti što skorijem završetku građanskog rata, već da je taj događaj sirijskom predsjedniku Bašaru al-Asadu omogućio da ga uz pomoć konvencionalnog oružja još više i krvavije produži. Neki analitičari skeptični su čak i prema tome da će uništenje režimskog kemijskog oružja nužno značiti da se to oružje u Siriji više neće upotrijebiti, najviše zbog toga što okolnosti njegovih prošlih upotreba nisu do kraja razjašnjene.

Inicijativa za uništenje sirijskog kemijskog oružja došla je nakon što je 21. kolovoza u Ghouti blizu Damaska nervnim otrovom sarinom ubijeno nekoliko stotina ljudi. Američki predsjednik Barack Obama taj je napad htio iskoristiti kao povod za intervenciju protiv sirijskog režima, no plan su osujetili odbijanje britanskog parlamenta da dozvoli sudjelovanje svoje zemlje u intervenciji i loši izgledi da američki Kongres autorizira akciju. U međuvremenu, Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, zemlje saveznice Asada, kao alternativu intervenciji predložio je kemijsko razoružanje Sirije, zbog čega su u drugi plan pali i mirovni pregovori zaraćenih sirijskih strana.

Poznati američki istraživački novinar Seymour M. Hersh početkom prosinca objavio je u magazinu “London Review of Books” dugačak tekst u kojemu tvrdi da je američka vlada bila spremna napasti Siriju iako nije imala dokaze da je napad u Ghouti izvela sirijska vlada. Na temelju razgovora s tajnim izvorima u američkoj obavještajnoj zajednici, Hersh piše da je američka vlada isfabricirala obavještajne podatke kako bi izgradila argumentaciju za intervenciju, odnosno da je podatke sakupljene nakon incidenta prezentirala kao da ih je dobila prije incidenta. Hersh piše da dokumenti koje je objavio američki zviždač Edward Snowden pokazuju da američka Nacionalna sigurnosna agencija nije imala pristup komunikacijama visokih sirijskih dužnosnika i da uoči napada senzori raspoređeni oko sirijskih kemijskih postrojenja nisu detektirali nikakva kretanja. Američki novinar piše i da je CIA još u svibnju, neposredno nakon serije manjih napada kemijskim oružjem, zaključila da i islamistička pobunjenička skupina Front al-Nusra također posjeduje znanje i kapacitete za proizvodnju sarina, pa je upravo nju, a ne sirijski režim, sumnjičila za te napade. Ukoliko su američke procjene o sposobnostima al-Nusre za upotrebu sarina točne, to bi moglo značiti da uništavanje režimskog kemijskog oružja nije garancija da ono u Siriji više neće biti upotrijebljeno.