Posljedice propuštenih šansi

Prošloga je tjedna mlada žena, koja se “proslavila” svojom podrškom nogometašu koji je “cijeloga života” želio pozdraviti stadion ustaškim pozdravom i koja je svoju podršku na internetu potpisala sa “Za dom – spremna”, imala zapažen javni nastup u centralnom dnevniku jedne od gledanijih privatnih televizija u BiH. Mlada je žena, naime, glasnogovornica federalnog Ministarstva turizma, pa je njezin ispad teško tretirati kao glupost ili svjesnu provokaciju nekog anonimnog pojedinca (što ona čak i nije, jer je estradni krugovi pamte kao pjevačicu koja je prije desetak godina zastupala Bosnu i Hercegovinu na natjecanju za pjesmu Eurovizije). Voditelj prilično dugog razgovora gotovo se očajnički trudio svojoj gošći pružiti “pojas za spašavanje”, uporno joj pitanjima nudeći mogućnost da kaže kako nije razmislila kada je napisala svoje “Za dom – spremna”, kako joj je žao, pa čak i da se ispričava onima koje je to moglo povrijediti. Ništa od toga. Naišao je na zid od betona.

Mlada žena čiji je pradjed, kako se pohvalila, bio “prvi koji je u Mostaru izvjesio hrvatski barjak nakon proglašenja NDH” i koja je svako spominjanje odioznog ustaškog pozdrava ispravljala i upotpunjavala, naglašavajući “Za Poglavnika i dom – spremni”, nije ni milimetra odstupala od poznatih nebuloza o tome kako taj pozdrav izražava ljubav prema domu, kako je to tradicijski hrvatski pozdrav, kako ga je upotrebljavao i Nikola Šubić Zrinski, da dalje ne nabrajamo. Bio je to vatromet nepoznavanja onoga o čemu se govori, kombiniran s očitom indoktriniranošću, pa i fanatiziranošću (čije bi korijene možda najpametnije bilo potražiti u okruženju u kojem je odrastala) i tvrdoglavo, prkosno ustrajavanje na onome što ona shvaća hrvatstvom, bez odstupanja čak i od izjave kako je, nakon što je bila izložena negativnim reagiranjima javnosti, “jasno da za Hrvate nema mjesta u Sarajevu”. Izašla je iz TV studija visoko uzdignute glave, očito uvjerena kako je na pravi način zastupala i branila “našu stvar”. A zapravo, učinila je golemu štetu Hrvatima u BiH, Hrvatima kao narodu i istinskome hrvatskome domoljublju.

Pitanje je kako se sve to može događati, od poznatog incidenta na maksimirskom stadionu, pa do ovakvog ispada u susjednoj Bosni i Hercegovini. Naravno, ni nogometaš ni pjevačica, kojoj bi mjesto bilo, kako je nekoliko puta sugerirao i voditelj razgovora u centralnom dnevniku, na estradi umjesto na političkoj sceni, nisu važni, niti je njihovo ponašanje, promatrano izolirano, vrijedno bilo kakvoga komentara ili razmatranja. No pitanje zašto do takvih stvari dolazi svakako zaslužuje da se njime pozabavimo.

A kratak odgovor na to pitanje glasi: zato što politika Republike Hrvatske nije od početka godine 2010. ni znala ni htjela iskoristiti šanse što su joj pružali temelji – doduše ne uvijek odviše stabilni – postavljeni u razdoblju od početka 2000. pa do 2010., prvenstveno na razini predsjednika Republike. Treba priznati: predsjednik je u tome bio praktički izoliran. Mislimo, naravno, na reafirmaciju antifašizma, na odupiranje povijesnom revizionizmu, na suočavanje s vlastitom prošlošću, na zagovaranje regionalne suradnje i na razgrađivanje negativnih stereotipa o drugim narodima. U svemu tome premijeri, što znači izvršna vlast, predsjednika nisu bili spremni slijediti ili, u najmanju ruku, nisu imali hrabrosti da to čine, pa i povremenom verbalnom slaganju usprkos. Ovo potonje vrijedi i za Ivicu Račana i za Ivu Sanadera. Drugi je hrvatski predsjednik bio taj koji je u ime hrvatske države izrekao ispriku (i) za ustaške zločine, najprije u izraelskom parlamentu, Knesetu, potom na mjestu zloglasnog ustaškog koncentracionog logora Jasenovca. Taj isti predsjednik odbijao je, usprkos pritiscima, otići na ritualno hodočašće na Blajburg, duboko svjestan neporecive činjenice da su sve žrtve fašizma (ustaštva) bile nevine, dok je među onima koji su ubijeni (kako na temelju sudskih presuda tako i bez njih) nakon završetka Drugoga svjetskog rata bilo, doduše, i nevinih, ali i onih koji su itekako zaslužili kaznu, pa i najtežu. Bio je svjestan potrebe da nakon početnog koketiranja s ustaštvom u danima Domovinskog rata, Hrvatska – ako želi postati evropska i civilizirana – mora s tim u korijenu promašenim pokušajem homogeniziranja nacije prestati, pa i više od toga, da se mora početi vraćati svojim izvornim antifašističkim korijenima postavljenima u vrijeme Narodnooslobodilačkog rata; da napokon mora smoći snage priznati da je politika ustaške kvazidržave bila zločin, dok je u vrijeme tzv. socijalističkog poretka zločin, ma kako velik, bio samo povremeni pratitelj politike, incidentna pojava, kada ga se postavi u kontekst globala jugoslavenske politike. I Hrvatska je tim putem krenula. Da bi godine 2010. stala.

Doduše, ukinuto je državno financiranje okupljanja na Blajburškom polju, gdje je Račanova vlada otkupila zemljište da bi se postavio spomenik “hrvatskoj vojsci” (što, potpuno je jasno, podrazumijeva da su partizani pod Titovim vodstvom bili u najmanju ruku nehrvatski, ako ne i protuhrvatski, a to onda nužno vodi prema zaključku da su pravi predstavnici Hrvata bili ustaše). No prije toga gotovo simboličnog ukidanja financiranja, i aktualni premijer i aktualni predsjednik otišli su na Blajburg, naivno vjerujući kako će time okončati rasprave o Drugome svjetskom ratu, a zapravo pokazujući politički amaterizam najgore vrste, jer ili ne shvaćaju ili ne žele shvatiti, u mahnitoj utrci za svakim potencijalnim glasom na budućim izborima, da zemlja koja ne raščisti sa svojom prošlošću teško da može imati budućnost. Tim su odlascima obojica legitimirala okupljanja koja sve neskrivenije postaju sastajališta onih koji žele po svaku cijenu srušiti vlast na čelu sa strankom što se zove socijaldemokratska. I još nešto, dali su zeleno svijetlo pobornicima povijesnog revizionizma, svima onima koji bi tako rado promijenili, makar u retrospektivi, rezultat Drugoga svjetskog rata, prikazujući pobjednike – koji, nažalost, nisu bili imuni od zločina – isključivo kao zločince, a poražene – koji jesu bili notorni zločinci – kao vrle domoljube što su samo “malo zastranili”. Naravno da je takva politika, odnosno kidanje s dotadašnjom politikom, morala imati odjeka i u hrvatskome korpusu u susjednoj BiH (čiji su glavni grad svi istaknuti Hrvati u ratu morali napustiti po zapovijedi vodstva tamošnjeg HDZ-a, pod prijetnjom da će, ne poslušaju li, biti proglašeni izdajnicima hrvatskoga naroda – o tome, gotovo je sigurno, “heroina” s početka naše priče pojma nema).

Pa je zato sve ono što nam se događa na stadionima i izvan njih u Hrvatskoj, kao i refleksi toga u susjednoj Bosni i Hercegovini, izravna posljedica propuštenih šansi da se nastavi ono što je bilo započeto. Kobna posljedica, moglo bi se uskoro pokazati.