Prizori iz mračnog života

Ako ćemo vjerovati medijskim kritikama referendumske kampanje “U ime obitelji”, njeni su autori marketinški epigoni, politički analfabeti, besprizorni kradljivci i varalice. Ne samo što su logotipom kopirali znak židovske zajednice iz Los Angelesa, nego su pritom pokrali organizaciju koja uspješno surađuje s lokalnim LGBT grupama. Ne samo što su fotografiju Bahareh Bisheh uokvirili izmišljenim svjedočanstvom o djevojčici koja “nikada nije vidjela svoju majku”, nego su problem definicije braka maliciozno zamutili nesrećom nevine siročadi. Ne samo što su u propagandnom spotu zavrtjeli pjesmu koju nisu platili, nego su odabrali bend deklariranih homoseksualaca… Što smo, zapravo, i mogli očekivati od fundamentalističke katolibande nego da se razotkrije kao hrpa zatucanih nazadnjaka, sitnih lopova i krupnih lažova, k tome još lišenih elementarnih pop-kulturnih kompetencija? Njihova propaganda, glasi prešutni zaključak, vjerno odgovara truloj svjetonazorsko-političkoj platformi. Tamo gdje zadrta inicijativa agresivno napada manjinska prava, teško da će poštovati ona autorska, tamo gdje se promoviraju lažni problemi, lagat će se i o umjetničkoj poruci, tamo gdje nam nude argumentaciju za diskriminaciju, brzo padaju ignorantske maske.

Niti jedan od ovih zaključaka nije pogrešan; pa opet, svaki je promašen. Reducirajući kampanju na niz usputnih kontradikcija i poneki pravni prekršaj, oni perpetuiraju bipolarnu podjelu na “nas” i na “njih”, podjelu u kojoj su u uloge odavno napisane pa se igraju rutinski, podjelu u kojoj “mi” poštujemo pravila igre, crtamo originalne logotipe i slušamo XX, dok su “oni” – zna se – kreativno insuficijentni licemjeri sumnjivog muzičkog ukusa. Nije pritom problem u tome što krađe reklamnih slika i poruka ionako spadaju u folklor političkih kampanja, pa nam stoga govore više o fantazmi “originalnosti” i “kreativnosti” marketinške industrije nego o parazitizmu prozvanih, niti je problem u propagandnom iskrivljavanju referendumskog pitanja pošto propaganda malo čemu osim takvom iskrivljavanju i služi; osnovna se nevolja sastoji u činjenici da bismo, prekinemo li na trenutak užurbani rad na markiranju razlika, s druge strane svjetonazorske brane mogli prepoznati suviše uznemirujućih sličnosti.

Jer kampanja “U ime obitelji” nije ukrala samu jednu fotografiju i jedan song; ona je uspješno kidnapirala cjelokupni diskurs liberalnih vrijednosti i ljudskih prava, skupa sa zagovaranjem tolerancije, promoviranjem demokratizacije i organizacijskim iskustvom nevladinog sektora. Prisvojila ga je pritom u točki njegove dugogodišnje nemoći da imenuje sistemski uzrok današnje socioekonomske ugroženosti: tamo gdje se šutjelo o kapitalizmu, sada dobivamo svjetonazorsku društvenu shizmu. I učinila je to, naposljetku – usprkos svim prigovorima kritičara – izvrsno.

Temeljni je ton zadan već živahnom koloraturom onog inkriminiranog loga: u stiliziranom prikazu obitelji lik oca je plav, majčin ružičast, a djeca, jasno, nastaju miješanjem boja, pa se rodni stereotip i hereditarna norma lijepo pretapaju u šarenu afirmaciju različitosti. Nju neće prešutjeti ni slogan kampanje: umjesto da zastane na rigidnoj formuli prema kojoj “brak = muškarac + žena”, tolerantno dodaje kako postoji i “sve ostalo”, što je naprosto “nešto drugo”. Upravo kao što u seriji videospotova na YouTubeu tumači anonimna zagovornica inicijative, dovodeći logiku proklamirane snošljivosti do konzekventno karikaturalnog zaključka: “Ovim referendumom se štiti pravo na različitost, zato što je brak kao zajednica muškarca i žene različita od svake druge zajednice.” Te su spotove kritičari kampanje i inače trebali pomnije proučiti, ne bi li vidjeli defile mladih, simpatičnih i obrazovanih ljudi, svih tih nasmijanih studentica arhitekture, profesora matematike, srednjoškolskih nastavnika klarineta… Vedri magistar prava razložno nam pojašnjava zašto pretpostavljena referendumska odluka neće nikoga diskriminirati, ambiciozna studentica ekonomije poziva da glasamo za obitelj “kako bismo jednog dana prkosili nezaposlenosti i siromaštvu”, e da bi u grandioznom finalu glavna predstavnica inicijative Željka Markić trijumfalno preuzela simboličku štafetu društvenog napretka od samog predsjednika države. “Ovaj će referendum”, poručuje nam ona, “biti festival demokracije.”

Koliko je dug put od festivala demokracije do vala demonizacije mogli bismo, doduše, doznati uskoro. Propagatori obiteljskih vrijednosti još uvijek politički korektno šute o tome od koga zapravo “štite bračnu zajednicu”: u videokampanji figura je neprijatelja rasplinuta u rijetkim i mutnim skicama “nekih agresivnih pokreta” (Hrvoje Hitrec) i općenitoj zapitanosti o tome “kamo ovaj svijet ide” (Rafael Dropulić Rafo). Upravo zato, međutim, prijetnja je ozbiljnija, jer ta figura sada titra u sferi prešutnog podrazumijevanja, tamo gdje se bez ijedne riječi vrlo dobro zna tko smo “mi”, a tko “oni”. Naravno: u nedjelju, 1. decembra, ništa neće biti toliko važno kao ova razlika i potreba da se bude protiv. Nakon što nedjelja prođe, međutim, malo što će biti važno kao potreba da se bude protiv takve razlike.

Jer onaj tko danas traži skrivene homofobne monstrume iza veselih lica klarinetista i studentica, čini to uglavnom zato da ne bi prepoznao vlastito u iskrivljenom zrcalu referendumske kampanje; onaj tko sutra ne bude htio govoriti o tranzicijskom kapitalizmu, taj neka šuti i o protofašizmu.