Sanaderovsko opsjenarstvo

Poučeni dosadašnjim iskustvom s hrvatskim vlastima u odnosu na pitanje Pelješkog mosta, mogli smo samo pomisliti da ministar Siniša Hajdaš Dončić otvara novi ciklus obmanjivanja javnosti, dakle, kad je ono 10. prosinca vedro prenio medijima kako netom dovršena skica studije predizvodljivosti favorizira upravo taj projekt između nekoliko alternativnih. A sad već u taj dojam možemo biti sigurni, jer smo došli u posjed spisa “Komentari Europske komisije na skicu studije predizvodljivosti”, koji je samome ministru Hajdašu Dončiću već tada bio poznat. Naglaske iz spisa donosimo uz ovaj članak.

Studiju predizvodljivosti izradila je francuska konzultantska firma Safege, koja se naziva i neovisnom, a njezin je zadatak bio da detaljno usporedi prednosti i mane raznih rješenja za prometno povezivanje juga Hrvatske: mosta, podmorskog tunela, cestovnog koridora u zaleđu Neuma itd. Mada se u našim medijima često može čuti da je konzultanta angažirala Europska komisija, istina je da ga je angažirala RH, inicijator tog projekta pri EU-u, dok Bruxelles plaća uslugu.

I dok je u Hrvatskoj već krenulo lagano slavlje zbog ministrova navijačkog optimizma, kratki osvrt EK-a ukazuje na posve suprotan mogući ishod: da opcija mosta neslavno propadne. Više o tome znat ćemo nakon 23. prosinca, što je konzultantu propisano kao novi rok za dovršenje studije, budući da s dosadašnjim poslom nije zadovoljio Savjetodavni odbor. Potonje se tijelo sastoji od predstavnika Zagreba, Sarajeva i Bruxellesa, a vrijedi primijetiti kako samo prvonavedeni nisu imali nikakvih primjedbi na skicu studije, naprotiv. Za razliku od Hrvatske, ostatak savjetodavnog tijela EK-a iznio je niz zamjerki na račun konzultanta, njegove površnosti i nedosljednosti, te pristranosti u odnosu na opciju mosta, onu koju zagovara inicijator projekta. Sudeći prema nekim formulacijama komentara EK-a, čak bi se moglo posumnjati da su francuski stručnjaci ustvari providni muljatori, koji svoj pristup prilagođavaju željama inicijalnog naručitelja studije. Iskakivanje mosta kao najboljeg rješenja, čini se, jednostavno nije moguće bez teške namještaljke. Pritom upada u oko fakat da je mišljenje konzultanta ipak neobvezujuće i da se pukim pridobivanjem njegove naklonosti – možda koruptivnim i skupim – još uvijek nužno ne osigurava gradnja mosta. Ali iz nekog je razloga Vladi zatrebalo stvaranje utiska da, eto, samo što se već ne vozamo četirima asfaltnim trakama ponad Neretvanskog kanala, a sve ostalo je pitanje zaostalih proceduralnih formalnosti. Štoviše, u tom razlogu vjerojatno leži uzrok čudnovatog ponašanja konzultanta, no za tumačenje ćemo se morati vratiti u prošlost.

Kao što smo još lani pisali na istu temu, Kukuriku koalicija napadno je – otkako je zaposjela Vladu – promijenila svoj odnos prema pitanju Pelješkog mosta. Dok su bili u opoziciji, a vlada Ive Sanadera je u nekoliko navrata uprizorila opsjenarski čin početka te gradnje, oni su se rugali i HDZ-u kao jeftinom iluzionistu i samom megalomanskom projektu povezivanja dijelova Dubrovačko-neretvanske županije, razdvojene pojasom bosanskohercegovačke teritorije. Uočivši da je Sanader time svejedno uspio privući nacionalni sentiment velikog dijela javnosti, oponenti su vremenom ipak ustuknuli. Ali ne samo da su oni ustuknuli, nego su za sobom povukli i najveći dio onih koji su se dotad smijali HDZ-u, a odjednom su ostali sami, odnosno bez podrške svojih, uvjetno rečeno, političkih predstavnika. I to je ujedno najveći problem u ovoj priči, gdje konkretna javna stajališta i društveni subjekti, njihovi nositelji, prolaze zapanjujuće metamorfoze, a motivirani baš koječim. Aktualna Vlada pritom ne glumi tek svoju naklonost opciji mosta, nego već i onu Bruxellesa. To je posljednje racionalno uporište Kukuriku koalicije, njezina figa u džepu za veliko finale: stalno se ponavlja da Hrvatska nema tih nekoliko stotina milijuna eura za gradnju i da priželjkuje ulog EU-a od barem tri četvrtine ukupne cijene. Kad jednom i Europska komisija odustane od preskupog mosta, Hajdaš Dončić i njegov šef, premijer Zoran Milanović, nujno će uzdahnuti pred TV kamerama i ustvrditi kako je Vlada učinila sve, dakako, ali nije dočekana s dovoljno sluha. Bruxelles priteže remen u krizno vrijeme, bit će zaključeno, i s dodatnom skepsom gleda na sve što nije baš neophodno.

Ne bi od svega toga bilo puno štete da nije nekoliko ozbiljnijih pojedinosti. Vlada će se izvući iz situacije kojoj je sama kumovala, ali po cijenu zavaravanja onih kojima je trebalo malo javne potpore u nastojanju da zdravorazumski promotre čitav taj festival oko mosta. Hrvatska će pritom ostati u vanjskopolitičkim krugovima memorirana kao bijedni šićardžija koji želi preko reda iskamčiti neosnovanu pomoć. Na koncu, premda nipošto najmanje važno, ovime uporno – a valjda i tradicionalno – vučemo za nos Bosnu i Hercegovinu. Kao glavni protivnik mosta često se u Hrvatskoj navodi ta susjedna zemlja, s kojom imamo neriješena razna pitanja granice i pograničnih ovlasti, naročito u području oko Neuma. Netko je ovdje morao ponijeti funkciju oponenta i gromobrana pod zajapurenim nacionalnim stražama, jednom kad su kukurikavci licemjerno izvukli svoje guzice s poprišta. Za to je izabrano Sarajevo, bez obzira na to što ono nema velikih zamjerki na samu mogućnost gradnje mosta, pod uvjetom da isti ne ometa međunarodnim pravom zagarantiran prolaz iz bosanskohercegovačkog tzv. unutarnjeg mora do otvorenih voda Jadrana.

Ali svakako da BiH ima neke prigovore na pokrajnje efekte takvog zahvata, dok ne budu regulirani tako da ona ne pretrpi štetu. Kao što je prije nekoliko dana naglasio Izet Bajrambašić, pomoćnik ministra za komunikacije i promet BiH, potreba boljeg prometnog povezivanja Hrvatske opravdava se prihvatljivom činjenicom ulaska RH u EU, baš kao što će taj rezon i nestati s planiranim ulaskom BiH u EU. Službene projekcije kažu da će tome hrvatskom susjedu za taj postupak trebati deset do 20 godina. Ali francuski konzultant izračunao je opravdanost mosta s obzirom na rok od punih 30 godina. Slično se dogodilo i s manipulacijom oko cijene mosta, čija se visina od površine mora ne spominje u studiji predizvodljivosti, pa se iznosi njegova cijena za preko stotinu milijuna eura manje negoli je ranije predviđano, tj. 220 umjesto oko 330 milijuna eura. Posrijedi je razlika između cijene za most visine 35 metara i mosta visine 55 metara, a oko kakvog su se već prije usuglasile RH i BiH, poštujući norme iz Konvencije UN-a o pravu mora. Bajrambašić, naravno, implicite je upozorio hrvatsku stranu da ne pokušava ostvariti unutarnjopolitičku korist nauštrb delikatnih susjedskih odnosa.

Ipak, zacijelo Hrvatska neće imati još mnogo prilike da muti vodu oko Neuma, barem u vezi s mostom, jer se radi o projektu koji po više parametara biva neopravdan i preskup u odnosu na kopneni cestovni koridor na teritoriji BiH. Ostat će nam tako samo još jedna u nizu ružnih uspomena na politikantsko zavlačenje hrvatskih vlasti, ponašanje upravo obrnuto od poruke Hajdaša Dončića, izrečene 10. prosinca: “Mogu nježno reći da će (…) most biti najbolje ocijenjena opcija.” Pa, kad bi nas barem malo nježnije zajebavali, a ne ovako brutalno.

Konfuzna studija francuskog konzultanta

Europska komisija zabilježila je svoje komentare na studiju predizvodljivosti, uz napomenu da je riječ samo o najvažnijim detaljima, a zbog kratkog vremena koji je imala za analizu skice od nekoliko stotina stranica. S druge strane, EK u zaključku otvoreno zamjera francuskom konzultantu, firmi Safege, budući da nakon deset mjeseci rada ta komparativna studija još uvijek ne nudi “čistu situaciju što se tiče potencijalnih pogodnosti i troškova različitih opcija”. U reakciji EK-a prvo se iznose ranije opaske sa sastanaka Savjetodavnog odbora EK-a, koji očito nisu rezultirali kvalitetnijim pristupom konzultanta materiji. Stoga se iznosi da mogući troškovi za svaku opciju trebaju biti pažljivo analizirani, a naročito s obzirom na krajnje razlike u cijenama pojedinih rješenja. Obračuni interne stupe povrata uloženog novca su nejasni i nepouzdani, pa se konzultantu doslovno preporuča dvostruka provjera informacija. Odbor dalje nalazi da je više indikatora uzeto u obzir na “uvelike pojednostavljen način, što može dovesti do krivih rezultata”. Konzultantu se zamjera što pristup tome nije prilagodio ni nakon više poziva Odbora, vezano uz pitanja kapaciteta transportnog sistema te inženjerijskih i geotehničkih rizika.

Konkretni zaključci i preporuke konzultanta izostali su, velikoj dužini skice usprkos, kaže se u nastavku bilješke. I dalje se pojavljuju četiri sklopa obračunavanja kriterija s različitim vrednovanjima značaja, iako je Odbor u nekoliko navrata zahtijevao uspostavu jedinstvenog sistema preferencija i važnosti, s daljnjim upravljanjem obračunom na toj osnovi. “Studiji nedostaje unutarnjeg sklada i postojanosti”, glasi jedna od procjena, ilustrirana kontradikcijom između navedenog vremenskog okvira za izvedbu jedne opcije na 88. i na 366. stranici. Osim toga, tvrdi se da je vremenski okvir “za dovršenje mosta (2017.) preambiciozan, kao i iskaz da je on već djelomično izgrađen”. “Kvaliteta i dubina analize jako varira između pojedinih opcija”, smatraju u EK-u, ističući da je opis utjecaja na okoliš za most dugačak 15 stranica, a za Jadransko-jonsku autocestu svega četiri retka teksta.

Konzultant je to objasnio nedostupnošću podataka za analizu, no takva je izlika odbačena uz riječi – ponovno spominjući višekratna upozorenja iz prošlosti – da bi se potpunije procjene svejedno morale izvesti, uzimajući u obzir profesionalno iskustvo i znanje izrađivača studije. Nije jasno kako su obračunati neki različiti indikatori, piše zatim, uz pitanje: “Kako opcija B ima malo višu internu stopu povrata nego opcija A1, a 20 posto manju vrijednost po usporedbi koristi i cijene?” Jer, čudi se komentator studije, “ako B košta manje od polovine cijene za A1, koristi bi morale biti enormne da se postigne takav rezultat”, pa se konzultant poziva da uvjerljivije objasni svoju kalkulaciju i viziju silnih koristi od rješenja A1. Povrh toga, traži se i pojašnjenje o evidentnom (ne)uvrštavanju troška za nadogradnju postojeće mreže cesta na Pelješcu u total cijene mosta, kao i različitog tretmana pitanja otkupa zemljišta za gradnju u Hrvatskoj i u BiH.