Sinan Alić: Beogradski sud želi revidirati karakter rata

Sinan Alić, dugogodišnji novinar, istraživač i aktivist iz Tuzle, među najbolje je upućenima u slučaj Ilije Jurišića, bivšega ratnog člana Operativnog štaba Stanice javne bezbjednosti Tuzla, koji je nedavno u ponovljenom postupku pred Odjelom za ratne zločine beogradskoga Specijalnog suda nepravomoćno osuđen na 12 godina zatvora zbog napada na kolonu JNA 15. svibnja 1992., kada je tijekom povlačenja iz tuzlanske kasarne poginuo najmanje 51 vojnik, a oko 50 ih je ranjeno.

Fondacija čiji ste predsjednik od početka je involvirana u maratonski proces protiv Jurišića: kakva je vaša uloga u događaju javnosti poznatom kao “napad na tuzlansku kolonu”?

Bio sam tada direktor TV stanice FS3 i novina Front slobode; s terase naše zgrade, najviše u Tuzli, vidjela se kasarna, a kamerom sam mogao pokriti put kolone do dijela raskrsnice na kojoj se dogodila pucnjava. Namjeravao sam snimiti vojsku dok napušta Tuzlu, novinarski mi je instinkt govorio da svjedočimo historiji…

Dokumenti obaraju optužnicu

Kako se dogodilo da novo sudsko vijeće donese presudu identičnu onoj koju je Apelacioni sud ukinuo u drugostupanjskom postupku, zahtijevajući imenovanje novog vijeća?

Predsjedavajući novog sudskog vijeća je kazao da će nam pismeno dostaviti obrazloženje, koje će biti identično onom prvostupanjske, odbijene presude. Dakle tu staje pamet – pozvao se na obrazloženje presude koja ne postoji! Novo sudsko vijeće nije odgovorilo ni na jedno od osam pitanja preciziranih u rješenju Apelacionog suda, a otišlo se i dalje: dokumente koji u suštini ruše optužnicu odbili su uvesti u spis, iako je upravo radi njih ukinuta prvostupanjska presuda. To su dokumenti koji potvrđuju da Ilija Jurišić, kao dežurni policajac u tuzlanskoj Stanici javne bezbjednosti, nije znao za sporazum organa BiH i JNA o povlačenju vojnika – takav sporazum naprosto ne postoji, iako se o tome razgovaralo u Skoplju, o čemu postoji transkript u kojem se konstatira da dogovora nema. To je potvrđeno i u izvještaju Butrosa Butrosa Galija, tada generalnog sekretara UN-a, Vijeću sigurnosti. Ti dokumenti nisu prihvaćeni jer bi na temelju njih cijela optužnica bila oborena. A nisu uvedeni u spis jer je Vinka Beraha-Nikićević, predsjednica vijeća koje je donijelo oborenu presudu, nagrađena postavljanjem na mjesto šefice Odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Dakle formalnopravno je nadređena vijeću koje je, eto, sada presudilo isto kao i ona. U međuvremenu je predsjednik Apelacionog sudskog vijeća smijenjen sa svoje pozicije: vraćen je tek u travnju ove godine, pošto je Apelacioni sud dobio novoga predsjednika. Po meni, tu je riječ o pritisku koji najvjerovatnije dolazi od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, koji je za svog osobnog zastupnika u REKOM-u imenovao upravo spomenutog sudiju.

Zašto nikada nije istražena odgovornost tadašnjeg potpukovnika JNA Mileta Dubajića, komandanta tuzlanske kasarne? Iz dokumenata i njegova svjedočenja proizlazi da on u trenutku otvaranja vatre nije bio u koloni, iako je kao glavni komandant morao biti?

Dubajić je u sudnici rekao da su razgovarali o povlačenju s tuzlanskim vlastima, ali da nisu dogovorili točan datum te da je on odluku o povlačenju donio tek večer prije, ne obavijestivši nikoga. U trenutku pucnjave, on je bio deset kilometara, plus-minus stotinjak metara, izvan Tuzle: to je u sudnici i sam potvrdio, kada ga je obrana pitala zašto nije bio sa svojom kolonom. Kazao je tada i to da su njegovi bezbjednjaci bili u pratnji njegove supruge, što govori o njegovoj neozbiljnosti, o tome da je više brinuo o sebi nego o svojim ljudima. Uz to, sudski je definirano da su nasuprot vojske u povlačenju stajali pripadnici “muslimansko-hrvatskih oružanih snaga”, iako je bila riječ o redovnim pripadnicima policije Stanice javne bezbjednosti Tuzla, u sklopu MUP-a legitimno priznate BiH. Usput rečeno, nacionalni sastav policije potpuno je odražavao tadašnji nacionalni sastav Tuzle, u njemu je bilo i Srba i Hrvata i Muslimana, pa se ni u kojem slučaju ne može govoriti o “muslimansko-hrvatskim oružanima snagama”. Sramotno je da je beogradski Sud uopće prihvatio takvu kvalifikaciju, jer je ona pravno neutemeljena i činjenično netočna, što potvrđuju i dokumenti u spisu. 

Vojska bez države

Tko su bili vojnici koji su tada napuštali Tuzlu?

Sud vojnike iz kolone tretira kao jedinicu JNA, iako je JNA de fakto prestala postojati kada su je napustili Slovenci, pa Hrvati, pa Bosanci. A de jure ta je vojska ostala bez države koju je servisirala, jer je Savezno vijeće Skupštine SFRJ 27. travnja 1992. formiralo SRJ, a formalna odluka o transformaciji JNA donesena je na sjednici predsjedništva novoformirane države 20. svibnja. To dakle nije bila JNA, nego Vojska Republike Srpske u formiranju. Na kraju krajeva, ta vojska nije ni otišla na prostor SRJ, nego je, po naredbi Generalštaba, dislocirana na prostor Majevice, koja je u Bosni i Hercegovini, odnosno tadašnjoj tzv. SAO Semberiji i Majevici. Dva ili tri dana nakon napada na tuzlansku kolonu, Dubajić postaje komandant jedne od triju majevičkih brigada VRS-a.

Što je, po vama, suština ovakvog postupanja Suda?

Uvjeren sam da ovo sudsko vijeće ima zadatak revidirati činjenice vezane uz “napad na tuzlansku kolonu”. To je događaj s početka rata i kada bi se dokazalo da je JNA u povlačenju napadnuta planski, promijenila bi se percepcija o karakteru cijelog rata u BiH. No činjenice o tome tvrde su i neumoljive. Sudsko vijeće uporno odbija analizirati sadržaj komande koju je prenio Ilija Jurišić, a koja je glasila: “Na vatru odgovoriti vatrom.” Tko god je analizira, vidjet će da je ona bila obrambena. Ne tvrdim da se zločin ne može počiniti i u obrani, ali to bi u ovom slučaju bila sasvim druga priča, s kojom Ilija Jurišić nema baš ništa. Jurišić nije jedini kojem Fondacija pruža logističku podršku, no naša misija nije da utvrđujemo nečiju krivnju ili nevinost, nego da osiguramo da optuženi imaju fer i pravično suđenje.