Siniša Vujović: Za odluku o devalvaciji treba političke hrabrosti

Foto: Jovica Drobnjak

Na Ekonomskom institutu u Zagrebu prošlog je tjedna gostovao nekadašnji istraživač Instituta, a danas predavač na Kwantlen Polytechnic Universityju u kanadskom Vancouveru Siniša Vujović. U svojem predavanju pod nazivom “Treba li Hrvatska priželjkivati svjetski oporavak?” zagovarao je devalvaciju kune i ukidanje devizne klauzule, što je vrsta ekonomske politike za koju u Hrvatskoj ima malo sluha.

Treba li se Hrvatska, kako sami pitate u nazivu predavanja, veseliti globalnom oporavku?

Pitanje je namjerno formulirano tako dramatično. Naravno da će zemlja, koja je dio najvećeg ekonomskog saveza na svijetu i koja je izvoznica u taj savez, doživjeti određene pozitivne efekte oporavkom potražnje u tom savezu. To je kristalno jasno. Želio sam da moje predavanje izazove određenu promjenu razmišljanja, pa da se ne gleda više samo na anticipirani izvozni oporavak, nego i na druge efekte, te da se pogledaju razlozi koji limitiraju taj izvozni oporavak.

Koji su to razlozi?

Rast kamata na svjetskom, pa time i na domaćem tržištu, a uz raniji izlazak iz jugoslavenskog nabavnog lanca nije nevažan nedavni izlazak iz CEFTA-e. Tu je i precijenjeni tečaj. Što se tiče napuštanja integriranog jugoslavenskog nabavnog lanca, on je sadržavao energetiku, proizvodnju rezervnih dijelova i druge sektore, pa su primjerice energetika u Srbiji i Bosni, drvna industrija u Bosni ili brodogradnja u Hrvatskoj na neki način koristile jedna drugu da bi postigle veću iskorištenost kapaciteta, da bi se gradile veće tvornice, što je snižavalo jedinični trošak. Izlaskom iz tog nabavnog lanca ranih 1990-ih, Hrvatska nije odgovorila na pitanje što će učiniti s industrijama koje su bile visokointegrirane, poput strojogradnje i brodogradnje, što će biti njihove izvozne politike. Izlaskom iz tog lanca izgubili smo ekonomiju razmjera, pa jedinična proizvodnja poskupljuje. U brodogradnji se to poklopilo s jakom ekspanzijom te djelatnosti na istoku, pa je jedinična cijena koju je kupac spreman platiti dodatno smanjena.

Pozitivni i negativni efekti

Hrvatska brodogradilišta sada traže niše s većom dodanom vrijednošću nego u proizvodnji tankera. Mogu li se održati?

Ukoliko bi tečaj bio postavljen na realističnijoj razini, trebalo bi razmisliti bi li bilo moguće privući strane investicije, preorijentirati proizvodnju na platforme ili nešto drugo što se traži i vidjeti može li se tako povećati domaći proizvod u brodogradnji, jer se trenutno brodovi u Hrvatskoj ne grade nego sastavljaju od uvoznih komponenti. Pitanje je dakle je li moguće povećati domaću komponentu i što bi strani investitor tu, ali i u bilo kojoj drugoj industrijskoj grani, mogao tražiti.

Što mislite o tvrdnjama poslodavaca da industriju ograničavaju previsoke bruto plaće?

Ne tvrdim da u Hrvatskoj ne postoje velika država i veliki porezi. Ali gledam neto plaću i koliko je hrvatska neto plaća veća od mađarske neto plaće. Ekonomisti vjeruju da je svaki resurs, bio on čovjek ili stroj, u principu plaćen prema produktivnosti, a onda je pitanje je li hrvatski radnik bitno produktivniji od mađarskog, što bi opravdalo razliku između hrvatske i mađarske neto plaće.

Ne ovisi li produktivnost o tehnologiji proizvodnje?

Točno. No činjenica da je jedna Mađarska bila puno uspješnija u privlačenju stranih investicija, pogotovo u prerađivačkoj industriji, gdje je ta uvozna tehnologija tako važna, zapravo jača tezu da je mađarski radnik produktivniji od hrvatskog. Postavlja se pitanje zašto je neto plaća u Hrvatskoj toliko viša, a onda dolazimo do pitanja tečaja.

Tu zagovarate devalvaciju. Kolika bi, po vama, trebala biti stopa devalvacije?

Radi se o nekoliko desetaka postotaka. Žao mi je što ne mogu biti precizniji, ali točan odgovor zavisi od mnogih faktora, uključujući izbor neke referentne bruto nadnice u zemlji čija izvozna struktura odgovara našim mogućnostima.

No devalvacija bi značila i nagli pad realne kupovne moći svih građana?

Devalvacija, prije svega, ne bi digla cijene svih proizvoda u svom iznosu, niti bi digla cijene svih proizvoda za isti iznos. Iako bi svi građani osjetili izvjesni udar na kupovnu moć, on bi bio najmanji kod usluga iz lokalnog, tzv. non-tradables sektora. Iz nešto duže perspektive, efekt devalvacije bio bi različit za primatelje fiksnih transfera, ako se mirovine ne bi indeksirale za iznos inflacije, i radnike. Umirovljenici bi bili više pogođeni, jer ne mogu nadoknaditi gubitak kupovne moći većom zaposlenošću – oni su izvan tržišta rada, na kojem bi zaposlenost rasla. Iako bi na duži rok i oni iskusili koristi, jer veća zaposlenost stvara bolju poreznu bazu, u kraćem je roku legitimno što stariji dio populacije na devalvaciju gleda sa skepsom.

Koje su još opasnosti devalvacije?

Ako bi došlo do ukidanja devizne klauzule, što je bitan preduvjet za uspješnu provedbu politike devalvacije, onda devalvacija proizvodi i pozitivne i negativne, i kratkoročne i dugoročne efekte. U situaciji visoke uvozne ovisnosti, hrana bi u početku bila skuplja, ali bi se istovremeno stvorili preduvjeti da se više investira u domaću proizvodnju, koja bi počela supstituirati taj uvoz. Rad bi postao jeftiniji, a uz njega bi došlo do veće zaposlenosti. Inače je glavna kritika ideje devalvacije, koju uvažavam ali je promatram u širem kontekstu, da postoji visoka uvozna ovisnost i zaduženost u stranoj valuti. Stoga će s devalvacijom doći do porasta udjela duga prema BDP-a, ali do rasta duga prema BDP-u doći će u svakom slučaju.

No takvu odluku mogla bi donijeti samo neka vrlo hrabra politička elita?

Da, i zato te odluke u ovako dugom razdoblju nije ni bilo. Takvu odluku donio bi netko tko ne vjeruje u koncept interne devalvacije, koji je trenutno prisutan u Hrvatskoj, a koji se i vani vidi kao rješenje. Izrazito sam protiv koncepta interne devalvacije. Kada se podučavaju osnove makroekonomije, studentima se nacrta recesijski jaz i pita ih se je li dobro pustiti kratkoročnu agregatnu ponudu da se povećava sama da bi zatvorila taj jaz. U pravilu se kaže da to nije dobra ideja jer interna devalvacija traje vječno. Povrh toga, ona implicira izrazito opasan fenomen deflacije. Tko god bi odlučio provesti niz mjera reindustrijalizacije Hrvatske, koje bi uključivale i devalvaciju, taj bi morao imati kritički pogled na internu devalvaciju.

Gušenje ekonomije

Koje bi bile ostale mjere reindustrijalizacije?

Svakako povezivanje tehničkih fakulteta i škola s investitorima, kroz prakse, certifikacije i slično. Također, odluka koje grane forsirati pri privlačenju direktnih investicija. Ne možete se, po definiciji, specijalizirati u svemu. Morate odlučiti koliki su ustupci – izraženi u eurima po radniku – koje ste spremni dati. Budite svjesni da privlačenje investicija ima svoju fiskalnu cijenu i da ona nije mala.

Ako ostavimo devalvaciju po strani, što će biti sa svjetskim oporavkom i Hrvatskom?

Dva su faktora koja mogu utjecati na Hrvatsku. Prvi su kamatne stope, koje su važnije od cijena sirovina. Tokom ekspanzije, kamatne stope rastu. Kamatna stopa koju plaća Hrvatska sastoji od dvije komponente: “bezrizične” stope i premije rizika za zemlju. Ono o čemu govorim je rast ove “bezrizične” stope, bilo za EU, bilo za SAD, svejedno. A drugi faktor je premija rizika za Hrvatsku. Uvjeti u kojima se solidan dio populacije umirovljuje, što donosi porast potrebe za transferima, sami su po sebi dovoljni da gotovo eliminiraju mogućnost pada premije rizika za Hrvatsku. Stoga će rastom osnovne stope ukupna kamata porasti. Pri ovakvoj zaduženosti to će gušiti ekonomiju preko daljnjeg pada potrošnje zaduženih kućanstava.

Što je, po vama, rješenje?

U recentnom periodu poduzete su neke dobre mjere, kao što je početak ograničavanja devizne klauzule koja je ekonomiju okovala, a druga je uvođenje fiskalne discipline. No fundamentalno je negativno da i dalje prevladava logika interne devalvacije, logika da će doći do masovnog zapošljavanja ako ograničimo proračunsku potrošnju i relaksiramo tržište rada, te da ćemo na te načine doći do cijene rada koja je dovoljno konkurentna da privuče kapital koji će nas zaposliti. Ne zaboravite, hrvatska je neto plaća toliko viša od mađarske.

I onda se opet vraćamo na produktivnost i tehnologiju?

Optimističan scenarij je da dođe do relativnog jačanja industrije, pogotovo s višom dodanom vrijednošću, na račun uslužnog sektora, te da se poljoprivreda shvati kao kombinacija socijalnog problema i proizvođača primarnih sirovina, pa da je se nekako pokuša uklopiti u industrijski razvoj. Pesimističan scenarij je produžavanje visoke nezaposlenosti s rastom zaduženja i izraženim vanjskotrgovinskim deficitom. U finalu, rasprodajom sve imovine, taj scenarij de facto dovodi do devalvacije, ovako i onako, samo puno duže i bolnije. A onaj alternativni put je odluka o tome kakvu se industrijsku strukturu želi, potpuno ukidanje devizne klauzule, devalvacija uz punu svijest da će ona za određene dijelove stanovništva biti bolna i postavljanje realističnih ekonomskih ciljeva. Primjer nerealističnog pitanja o cilju je Koliko nam godina treba i koja stopa rasta da dosegnemo Zapadnu Europu? Tada će se i mali pozitivni pomaci tretirati kao neuspjesi jer ne dovode do tog grandioznog cilja. Realističnije je pitati: Što se može učiniti da se postigne povećanje izvoza za trećinu ili da se promijeni struktura industrijske proizvodnje prema značajnijem postotku finaliziranih proizvoda? To su realistični ciljevi.

No svatko tko želi podržati neku političku odluku, želi znati kako će to utjecati na njegov standard. Kako to ljudima prevesti?

To je teško prevesti u političke odluke, jer njih moraju podržati birači. Ako je među njima velik broj umirovljenika, oni imaju legitimno pravo štititi svoje interese i reći da ne žele devalvaciju jer neće moći participirati u porastu zaposlenosti u kraćem roku. No taj je rast kroz reindustrijalizaciju zemlje i za njih dugoročno pozitivan, a do devalvacije će, na kraju krajeva, ionako doći.

Kaput stvoren za Njemačku

Koliko je i hrvatska poslovna elita, kako kažu neki ministri, odgovorna za nisku produktivnost industrije?

Svakako da mora snositi odgovornost. Međutim, pitanje je zašto se od te elite očekuje da uspješno transformira Hrvatsku, kada nam iskustvo u ove 23 godine pokazuje da menadžment nije faktor koji može pozitivno transformirati nacionalnu ekonomiju. Sumnjam da su slovački ili mađarski menadžeri genijalci, da su njihove poslovne elite bolje od naših. Potražio bih ključ rješenja u sistemskom okviru, u odluci što proizvoditi. Naravno, tu bi se odmah mogli javiti oni koji bi pitali zašto bi država odlučivala što proizvoditi.

Ali sve ukazuje na to da država ne zna što proizvoditi?

Pa mogla bi pogledati što drugi proizvode. Slovačka se odlučila na autoindustriju. Taj izbor ne idealiziram, preuzeli su rizik koncentracijom, ali zasad se to čini kao mudar rizik. Hrvatska može pogledati okruženje i pronaći primjere uspješnih politika.

Koliko su smjernice EU-a, od subvencija industrijama do kontrole deficita, ograničavajuće za postizanje tih ciljeva?

Ekonomski gledano, kod hrvatskih je, a i južnoslavenskih birača, ulazak u EU pobjeda ambicije nad realnim mogućnostima. EU ima svoja pravila i Hrvatska ih je dobrovoljno prihvatila. Ona jednu devalvaciju čine težom, a to je kaput koji Hrvatska sada nosi. On je stvoren za Njemačku koja, samo kada pogleda na svoj izvoz, zna da vlada.