Stilizirani soul-vašar

U nekoliko godina djelovanja Matthew E. White isprofilirao se u kantautora čiji opus podsjeća na Lambchop kada su snimali albume pod direktnim utjecajem soula. Matthew E. White izgleda kao da je izbačen s naslovnice neobjavljenog albuma Canned Heata: debeljuškast je i čupav, ali za razliku od Boba “The Bear” Hitea ostavlja dojam osobe koja se redovno pere. Buntovništvo je danas ispoliranije nego srednjostrujaška konfekcija, čak bi se, možda, moglo ustvrditi kako je tako posljednjih trideset godina. Kada se govori o Matthewu E. Whiteu, obično se spominju vrlo respektabilna imena poput Randyja Newmana, pa i Curtisa Mayfielda, čime se valjda hoće podvući taj soul premaz kojim White obilato namače svoje dramatične coolerske komade.

Da mu drama nije strana i u stvarnome životu, White je pokazao kada je Randyju Newmanu banuo na kućna vrata sa svojim snimkama; kako je Newman reagirao nije nam poznato, ali Whiteov album “The Big Inner” doista zvuči blisko bogatoj Newmanovoj paleti. Newman je autor kojemu je rad mozga draži od osjećaja za ritam, što dokazuje pjesmama koje obiluju ritmom i pritom uopće ne zvuči paradoksalno. Newmanu draga ironija kod Whitea je zamijenjena glumljenjem pravih osjećaja, što bi, pretpostavljamo, također trebalo demonstrirati autorov osjećaj za ironiju, ali višu, kad ni sam izvođač nije baš sto posto siguran jesu li njegove sapunske opere ozbiljne ili se pjevač prepušta kerefekama. Fingiranje osjećaja, štimung u tehnikoloru, nikada nije bilo nešto od čega je umjetnost bježala. Dosta je uzeti u ruke bilo koji roman Salmana Rushdiea i eto nas u prenaglašenom svijetu u kojemu je svaka rečenica podvučena crvenim fluorescentnim flomasterom. Takva je strategija opasna jer može izazvati estetski dijabetes, a slatkaste, šećeraste vizije svijeta jako se razlikuju od primjerice janjetine, jer vjerojatno nije moguće pojesti kilogram baklava, osim na vašaru, a i onda iz natjecateljskih pobuda.

A stilizirani vašar, slika svijeta koja dozivlje stariju sliku svijeta, samo sada prerađenu, pročišćenu i maksimalno upeglanu – kao što se sada hipik pojavljuje u uhranjenom i higijenski aseptičkom obliku – vjerojatno ponajprije odgovara svijetu koji priziva “The Big Inner”. Pjesma “Hot Toddies” čak pravi iskorak prema razaranju idilične, emocijama krcate atmosfere albuma; kao da i White ne može izdržati pritisak silnih osjećaja. Kad umjetnost glumi da je umjetnost, ali to zna, onda je ona, valjda, prava pravcata umjetnost – a toga je Matthew E. White obilato svjestan. Starijim ljubiteljima soula njegovo bi prenavljanje moglo ići na živce, jer su čuli kako to rade pravi dečki, no kod Whitea poanta nije smještena u inovaciju, nego u restauraciju. Malo je to tužno kod hypea jer, unatoč kvalitetnoj reprodukciji, ono što nedostaje gotovo da je nenadoknadivo ne samo na ovom albumu nego uvijek: a to je mjera autorove osobne strasti, koja ovdje kao da potječe od kolekcije ploča na kojima se pjeva o strasti i duši, a ne o životu koji je ukorijenjen u ovim dvama slatkim stvarima.

To je jedan izvrstan album koji je nemoguće pohvaliti, nešto slično kao s Arctic Monkeys ili The National: dobro je to jednako kao što je dobra kava bez kofeina ili čaj bez ruma ili… možete nabrajati u beskonačnost. Album je, naravno, vrijedan slušanja i već je smješten na liste najboljih albuma objavljenih posljednjih godina, ali u odnosu na izvorišta (Newmana i soul) dobar je onako kako je dobar “Uvod u filozofiju” Eugena Finka u odnosu na “Bitak i vrijeme” Martina Heideggera.