TV posebnog pijeteta

Vukovarska komemoracija

Hrvatska televizija vukovarsku je komemoraciju naslovila “Vukovar – mjesto posebnog pijeteta”, što je slogan Josićeva stožera. To je fantastična ideja i može poslužiti kao obrazac za naredne događaje. Recimo, kada se u dogledno vrijeme najavi prodaja Petrokemije, sigurno će oživjeti Stožer za obranu Petrokemije – eto HTV-u naslova; u ljeto iduće godine mogli bismo gledati Stožer za zaštitu hrvatskih mljekara – urednici ne moraju razmišljati o opremi. Stožera ima k’o pljeve. Stožer seljačkih udruga, Krizni stožer za obranu poljoprivrede, Stožer za obranu hrvatskog sela, Stožer projekta “Volim Hrvatsku”, Krizni stožer za obranu cijene mlijeka… samo su neki koje učas posla možete pronaći na Googleu.

Usput, što je stožer? To je štab: “Formalno ustrojena cjelina sastavljena od časnika i dočasnika koja omogućuje dvosmjernu razmjenu informacija između zapovjednika i podređenih postrojba.” To je dakle vojno ili paravojno tijelo, treće nema, pa je dr. Mirjana Kasapović posve u pravu kada se, već nekoliko godina, zalaže za prestanak bilo kakve komunikacije vlasti sa stožerima, jer je riječ o tijelima čiji najvažniji zadatak nije onaj koji deklariraju (otkupna cijena mlijeka, zabrana ćirilice i sl.), već perpetuiranje logike kontroliranog nereda i uzdizanje jedne skupine ljudi iznad zakona i vladavine institucija. Stožeri trajno pokušavaju vratiti stanje iz 1991., kada se jedna država povlačila a druga još nije nastupila – u postojećoj anarhiji, oni su bili jedina vlast, koja razdjeljuje dobro od zla, žito od kukolja, “zakonito” od “nezakonitog” ponašanja. Na jednoj strani stožerska Hrvatska, na drugoj nestožerska.

Ista se logika vidi u protuzakonitom nošenju vojnih odora na različitim prosvjedima. Nošenje odore u svim normalnim državama svijeta precizno je regulirano propisima, pa je samovoljno uniformiranje svjesno kršenje zakona, ali i još svjesnija poruka da su oni koji ih unatoč tome odijevaju od zakona veći. Sve te pojave simptom su iste bolesti. Brojne i moćne skupine ne žele izaći iz atmosfere izvanrednog stanja jer im je ona omogućila sve: vlast bez izbora, prihode bez rada, povlastice bez opravdanja. Franjo Tuđman nazvan je Ocem Nacije, a stvar je, psihoanalitički, postavljena krivo: očevi, kako je primijetio Boris Buden, kažnjavaju, discipliniraju, zavode red, protiv njih se dižu pobune, dok je majka tu da omogući sve što ti srce poželi, i to nekažnjeno. Tuđman je legitimirao vladavinu nekažnjivosti, on se postavio kao Majka Nacije, a stožeri uglavnom nisu ništa drugo doli poodrasla tijela koja se žele osloniti na tu sisu, kako bi iz nje što dulje sisali – nikakve tu dublje ideje nema… Zašto je HTV pristao na tu logiku? Pa valjda zato što i tamo dominiraju klijenti, oni to mogu najbolje razumjeti.

Sumorna jesen

General Ivan Šibl bio je pametan, duhovit čovjek, mangup i vrlo iskren lik. Zato je valjda i pisao ponajbolju memoaristiku među hrvatskim partizanima. Dvije njegove knjige, “Iz ilegalnog Zagreba 1941” i “Ratni dnevnik”, spadaju među djela koja bi svi koji žele saznati ponešto autentično o hrvatskom antifašizmu trebali pročitati. Ili pogledati njihove ekranizacije na TV-u. Upravo je Šiblova iskrenost, spojena s prirodnim pripovjedačkim darom, porodila neke od ponajboljih filmova i serija o NOB-u (njegovoj plastičnosti u prikazivanju karaktera Vrdoljak može pripisati pola uspjeha svojih partizanskih filmova).

O mangupluku i iskrenosti govori i zgodna epizoda iz Karađorđeva 1971. Drug Tito vrlo oštro pere Peru Pirkera jer je išao dati podršku studentima, osovini kontrarevolucije, a Pirker nešto muti, opire se, petlja – bio je, nije bio… Iz dubine stola začuje se međutim, ničim izazvan, glas Ivana Šibla: “Druže Tito, ja sam bio…” Da, to je onaj momak koji je sa 24 godine napao njemačku patrolu usred Zagreba, u Zvonimirovoj, da bi potom otišao na Baniju, partizanima. Kasnije je sudjelovao u osnivanju Televizije Zagreb, a stradao politički nesretno i nepošteno, 1971. godine.

Za “Sumornu jesen”, seriju snimljenu 1969., Šibl je sam napisao scenarij. Uredništvo Trećeg programa povuklo je odličan programski potez stavljajući je na program. Politički trenutak u kojemu je “Jesen” došla na dnevni red je idealan, jer se Šibl među Hrvate vraća upravo u trenutku kada oživljavaju ideologije protiv kojih se borio. Na stadionu Dinama, čiji je Šibl bez sumnje najkarizmatičniji i najslavljeniji predsjednik bio, deseci su tisuća navijača, prema običaju, pozdravljali sa “Za dom spremni”. HTV vrti partizanske filmove češće nego sredinom sedamdesetih, i HDZ i SDP su više-manje protiv ustaštva, a stadioni urlaju “Za dom spremni” – trebalo bi se zapitati zašto je tomu tako.

Ovako, inače, kaže Šibl u “Dnevniku”: “Ubija se masovno. Tko jednom padne u ustaške ruke, nema mu spasa. Mogli bi se na prste nabrojiti ljudi, koji su izišli iz ustaškog zatvora. Svake noći veliki crni policijski automobil odvozi ljude u smrt. Ubijaju iza Maksimira i na Rakovom potoku, hladnim i vatrenim oružjem. Čak i ne kriju ta zloglasna mjesta. Čitav grad i cijela zemlja već znaju za njih. Opijeni su uspjesima, ne misle da bi jednom mogao doći dan, kada će za sve te zločine biti kažnjeni. Ponekad žrtve viču u automobilu, i građani, koji stanuju u ulicama kroz koje prolaze ti automobili smrti, čuju ih…”

“Sumorna jesen” djelo je snažne, brojgelovski sumorne atmosfere, lišeno patetike, s velikim glumcima, među kojima se ističe fantastični Zvonimir Črnko. On danas nije dio opće kulture a trebao bi biti – ova će serija barem malo pripomoći tome. Ukratko, odličan potez Trećeg.

Izlaz broj 4

Solidna rasprava u emisiji Zoltana Kaboka. Voditelj je očito “za”, no korektno vodi diskusiju. Neka doktorica, široj javnosti nepoznata, kaže kako se zalaže za to da odredba o braku kao zajednici muškarca i žene uđe u Ustav zato što je u Obiteljskom zakonu svaka vlada može promijeniti.

Inače, što sve piše u Ustavu? Piše, u članku 14, da “svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama”. To je najduhovitija odredba ovog itekako satiričnog teksta. Dalje piše kako su “svi pred zakonom jednaki”. Jesu, osim ako ne potječu iz “uglednih obitelji”. Tad su ohoho jednakiji. Članak 26 kaže: “Svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.” Jesu, reklo bi se, osim ako se za neke ne donese poseban lex. Članak 27 kaže: “Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.” To je istina ako dodamo “naročito nekima koji su dobri s državnim odvjetnikom, tada pomoć ide i bez zakona”. Članak 33 kaže da “strani državljanin i osobe bez državljanstva mogu dobiti utočište u Republici Hrvatskoj, osim ako su progonjeni za nepolitičke zločine i djelatnosti oprečne temeljnim načelima međunarodnog prava”. I tu bi trebao dodatak “ili ako su vrlo utjecajni kriminalci…” Ustav je dakle kao taraba – u njemu svašta može pisati. Samo budala može povjerovati u ono što on jamči, no ako nešto zabrani, recimo proglasi neustavnima LGBT zajednice, uskrata će biti itekako djelotvorna, u to ne treba sumnjati.