Usamljeni i hrabri
Kada govorimo o krizi kazališta na ex-jugoslavenskom prostoru, obično mislimo na ona u velikim gradovima. Je li u provinciji još gore? Zapravo, u malim je gradovima često bitno bolje: s nekom kombinacijom lokalpatriotizma i postsocijalističkog samoupravljanja, provincijske sredine žilavo pokušavaju nešto za sebe izboriti, ne čekajući da im padne kakva krupna državna donacija – jer nje, naprosto, nema. Slovenija je davno prestala biti mala zemlja blagostanja, ali njezini lokalni teatri u Celju, Mariboru ili Novoj Gorici ne prestaju s proizvodnjom, a u čemernom ostatku nečega što se nekada zvalo Jugoslavijom kazališta u manjim sredinama u pravilu pokazuju više entuzijazma od svoje “velike” i razmažene teatarske braće.
Tri predstave – po jedna u Banjaluci, Somboru i Zenici – ogledni su primjer da provincija živi svoj autentični kazališni život, pun problema, ali i žive estetske energije. Ako banjalučko Narodno pozorište u predstavi “Kuhinja” ujedini jednog od najboljih redatelja zlatne sarajevske generacije iz 1980-ih Mladena Materića i uglednoga evropskog pisca Petera Handkea (što god o njemu inače mislili), onda je očito riječ o kazalištu koje nije impresionirano samo “Pop Ćirom”, Brankom Ćopićem i “Hasanaginicom”. Ono to već godinama nije, a “Kuhinja” na fin način – kroz prizmu sjećanja, intimnih dilema, društvenih lomova, ratova i metafizičkih pitanja – povezuje modernitet svojevrsnoga neverbalnog teatra i govor o čovjeku i njegovu iskonskom prostoru. U predstavi se vrlo malo govori, slijedom osjećaja da poslije (domaćih) ratova riječi djeluju siromašno i prazno, a njezina je snaga u atmosferi izgubljenosti i žudnje za domom i toplinom što su ih progutala prošla vremena. Premda je “Kuhinja” već pobjeđivala na okolnim festivalima, važno je reći da se radi o velikoj izvedbi u malom gradu, koja bi u kakvoj metropoli bila doživljena gotovo kao predstava sezone.
Na isti se način može govoriti o predstavi “Grebanje ili kako se ubila moja baka” kazališta iz Zenice, prema nagrađenom tekstu Tanje Šljivar i u režiji sve poznatije Selme Spahić. Predstava je značajna stoga što na kritički i bolan način govori o “generaciji poslije”, koja se povlači po izbjegličkim logorima negdje u bijelom svijetu, zatrovana proteklim ratovima, životom bez roditelja, novom indoktrinacijom i vlastitom neizdržljivom situacijom koja odvodi u nasilje. Autorica teksta i redateljica predstave, kao i čitav zenički ansambl, ujedinjeni su u namjeri da pokažu život nakon ratne kataklizme kao niz oštrih krhotina na kojima krvari generacija koja za ratove nije nimalo odgovorna. Nema tu patosa drame ni glavnog junaka – atmosfera iskidanog mesa, nijeme tuge i života u komadićima poetika je novog teatra kritički naslonjenog na stvarnost.
Konačno, somborski “Čarobnjak” predstavio nam je mladoga dramskog autora Fedora Šilija, temu o životu velikoga njemačkog književnika Thomasa Manna, ali i senzibilni rukopis redatelja Borisa Liješevića, koji se na neoklasičan način vratio vrijednostima dramskog junaka i njegove sudbine. Jednostavno i bez patetike, predstava funkcionira kao lego-kocke ljudskih sudbina, u kojoj je Thomas Mann mogao biti i svatko od nas: nakon slave i svjetskih potresa, ostaju čovjek i njegov jedini život.
Tri viđene predstave, pune mladih i pametnih glumaca, tri su mala umjetnička dragulja koja nam pokazuju da se kazalište u svakom trenutku može roditi na svakom mjestu i da su mali gradovi spremni preuzeti zastavu žive umjetnosti i odgovornost kritičkoga govora, pa i onda kada u velikima to izostane.