Varšavski pakt o zagađivanju

U Varšavi je održana 19. konferencija Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, na kojoj su trebale biti donesene neke ključne odluke kako bi se 2015. godine u Parizu donijela nova legislativa koja će zamijeniti de facto propali Protokol iz Kyota. Cilj toga dokumenta bio je da industrijalizirane zemlje do 2020. godine za 20 posto smanje svoje emisije stakleničkih plinova. Iako najveći svjetski zagađivač, Sjedinjene Države nisu ratificirale Protokol iz Kyota, njime nisu bile obuhvaćene ni zemlje u razvoju, a statistike pokazuju i da većina potpisnica nije ispunila obećane ciljeve. Sastanak u Varšavi stoga je bio ključan za postavljanje temelja novog ugovora, no taj cilj nije ostvaren, a sa sastanka nitko nije otišao zadovoljan.

Mamutska konferencija, na kojoj je sudjelovalo deset tisuća delegata država, aktivista, novinara i predstavnika poslovne zajednice, trajala je dan duže od predviđena dva tjedna, a pregovaralo se i noću kako bi se prevladao razdor između predstavnika razvijenih zemalja i onih u razvoju. U Varšavi se prvi put od zemalja u razvoju tražilo da i one daju svoj doprinos u smanjenju stakleničkih plinova, no one nisu pristajale, ne želeći ugroziti svoj ekonomski razvoj. S druge strane, nerazvijene zemlje od razvijenih su tražile da pristanu na osnivanje fonda za kompenzaciju klimatskim promjenama pogođenih zemalja, no ni razvijene zemlje nisu bile voljne trošiti novac na nešto što ih se ne tiče. Stoga je zadnje noći konferencije sklepan kompromis da će svaka zemlja pojedinačno predložiti svoj cilj za smanjenje stakleničkih plinova, i to tek za dvije godine, a tek načelno je podržana i ideja o novom mehanizmu za saniranje štete nastale klimatskim promjenama. Budući da su se Kina i Indija žestoko suprotstavljale inzistiranju razvijenih zemalja da i one počnu smanjivati svoje stakleničke plinove, što je prijetilo potpunim neuspjehom pregovora, u tekstu rezolucije riječ “obaveze” zamijenjena je onom “doprinosi”, čime im je omogućeno da nesmetano nastave koristiti svoje prljave industrije. Kina i Indija, inače, kroz desetak godina bit će odgovorne za više od polovice globalnih emisija stakleničkih plinova.

Što se tiče ideje o osnivanju kompenzacijskog fonda za štete nastale klimatskim promjenama, bogate zemlje nisu pristale ni na nikakve obavezujuće zaključke, tek su obećale da će tim zemljama pomoći u razvoju “zelenih” tehnologija i mjerama za adaptaciju na pojave kao što su smanjene šumskih površina (deforestacija) i rast razine mora. Ideja o kompenziranju štete od klimatskih promjena nastala je inače u okviru “klimatske pravde”, koncepta koji se temelji na uvjerenju da su zemlje koje su najmanje odgovorne za klimatske promjene ujedno i one koje su tim promjenama najviše pogođene. Ona je vrlo kontroverzna jer implicira moralnu odgovornost razvijenih zemalja, iako je tu odgovornost praktički nemoguće dokazati, a uz to su u međuvremenu zemlje u razvoju postale neki od najvećih zagađivača. Debata o “klimatskoj pravdi” događala se u Varšavi upravo u vrijeme kada je Filipine poharao razorni tajfun Haiyan, zbog čega su predstavnici nekih zemalja na vrlo emotivan način uvjeravali delegate razvijenih zemalja u njihovu obavezu plaćanja za grijehe koje su počinili. Jedan predstavnik Filipina, zemlje koja vrlo malo zagađuje i jedna je od predvodnica u korištenju obnovljivih energija, postio je cijelo vrijeme konferencije, a Malia Talakai iz Alijanse malih otočnih država rekla je da nekih od njih “uskoro neće biti” ako se nešto hitno ne poduzme. Predstavnik Sejšela upozorio je da će klimatske promjene otvoriti “teritorijalna pitanja s kakvima se moderni svijet još nije susreo”, ciljajući također na ugroženost otočkih država rastom razine mora. Kenijski delegat klimatske je promjene nazvao “najvećim neprijateljem” njegove zemlje, koja se suočava s gubitkom obradivih površina i pojavom malarije u područjima u kojima je nikada nije bilo. Mučnu situaciju pokušao je prekinuti bolivijski predstavnik takozvane Grupe 77 i Kine, rekavši da se ne bi trebali baviti pitanjem odgovornosti već rješavanjem problema, no američki predstavnik Todd Stern jasno je poručio da “fiskalna realnost” u SAD-u i EU-u ne dozvoljava da se govori o bilo kakvom obavezivanju na kompenzaciju.

Uza sve ostale sudionike konferencije, njezinim tijekom nisu bile zadovoljne ni nevladine organizacije, pa su konferenciju demonstrativno napustile žaleći se da korporacije previše utječu na stavove političara. Iz Greenpeacea su konferenciju nazvali “prevarom”, objasnivši da je NGO zajednica očekivala smanjenje emisija, a dogodilo se obratno: “Japan će sniziti svoje ciljano smanjenje emisija, Australija će promijeniti zakonodavstvo nagore, a Brazil je prijavio 28-postotno povećanje deforestacije. Potpuni neuspjeh bogatih zemalja da ispune postojeća obećanja o dugoročnom financiranju ugrožava one koji su najranjiviji, a previše vlada, na sjeveru i na jugu, nastavlja blokirati napredak prema novom globalnom klimatskom ugovoru služeći lobijima naftne i ugljene industrije umjesto ljudima.”

Konferencija u Varšavi bila je, naime, prva konferencija o klimi na kojoj su sudjelovali predstavnici poslovne zajednice, a dobili su više delegatskih mjesta od NGO-a. Oni su na takozvanom Poslovnom forumu briga za klimu imali priliku “pokazati diplomatima i svjetskim vođama napore koje poslovna zajednica i investitori poduzimaju” u borbi protiv klimatskih promjena. Ta “najveća svjetska dobrovoljna inicijativa biznisa i klime”, koja okuplja preko 350 korporacija, u Varšavi je održala sastanak na visokoj razini kako bi pretresla rezultate pregovora članica UN-a. Konferencija je po prvi put imala i korporativno sponzorstvo, s najvećim globalnim zagađivačima kao službenim partnerima. Organiziran je i Međunarodni samit o klimi i ugljenu, čiji je glavni organizator, uz kompanije koje se bave ugljenom, bila vlada Poljske, države s razvijenom industrijom ugljena koja se prometnula u jednu od glavnih protivnica ambiciozne europske klimatske politike.

Organizacija Corporate Europe Observatory (CEO) objavila je izvještaj o korporativnom lobiranju uoči konferencije, izlistavši desetke kompanija koje su konferenciju financirale, a od ranije su poznate po lobiranju protiv stroge regulative za zaštitu klime. U skupini “Lobiji fosilnih goriva” CEO tako spominje, među ostalima, Međunarodnu asocijaciju zaštite okoliša naftne industrije (IPIECA), čije su članice neki od najvećih svjetskih zagađivača, primjerice naftne kompanije BP, Chevron, ExxonMobil, Total i Shell. CEO navodi da je ta asocijacija tijekom deset godina organizacijama i znanstvenicima koji osporavaju klimatske promjene dala 22 milijuna dolara. Među lobistima je i Svjetska asocijacija za ugljen, koja je prije godinu dana, kada se u Europskom parlamentu raspravljalo o utjecaju na okoliš plina iz škriljca, unutar zgrade Parlamenta sponzorirala koktel-izložbu o prednostima tog energenta. Na sastanku su bili i predstavnici udruženja Business Europe, jednog od najvećih poslovnih lobija u Europi poznatog po privilegiranom pristupu informacijama zahvaljujući raširenoj pojavi “rotirajućih vrata”, cirkuliranjem ljudi iz industrije u EU institucije i obratno. Business Europe uspješno je lobirao da se ciljano smanjenje emisija štetnih plinova u EU smanji sa 30 na 20 posto, a zahvaljujući zastrašivanju vlada da će zbog visokih troškova kompanije iseliti iz Europe ishodio je za svoje članice 77 posto besplatnih “dozvola” za zagađivanje do 2020. godine. Poznat je i po inzistiranju na pravu intelektualnog vlasništva na klimatski “prijateljske” tehnologije, kako bih ih kompanije mogle skupo prodavati zemljama u razvoju.

Najveću ulogu u omogućavanju poslovnoj zajednici pristupa ljudima koji donose odluke odigrala je već spomenuta poljska vlada. U Varšavi su tako sjedili predstavnici ALSTOM-a, francuske kompanije koja oprema elektrane na ugljen, najveće svjetske rudarske kompanije na svijetu Arcelor Mittal i, naravno, nekoliko poljskih državnih kompanija koje se bave ugljenom. Svi oni promoviraju ugljen kao “čisti” izvor energije, iako je poznato da je to jedan od najprljavijih energenata, a Poljska je inače najveći proizvođač takozvanog tvrdog ugljena u EU-u. Uz očigledan sukob interesa poljske vlade, CEO navodi i neke druge slučajeve korporativnih smicalica, primjerice onu Arcelor Mittala, čije su godišnje emisije štetnih plinova “jednake onima Republike Češke”. Ona je, također služeći se ucjenama, od EU-a dobila 1,6 milijardi eura vrijedne besplatne dozvole za ispuštanje stakleničkih plinova. U Varšavi su bili i predstavnici BMW-a, kompanije koja je, kako tvrdi “Financial Times”, za odgađanje EU direktive o smanjenju emisija stakleničkih plinova stranku njemačke kancelarke Angele Merkel nagradila sa 690.000 eura.

U svom istraživanju CEO se bavi i onim što naziva “lažnim rješenjima”, novim tehnologijama i mehanizmima koje poslovna zajednica propagira kao lijekove za globalno zatopljenje, iako oni ne dovode do smanjenja stakleničkih plinova, ali zato uspješno sabotiraju ideju o potpunom napuštanju fosilnih goriva i prelasku na obnovljive izvore energije. Štoviše, ti “lijekovi” omogućavaju nastavak eksploatacije fosilnih goriva, primjerice izdvajanje i spremanje ugljičnog dioksida, tehnologija kojom bi se staklenički plinovi i dalje proizvodili, ali umjesto da odlaze u atmosferu pohranjivali ispod zemlje, pri čemu bi se javnim novcem financirala istraživanja. Takav je “lijek” i spomenuti plin iz škriljca, čije je vađenje zbog razbijanja stijena i metana koji se pritom ispušta u atmosferu također ekološki opasno. Tu su i različiti mehanizmi za trgovanje dozvolama za zagađivanje, zamišljeni tako da bogate zemlje i kompanije od onih koji manje zagađuju kupuju dozvole za ispuštanje stakleničkih plinova. Tržište ugljičnog dioksida dosad se, međutim, pokazalo bezuspješnim u smanjenju emisija, dok je istovremeno korporacijama i financijskim institucijama omogućilo isplativo špekuliranje dozvolama. Prema mišljenju organizacija za zaštitu okoliša, s obzirom na to da je poslovna zajednica sa svojim rješenjima nakon Varšave i formalno inkorporirana u globalnu klimatsku politiku, izgledi za revolucionarna rješenja sve su manji jer u pregovorima poslovna zajednica u svakom pogledu nadjačava civilno društvo.