Veličanstveni promašaj

Predstava Ispočetka Mislava Brečića u Teatru Exit

Kada biste pisca ovih redova natjerali da odmah iskreno kaže što misli o predstavi o kojoj je ovdje riječ, morao bi reći da je ona nerazumljiva, dosadna i zapravo loša. A kada biste ga pitali što misli o glumcima, onda bi kazao da su Sreten Mokrović, Jelena Miholjević, Krešimir Mikić i Bojan Navojec bili odlični i da nije moguće utvrditi tko je od njih bio bolji. Upravo u takvoj konfuziji protekla je predstava “Ispočetka”, prema tekstu i u režiji Mislava Brečića, nedavno premijerno izvedena u Teatru Exit u Zagrebu. U čemu je problem?

Za početak, predstava je strukturirana kao priča o tome kako se ponašaju glumci dok probaju scenski komad, a onda i kako zaista glume taj isti komad. Kroz storiju o roditeljima i djeci, ljubavnicima, životnim suputnicima i mnogočemu drugom, te glumcima koji sve to uvježbavaju, Brečić je krenuo putem delikatne igre između scenskog i privatnog, između realnog i zamišljenog (što je vrlo česta tema u modernom teatru), ali se u režiji pogubio između tih mnogih “stvarnosti”, ne omogućivši publici da od svega sklopi ikakvu cjelinu. Između puno upotrebljivog materijala nedostajala je nit vodilja; koliko god osnovna priča bila neurotična, ona je ipak priča i koliko god atmosfera predstave bila šizofrena, ona gledatelja ipak mora dovesti do jasnog razlikovanja što su detalji a što cjelina. To u ovoj predstavi nije bio slučaj. Gledali smo neprestani dijalog među glumcima koji glume da imaju probu i onih koji glume da igraju predstavu, bez jasnih poanti, što je nakon dva sata gledatelje dovelo do zamora i iritiranosti.

U predstavama “S druge strane” Bobe Jelčića, “Mrzim istinu” Olivera Frljića ili “Galeb” Tomija Janežiča, koje funkcioniraju na sličan način igre fikcije i stvarnosti, osnovna priča, među mnogim začudnim detaljima, ostaje jasna i uvjerljiva. Paradoks predstave “Ispočetka” u tome je što je ona dugo i brižljivo pripremana, tekstualni predložak gusto je i kompleksno ispisan, igra četvero odličnih glumaca, ali eksperiment Mislava Brečića jednostavno nije uspio. Njegova formula da su u životu i teatru “svi svima sve” i da na taj način nije moguće odvojiti pozornicu od stvarnosti nije funkcionirala zato što su svi ti odnosi kaotično nabacani na pozornicu, odvlačeći pažnju publici i ne dopuštajući joj da se snađe. Umiješala su se tu i pitanja o kojima glumci “privatno” raspredaju između dviju proba: kakvo je kazalište danas potrebno, kako zadovoljiti mlade a kako stariju publiku, što mislimo o sapunicama, kako na sceni biti smiješan a kako ozbiljan, no svaka nova tema (zašto se raspala Jugoslavija, tko je Hrvat a tko Srbin…) samo je u glavama stvarala još veću konfuziju.

U predstavi postoji i jedna očita nedosljednost: glumci neprestano jedan drugoga pitaju što misli publika i hoće li im se ovo ili ono svidjeti, ali ni u jednom trenutku – ako je već stvarnost u pitanju – ne pitaju publiku što ona ima za reći. I u svojoj prijašnjoj predstavi “Balon” Brečić se nije mogao odlučiti kojim putem zaista hoće krenuti, pa ubuduće nešto od mnogih kazališnih stvarnosti mora odabrati, jer u njegovom slučaju razlika između uspjeha i poraza nije velika.

O odličnim glumcima ove, nažalost, neuspjele predstave mora se nešto reći: Jelena Miholjević, Krešimir Mikić, Sreten Mokrović i Bojan Navojec su, svatko na svoj način, glumci izrazite osobnosti, ali ono što ih ujedinjuje (i nije baš moguće pronaći na svakom koraku) jesu scenska inteligencija, veliki talent i suvereno vladanje glumačkim zanatom. Bez njih to bi bila predstava potpune katastrofe, a ovako je to bio, recimo to tako, veličanstveni promašaj – da nam barem malo bude lakše.