Vladimir Cvijanović: EU se treba ugledati u Island

Foto: Jovica Drobnjak

Ekonomist Vladimir Cvijanović bio je jedan od izlagača na nedavnoj radionici “Kako pokrenuti industriju u Hrvatskoj” koju je organizirala Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), što je bio i neposredan povod ovom razgovoru.

Možete li nešto reći o značajkama industrijskih odnosa kod nas?

Industrijski odnosi predstavljaju način funkcioniranja radnika, poslodavaca i države u ekonomiji. Osnovna karakteristika tih odnosa jest ta da su oni isparcelizirani, čemu je kriza još više pridonijela; sjetimo se inicijative za referendum o izmjenama Zakona o radu 2010. godine koju su pokrenuli sindikati i koja nikada nije realizirana. Ako pak gledamo bipartitnu razinu tih odnosa, dakle onih između radnika i poslodavaca, možemo reći da su i oni zbog krize u zemlji stajali neko vrijeme – jer radnička je prava teško braniti kada kola idu nizbrdo. Posljedice toga su teške za nacionalnu ekonomiju: u slučajevima stagnacije i nerazumijevanja u tim odnosima, ne možete imati ni prijenos impulsa u ekonomiji, što bi, u idealnom slučaju, dovelo do njezina oporavka. Ne treba zaboraviti da je preduvjet razvoja međusobno uvažavanje snaga kapitala i rada, odnosno društveni konsenzus. Bez usklađenog funkcioniranja cijele države ne možemo očekivati zdravu ekonomiju, a kamoli njezin oporavak.

Visoka stopa rizika od siromaštva

Govorimo li o industrijalizaciji kao najbržoj i najefikasnijoj metodi privrednog razvoja, može li se neka određena grana industrije označiti kao ona koja će, u dogledno vrijeme, osigurati stabilnu ekonomsku strukturu?

Ekonomska teorija nije suglasna pri odabiru pobjednika u industriji, jer je upitno hoćete li stimuliranjem neke njezine posebne grane napraviti nešto dobro ili potaknuti neefikasnost. Još imamo brodogradnju, jaku prehrambenu industriju, proizvodnju nekih kemijskih i električnih komponenti koju bi trebalo oživjeti, bez obzira na to je li neko poduzeće privatizirano ili nije; bitno je stvoriti uvjete za njihovo prosperiranje, ali i dovesti strane investicije koje će im biti komplementarne i koje će sudjelovati u njihovu izvozu. Dosadašnje strane direktne investicije primarno su otišle u uslužni sektor, bankarstvo i telekomunikacije, što ne pridonosi oživljavanju privrede ni približno toliko koliko investicije u prerađivačku industriju. Načelno govoreći, trebalo bi insistirati na oporavku industrije, jer ona nudi najviše radnih mjesta. Moramo paziti i na to da industrije imaju što manji mogući ekološki otisak te raditi na tome da se ispuštanje ugljičnog dioksida na razini zemlje smanjuje, jer inače, zbog klimatskih promjena, sami sebi kopamo tlo pod nogama.

Na izlaganju smo mogli ponešto čuti o regionalnoj nejednakosti i političkoj nestabilnosti, koje su uzročno-posljedično vezane u smislu dugotrajnosti krize kod nas?

Osim regionalne nejednakosti, u Hrvatskoj imamo nejednakost u dohotku i bogatstvu te izrazito visoku – više od 20 posto – stopu rizika od siromaštva, pa smo po tom neslavnom pokazatelju među prvih pet zemalja EU-a. Sve te nejednakosti otežavaju izlaz iz krize, jer kako će siromašni trošiti? Jednakost u razvoju regija u skladu je s demokratskim principom fiskalne decentralizacije, odnosno fiskalnog federalizma – kada ljudima u nekoj lokalnoj zajednici prepuštate dio stvari na upravljanje, jer se oni najbolje mogu pobrinuti oko lokalnih javnih dobara. Hrvatska je visokocentralizirana država i iako je bilo nekih pomaka, decentralizacija je u punom smislu bila politička, a ne financijska. Jedinice lokalne samouprave imaju velikih problema s vlastitim prihodima, a tu je i problem klijentelizma, koji onemogućuje stvarni razvoj. Svaka nova stranka na vlasti vozi po svom, čime se urušava povjerenje, bez kojeg nijedna ekonomija ne funkcionira, pa se i politička nestabilnost u krizi povećava, dodatno otežavajući oporavak. Fiskalna decentralizacija počela je tek početkom 2000-ih, međutim golema većina općina ne raspolaže dovoljnim prihodima da bi to funkcioniralo i time umanjilo regionalne razlike. A tome se na centralno-državnoj razini također nije uspjelo doskočiti, pa tako Grad Zagreb, Primorsko-goranska i Istarska županija i nadalje imaju najveći dohodak po glavi stanovnika i relativno niske stope nezaposlenosti u odnosu na ostale županije.

Prema posljednjem izvješću Eurostata, Hrvatska je u skupini zemalja s najvećim padom industrijske proizvodnje. Osim privatizacije onoga što je preostalo, država nam u ovom trenutku ne nudi konkretnu inovacijsku i industrijsku politiku?

Valja reći da su neke šanse već propuštene. Zemlje koje su privlačile direktne strane investicije, prvenstveno one iz Višegradske skupine – Slovačka, Češka i Poljska, pa i Mađarska, čiji razvojni model kasnije zapada u krizu – uspjele su dovesti multinacionalne korporacije koje su povukle njihov izvoz. Iako smo mi cijelo vrijeme bili u kompeticiji s njima, nismo imali aktivnu politiku privlačenja stranih ulaganja, tako da su te multinacionalke otišle u navedene zemlje. To je povijesno propuštena prilika. Priliku da se u tom smislu razvijemo imali smo još od sredine 1990-ih, kada su završena ratna djelovanja. Dakle točno je da nije bilo ni industrijske ni inovacijske politike u modernom smislu, one koja bi nastojala poboljšati industrijske pokazatelje. Industrijsku strategiju još nemamo ni objavljenu, kamoli onu koja upućuje na stasanje novih grana industrije. Zapravo, nemamo usklađenu fiskalnu i monetarnu politiku. Otkako smo već nekoliko godina u recesiji, odnosno depresiji, imamo pogoršanje monetarnih pokazatelja: pogoršanje likvidnosti, povećanje kamatnih stopa i efekt da banke više ne žele kreditirati poduzeća. Što se tiče fiskalne politike, tu smo također restringirani visokim deficitom i javnim dugom, pa umjesto da s te strane u krizi povećavamo rashode, moramo ih smanjivati, jer je to i uvjet Europske komisije. Hrvatska se suočava i s društvenim raslojavanjem, odnosno porastom fašizma; bez vizije razvoja i sustavnog djelovanja na oživljavanju proizvodnje, možemo očekivati daljnji porast nezaposlenosti i pogoršanje ostalih socioekonomskih pokazatelja.

Problemi zbog bankocentričnosti

U postojećoj konstelaciji snaga postavlja se pitanje zašto nema alternativnoga ekonomskog modela koji bi kontrirao postojećem – jednosmjernom, neoliberalnom – kapitalističkom modelu? Jeli on moguć, narod u krizi priziva već zaboravljeni kejnzijanski protuodgovor?

Kada govorimo o ortodoksnim kejnzijancima, postoji princip koji kaže da ako povećavate agregatnu potražnju, primjerice pojačanim državnim trošenjem, tada u situaciji podzaposlenosti, u kakvoj je Hrvatska, pridonosite oporavku iz krize. Budući da smo limitirani Paktom o stabilnosti i rastu EU-a i visokom razinom deficita, odnosno javnog duga u BDP-u, više ne možemo imati državu koja će nesputano trošiti na neke investicijske projekte, nego moramo paziti gdje će se trošiti. S tog postkejnzijanskog stajališta, treba nam pametna preraspodjela rashoda, ali i dijalog između svih strana, kao model uspješnosti. Međutim, čini mi se da se sada taj model profanira bez dublje analize okvira u kojem je to moguće. Jedno je SAD, koji ima dolar i ne mora se bojati inflacije, drugo je Hrvatska, koja ne raspolaže autonomnom monetarnom i fiskalnom politikom. Odgovore treba potražiti ne samo u potrošnji nego i u solidarnosti, odnosno društvenom konsenzusu u prihvaćanju koncepta razvoja ove države, koji zasad nemamo. U tom bih okviru spomenuo razvoj ekonomske demokracije, ne samo radničkog dioničarstva nego i oblika zadružnog organiziranja, neprofitnih organizacija i drugih oblika organizacije društva koji se javljaju dominantno u krizi, a koje treba potpomoći, jer ljudima osiguravaju egzistenciju: grupe solidarne razmjene, poput banke vremena iz Pule, koja jednoj maloj zajednici uspijeva pokriti temeljne potrebe za nekim uslugama i slično. Najbolji primjer kejnzijanskih mjera povećanih državnih izdataka i investicija, koje su mahom bile financirane iz fondova EU-a, jest Poljska, koja je zasad izbjegla pad BDP-a.

Islandska vlada odlučila je otpisati dug domaćinstvima u iznosu od 24 tisuće eura po stambenom kreditu i građane osloboditi poreza na tri godine, a taj se novac namaknuo povećanjem poreza financijskim institucijama. Koliko bi bilo moguće slijediti takav model, ako znamo da smo ovdje suočeni s izrazitim problemom bankocentričnosti sustava, što ima negativne posljedice i za industrijsku proizvodnju?

Temelj oporavka od dugovno-deflatorne krize oprost je dugova, samo na taj način ljudi mogu nesputano djelovati kao proizvođači i potrošači. Dok god imate prevelik teret dugova, postojat će razduživanje koje će djelovati na pad cijena, što je posebno opasno jer produbljuje trenutačnu krizu. Pozdravljam te islandske mjere i smatram da bi se EU u cjelini, kada to već Hrvatska ne može za sebe, trebala ugledati u takav model, za koji vjerujem da pridonosi oporavku. U bankocentričnom sustavu imate dominaciju kredita u strukturi kratkoročnog, srednjoročnog, pa i dugoročnog financiranja poduzeća, što nema povoljan utjecaj na radikalne inovacije, zbog banaka kao konzervativnih institucija koje se zaštićuju koleteralom. Kod nas je problem i to što su banke u stranom vlasništvu, pa dobit mogu iznijeti van, a to je ujedno i problem cijele Jugoistočne Europe, gdje su banke-matice povlačile dobit u matične države i time djelovale na produbljivanje ekonomske krize. Strane banke dominantno žele financirati poduzeća iz svojih matičnih država. U Hrvatskoj su se one orijentirale na stambeno i potrošačko kreditiranje, zanemarivši segment poduzeća. To je u situaciji dopuštene denominacije kredita u stranoj valuti, a posebno u švicarskom franku koji je izazvao probleme, djelovalo dramatično loše na otprilike osam posto hrvatske populacije, koliko ljudi pripada kućanstvima čiji je član uzeo kredit denominiran u švicarskom franku. Da, u Hrvatskoj bankocentričnost ima dublje reperkusije, jer izaziva još veću, socijalnu krizu.

Prečac u vidu Zakona o strateškim investicijama

OKVIR TEKST:

Poznata je važnost ostanka financijskog sektora pod kontrolom države – na primjeru grčke krize na to je upozoravao profesor ekonomije u Beču Joachim Becker. Kod nas, pod egidom Zakona o strateškim investicijama, Vlada rasprodaje nacionalne kompanije, a neke daje u koncesiju. Očekuje se i konačna privatizacija Hrvatske poštanske banke, pa više neće biti protuteže u smislu državnoga bankarskog sektora. Kakav nas scenarij očekuje?

Budući da se iz krize nismo mogli izvući jer nismo poticali industrijsku proizvodnju i suvisao model razvoja, pokušavamo prečacem, odnosno navedenim Zakonom, koji bi trebao rezultirati povećanjem investicija. Međutim, treba se zapitati koje su negativne posljedice toga. Jer ako imate investicije u golf-terene u posebno osjetljivom području, kao što je krško, onda je izvjesno da ćete imati rasap vodnih resursa i zagađivanje terena kemikalijama. No investicije imaju drugu logiku i idu ondje gdje je povrat uloženog ne samo siguran nego i rentabilan. Naime, ako dopustite nekontrolirano uništenje okoliša, monetizirate autoceste i forsirate ostale “velike” projekte, onda će se proračun kratkoročno napuniti, potpomognut klijentelizmom, ali zapostavit ćete ostale projekte, zaobići proces demokratskog odlučivanja na lokalnoj razini i ljude despecijalizirati odvlačenjem od industrijske proizvodnje. Tako nam preostaje samo da se nadamo boljoj turističkoj sezoni sljedeće godine.