Vučićeva legija strasti

Nezaustavljivi marš naprednjaka predvođen prvim potpredsednikom Vlade Aleksandrom Vučićem, koji je suptilno “naložio” medijima da mu uz svako pominjanje imena dodaju i epsku apoziciju “najmoćnijeg čoveka u Srbiji”, ulazi ovih dana u fazu (ne)očekivanih nuzefekata, koji se mogu očitati u svakodnevnom govoru politike. Možda je najeklatantniji primer verbalno operisanje “genocidom” u govoru poslanika, kao i jezik parola u predizbornoj kampanji u beogradskoj opštini Voždovac. Naime, nedavno je Zoran Babić, šef poslaničke grupe SNS-a, optužio Božidara Đelića, visokog funkcionera Demokratske stranke, da su on i njegova stranka u prethodnom periodu izvršili “genocid nad radnicima”. Kada se DS pobunio zbog ovakve kvalifikacije, Babić je počeo da objašnjava u svojoj žargonskoj opuštenosti da tu “niko nije ubijen”, nego da je počinjen “genocid nad radnim mestima”. Dakle genocida je bilo, ali bez ubijanja, a njegov ishod je privredni kolaps, skoro osamsto hiljada radnika na berzi rada, još uvek živih ali obespravljenih. Ujedno, reč “genocid” je preko žargona ušla u skupštinsku diskusiju, kako bi “objasnila” veličinu katastrofe koju je prethodna vlast uzrokovala. Nad kim? Pa nad srpskim narodom, tj. nad njegovom radničkom klasom. Ovo je simptomatični momenat koji nam ukazuje na situaciju kada, inače nedozvoljena, reč “genocid” može da funkcioniše slobodno u javnom diskursu.

Ovaj spoj “genocida” i “srpskog naroda” ima svoje poreklo u nacionalističkom diskursu poznih osamdesetih, kada je preko instrumentalizovane kulture aktivirano sećanje na stradanja u Drugom svetskom ratu, čime se zahtevalo rušenje Jugoslavije i osveta svima koji su nam naneli bol. Sada se taj neko nalazi tu, u neposrednoj blizini, poražen je na izborima, ali se već godinu i po dana kriminalizuje do te mere da se u novembru 2013. poguban učinak te vlasti podiže na nivo “genocidnosti”. Da je Demokratska stranka učestvovala u onome u čemu su učestvovali Vučičevi i Dačićevi partijski saborci tokom devedesetih godina, što se okončalo realnim genocidom počinjenim u Srebrenici, današnji naprednjaci bi svakako zabranili tu partiju, a njene članove pohapsili ili im barem oduzeli sva građanska prava. Uostalom, takav apel se nedavno i pojavio u Srbiji, i to kao rezultat nove politike SNS-a koja uključuje i neprestani tranzicioni momenat, koji zahteva distanciranje od ratne prošlosti, progona, ubijanja, diskriminacije, etničkog čišćenja, ratnih zločina i genocida. Stoga je u naprednjačkoj Srbiji došlo do inverzije pojma “genocida” te se on danas shvata isključivo kao nepočinstvo prethodne vlasti, a nikako kao počinjena determinacija Bošnjaka u julu 1995. godine. “Genocid” se kao termin očigledno preneo u tranzicijski diskurs beskompromisne borbe protiv korupcije i kriminala. Međutim, nema tu nigde radnika. Oni su samo deo poredbene kopule u naprednjačkom žargonu: “narod” više ne funkcioniše u tranzicijskom kontekstu, ali “radnici” su dušu dali za zloupotrebu. Ujedno, pronalazi se idealan alibi za naprednjačku ostrašćenost u vođenju politike. Nezaposlenost je velika, a velike cifre i pomen genocida valjda su nešto što se lako može razumeti. Takođe, najvažnije je takve stvari pripisati drugima.

Kao posledica ovakve klime, koja za ministra pravosuđa Nikolu Selakovića predstavlja “visok nivo političke kulture u Srbiji”, na Voždovcu su se usred predizborne kampanje pojavili plakati sa natpisom “Lopovu sa sprata, žuti krst na vrata!” U potpisu stoji: “Pozivamo lojalne Vučiću da obeleže žute komšije – Vučićeva legija strasti”. Ovo je zapravo odjek sa periferije onoga što se događa u centru, odnosno u Skupštini Srbije. Poziv da se markiraju vrata “žutih lopova” zapravo je replika belih traka u Prijedoru, ali i žutih traka u Drugom svetskom ratu. Ovakva kampanja otvara široke mogućnosti progona, pri čemu se građanstvo poziva na denuncijaciju suseda, svih onih koji nisu lojalni “najmoćnijem čoveku Srbije”. Žuta boja ovde više ne funkcioniše kao metonimija Demokratske stranke, već kao metafora političkih neistomišljenika. Ti Drugi nas pljačkaju, vrše genocid nad nama i mi se moramo braniti svim sredstvima, kao da poručuju falange iz Beograda. Iako ministar Selaković negira bilo kakvu vezu SNS-a sa ovakvom akcijom, objašnjavajući da iza svega stoji jedna parlamentarna stranka, notorna je činjenica da ovakvo političko delovanje na terenu proističe upravo iz javnog diskursa njegove i Vučićeve stranke. U ovakvoj klimi “visoke političke kulture” nisu ugroženi samo članovi DS-a, već se otvara sezona lova na mnogo širu populaciju, kojoj aktuelna populistička politika ne leži na srcu. Budući da se javno označavanje političkog neprijatelja sa skupštinske razine sada spustilo na nivo komšijskog merkanja i denunciranja, ova inicijativa nalaže da se društvo počne transformisati iz svoje baze, tj. da sami građani ulože dodatni napor u transformaciju svoje prošlosti, ali i svih onih ljudi koji su sada vršioci vlasti. Za tako nešto neophodno je temeljno čišćenje po sistemu “od vrata do vrata”, pri čemu nisu isključena ni uznemiravanja preko telefona, kao ni noćna presretanja ispred zgrade. Naposletku, građani najbolje znaju šta im susedi rade i kako misle. Dosta su stranke na vlasti radile za građane, sada bi trebalo da oni nešto urade za njih. Predizborna kampanja je idealno vreme, koje poput stare arene u Rimu suspenduje sve norme, pa se i fašističke akcije mogu tretirati kao deo brige za radna mesta. Takve ideje su imali i nacisti u Trećem Rajhu, kada su krenuli u čišćenje Jevreja. Markirali su ih žutom bojom i atakovali na njihovu imovinu i radna mesta, baš kao što se danas radi u Srbiji. Naravno, i tada se operisalo narativom o pljački, zelenašenju i podvalama.

Kišobran ovakvog progona je dovoljno širok i pod njim prolaze ne samo borba protiv korupcije, već i antisemitizam, antikomunizam i antisindikalizam, a sve pod izgovorom ljubavi prema domovini i njenoj evropskoj budućnosti. Nedavno je, u skladu sa takvom kampanjom, na jednom vračarskom zidu osvanuo grafit “Mesijo, vodi nas!” Kuda, postavlja se pitanje. U ispisivanje žutih krstova po komšijskim vratima?