Zaslužna radnica u dizajnu proizvoda

Marija Kalentić (rođena 1930.) jedna je od važnih pojava u jugoslavenskom (industrijskom) dizajnu od 1960-ih godina. To tek sada znamo i to zahvaljujući povjesničarki dizajna Koraljki Vlajo, koja je posljednjih godina izložbama pokazala tko su bile genijalne dizajnerice u Jugokeramici i što su radili dizajneri pogona “Rade Končar”. Sada je u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt postavila izložbu “Marijina industrija ljepote”, na kojoj je predstavljen opus (ambalažni, tekstilni) dizajnerice Kalentić, ali i fino podcrtan kontekst u kojemu je Marija, zaposlena žena YU-socijalizma, radila s privilegijom posvećenosti vlastitom pozivu, u vlastitom tvorničkom ateljeu.

Poznata je stvar, dizajn je u jugoslavenskim okvirima dugo bio tretiran gotovo posprdno, kao tehničko-marketinška disciplina, subspecijalizacija arhitekata ili likovnih umjetnika. Ali bio je to zanat vrlo visokih kriterija i mjere minimalne socijalne skromnosti: industrijski dizajn nije imao autorski potpis, jer je bio važan (tvornički) kolektiv iz kojega je proizvod izašao. A razlika između statusa suvremenog dizajna i njegove marketinške motivike savršeno je upadljiva upravo na izložbi radova Marije Kalentić. U Marijinom vremenu, od 1960. do 1985., kad je otišla u mirovinu, nije bilo institucije brend-menadžera ni ikakve pop-up suvišnosti u medijskom tretmanu funkcionalnog i estetiziranog dizajna: možda je zato bio takav – vrhunski?

Likovni postav izložbe (Bilić – Müller studio) ocrtava blagotvornost razlike nekadašnjeg dizajna kao rada jednih ruku i suvremenog dizajnerskog pogona, koji po definiciji svoje industrije (o)stavlja visokobirokratiziran i klasno nadmen znak. Naglasiti modernističku čistoću i izvrsnost proizvoda, namjestiti ideološki okvir i istovremeno istaknuti autorstvo kroz radnu biografiju, nije bio lak posao.

Za početak, na izložbi nema nijedne fotografije dizajnerice Kalentić. Navodno je bilo komplicirano doći do obiteljskog albuma, što vidimo kao mudru odluku autorice, sukladno konceptu kojim je operirala u poslu. Bauhausovka, stroga i profinjena (modernistica), Marija Kalentić imala je sreću trenutka u povijesti, školovala se u klasi najboljih. Kao kći ruskih emigranata (rođena Gerasimenko) “odrasla je u Subotici, u poticajnom okruženju, gdje je odmalena, uz materinje – ruski i srpski – učila njemački i francuski, pohađala satove klavira”, kaže kustosica Koraljka Vlajo. Nakon klasične gimnazije u Novom Sadu, zbog očeva se posla seli u Pulu, zatim u Zagreb, gdje 1948. upisuje studij arhitekture, koji mijenja radi upisa na uglednu, kratkopostojeću zagrebačku Akademiju primijenjenih umjetnosti. Kiparstvo studira kod Koste Angelija Radovanija, diplomira u klasi Branke Hegedušić, usavršava u majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Nakon studija, surađuje sa Zagrebačkom industrijom svile (koliko ih zna da je postojala takva institucija?) i bosanskom tvornicom Vunteks iz Odžaka. Ali 1962. godine, kad se javila na oglas za “kreatora tvrtke Neva”, počinje “pravi” posao, kojim je ta “radnica u dizajnu proizvoda” sljedeće 23 godine brendirala tvornicu, a nije bilo obratno.

“Dobila sam veliki atelje u Tuškanovoj, gdje sam radila sama. Bio je jedan veliki prozor koji gleda na zelenilo, i ja sa svojim mislima. Inženjeri bi mi dali osnovne podatke o kremi i rekli: a sad obuci tu kremu”, govori Marija Kalentić u snimljenom razgovoru na izložbi. Dizajnerica Kalentić “oblači” kreme (Neva, Rosal), parfeme (kultna “Crna mačka” sa zelenim očima), šampone i gelove (vječni “Irel”), pudere za djecu, u ambalažu naglašene tipografije i minimalizma. Usporedite li Chanelov dizajn iz 1970-ih (na primjeru novinskih reklama) i dizajn parfema Marije Kalentić “Andrea” (1972.), “Chantilla” (1971.), “Chypre” (1980.) i “Tabac” (1980.), uočit ćete stilskoizvedbenu sličnost koja u proturječnostima jugoslavenskog socijalizma kao statusa između (osvjedočenog?) konzumerizma i njegove (ideologizirane) opreke izgleda – logično. Jugoslavija je, kako podsjeća Koraljka Vlajo, “za razliku od zatvorenoga komunističkog bloka koji je kozmetičku industriju centralizirao u nekoliko važnih državnih tvrtki (SSSR) ili upotrebu kozmetike svrstao u nepoželjne buržoaske navike (NR Kina)”, kombinirala sistem vlastite proizvodnje i licenciranih proizvoda velikih kozmetičkih kuća poput Helene Rubinstein, Maragaret Astor, Schwarzkopfa, Beirsdorfa, Max Factora, L’Oreala, Yardleyja.

Naravno, nevolja s historizacijom socijalizma kroz proizvode njegove svakodnevice (i u pogledu na jugoslavensku umjetničku proizvodnju) ponavlja se u interpretativnoj (samoskrivljenoj) obavezi/navici da se YU-socijalizam najprije amnestira od drugačijih tipova socijalizama, a zatim i usporedi sa svakovrsnom produkcijom i društvenom svakodnevicom Zapada, pri čemu analitički stradaju umjetničke biografije, kao figure žrtve na zalogu velikog platna. Dizajnerica Kalentić, opet zahvaljujući tretmanu dizajna kao rada a ne estetičkog ukrasa neke epohe na ovoj izložbi, pobjeđuje kao dosljedna autorica koja je 1970-ih razmišljala u klasi najnaprednijih u svjetskim razmjerima kozmetičke industrije. Štoviše, stanje domaće industrije prije kapitalizma, u kojemu nije bilo obavezno isticati sastojke proizvoda na ambalaži i držati se političkih korektnosti na pet jezika pri uputama, dizajnerici je omogućilo slobodu u izrazu. A povjerenje u dizajnericu bilo je osvjedočeno uspjesima: Marija Kalentić dobila je tri jugoslavenska Oscara za dizajn. Sama je izrađivala makete proizvoda nevjerojatnom (kiparskom) preciznošću, sama je nadgledala proizvodnju “kod mašina, gdje je trebalo korigirati kalupe”: bila je total-dizajnerica u vremenu koje je bilo pošteno i prema proizvodu i prema korisnicima, jer je proizvod imao pristojan vijek na tržištu. Dvadesetak godina oblikovala je našu svakodnevicu dizajnom svih brendova jednog poduzeća, što je nezamisliva situacija za čitavu vojsku suvremenika u tvrtki, primjerice Bruketu & Žinića.

Osim svega, dizajnerica je radila u vremenu zbunjujućega medijskog protofeminizma, gdje se 1970-ih ravnopravno osvješćuju higijenske navike i “na tržištu nudi čak osam brendova lakova za kosu”, istražila je Koraljka Vlajo. Zagrebački “Svijet” tako reklamira kozmetiku, daje savjete za žensku ljepotu i zdravlje, a paralelno donosi reportažu “Pletenice smetaju ratniku” o ruskoj ratnoj pilotkinji. U “Svijetu” iz prosinca 1977. stoji i ovaj paragraf, uz “problemski” tekst: “Ja sam majka, domaćica, prijateljica, ljubavnica, zaposlena žena: što sam ja ustvari?” Iz današnjeg rakursa: zaposlena žena, s redovitom plaćom.