Zima patrijarha

Ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin kao da je svoju “savršenu” godinu htio okruniti nečim ekstravagantnim, pa je na njezinom kraju upriličio pomilovanje 25 tisuća osuđenika. Amnestija je provedena povodom 20. obljetnice ruskog ustava, a Putin je javnost o njoj obavijestio na četverosatnoj konferenciji za 1300 novinara, kojima je objasnio da je cilj amnestije “učiniti kaznenu politiku humanijom”.

Na dan novinske konferencije, prošli petak, bilo je poznato da će iz zatvora biti puštene dvije članice skupine Pussy Riot, koje su već odrobijale dvije trećine dvogodišnje kazne zbog “pank molitve” protiv Putina u moskovskoj katedrali Krista Spasitelja, koju je sud okarakterizirao kao “huliganizam”. Znalo se i da izlazi 30 članova organizacije Greenpeace, uhapšenih u rujnu zbog prosvjedovanja protiv eksploatacije nafte na Arktiku. Znalo se i da je amnestijom u početku trebalo biti obuhvaćeno čak 200 tisuća ljudi, no lista je sužena na deset puta manje njih, od kojih će iz zatvora biti pušteno samo 1300. Amnestijom su obuhvaćene trudnice, starije osobe i druge ranjive skupine ljudi osuđenih za manja kaznena djela, pa i dio sudionika prošlogodišnjih antiputinovskih demonstracija. Ono što nije bilo poznato jest da će iz zatvora biti pušten i najpoznatiji ruski zatočenik, pali oligarh Mihail Hodorkovski, sve do trenutka dok predsjednik na konferenciji nije rekao da je Hodorkovski “u zatvoru proveo već više od deset godina, što je ozbiljna kazna”. “Majka mu je teško bolesna”, rekao je Putin, “i zato smatram da treba donijeti odluku o pomilovanju”. Iako je Hodorkovski u zatvoru zbog gospodarskog kriminala, na koji se amnestija ne odnosi, pomilovan je iz obiteljskih razloga, pa njegov kolega iz naftne kompanije Jukos, Platon Lebedev, ostaje u zatvoru.

Vijest je poput bombe odjeknula svjetskim medijima, a analitičari su stali nagađati o pozadini ovog Putinovog poteza. Prema najprihvaćenijoj teoriji, ruski je predsjednik pomilovao Hodorkovskog zato jer mu je “narušen imidž” uoči skorašnjih Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, pa je htio demonstrirati da nije ni približno okrutan kako mu se imputira. Budući da su neki šefovi država, uključujući i američkog predsjednika Baracka Obamu, najavili da će bojkotirati Igre zbog zakona kojim se diskriminiraju seksualne manjine, Putin ovime navodno pokušava poboljšati narušene međunarodne odnose. No neki komentatori ovu tezu drže besmislenom, smatrajući da nema toga što bi Putin mogao napraviti a da mu popravi imidž na Zapadu. Na unutrašnjem planu Putin, vjeruje se, poručuje svojim protivnicima da je spreman učiniti barem minimalne ustupke, s obzirom na to da su u svibnju prošle godine organizirane prve masovne demonstracije otkad je na vlasti, a protiv tamošnje proruske vlade prosvjeduje se i u Ukrajini.

Neki mediji nagađaju i da puštanje Hodorkovskog navješćuje da će Putin raskrstiti sa “silovikima”, skupinom bivših i sadašnjih obavještajaca koji drmaju sigurnosnim i sudskim aparatom, a taj se zaključak izvodi iz činjenice da je najmoćniji “silovik” Igor Sečin još nedavno govorio da bi Hodorkovskom trebalo suditi i zbog ucjene, torture i ubojstva. Najmanje sporan zaključak onaj je pak da je Putin procijenio da mu, nakon što je i treći put postao predsjednik, Hodorkovski više ne predstavlja nikakvu opasnost, pa ga je pustio iz zatvora baš kao i ljetos opozicijskog blogera Alekseja Navaljnog, kojemu je dozvoljeno čak i da se natječe za moskovskog gradonačelnika, iako je osuđen na pet godina zatvora zbog pronevjere.

Mihail Hodorkovski poslovnu je karijeru započeo pod okriljem Komunističke omladine, prvo otvaranjem tvrtke za uvoz kompjutora, a zatim i osnivanjem privatne banke Menatep uz pomoć koje je jeftino kupio nekoliko bivših društvenih poduzeća, među kojima 1995. i naftnu kompaniju Jukos za samo 350 milijuna dolara. Tri godine nakon dolaska Putina na vlast, početkom 2003. počeo je javno kritizirati vladu i financirati opozicijske stranke, pa je već krajem iste godine bio uhapšen. Za utaju poreza osuđen je 2005., a pet godina kasnije na drugom suđenju i zbog pronevjere i pranja novca. Sve do Putinovog pomilovanja najavljivalo se i treće suđenje, ovaj put za osnivanje i financiranje međunarodne mreže stručnjaka u cilju blaćenja ruske države, a zamjenik glavnog državnog odvjetnika još se početkom prosinca hvalio da ima šest fascikla dokaza za te optužbe.

Fascikli su, međutim, ukazom vožda spremljeni u ladicu, a Hodorkovski je umjesto na sud direktno iz kaznene kolonije na granici s Finskom otpravljen u Njemačku, gdje ga je osim bolesne majke dočekao tamošnji bivši ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Hodorkovski, čija zatvorska kazna ističe za manje od godinu dana, nije priznao krivicu, no rekao je i da ga ne zanima politika već “samo” borba za ljudska prava i slobode. Nekoć najbogatiji Rus, tijekom desetogodišnje robije brižljivo je njegovao imidž političkog zatvorenika, pokajnika i intelektualca, po zapadnim medijima davao intervjue i objavljivao tekstove u kojima je naširoko razglabao o oprostu, socijalnoj pravdi i viziji Rusije kao države temeljene na vladavini prava i razuma. No takvu sliku o sebi bolje je prodao na Zapadu nego u svojoj zemlji, gdje ga dobar dio stanovništva još uvijek smatra mrskim simbolom nepravedne privatizacije u kojoj je mala skupina oligarha prisvojila golema društvena bogatstva. Da Hodorkovski, koji je na vrhuncu moći “težio” 15 milijardi dolara, nije politički zatvorenik, potvrdio je u srpnju ove godine i Europski sud za ljudska prava, ustvrdivši da su mu tijekom prvog suđenja prekršena neka prava, ali i da je optužba o utaji poreza utemeljena.