Aleksandar Hut Kono: Struja je važnija od laureata

Upravo vam je u izdanju Hrvatskog društva pisaca objavljena prva zbirka pjesama “Nabrajanja”: kakav je to osjećaj?

Prožima me jeza! Doista ne postoji opravdanje za bavljenje književnošću, ona za nas ne može učiniti baš ništa. Užitak koji pruža silno je površan, jedna obična mašina za pranje suđa daleko će više učiniti za mir u svijetu od najbolje književnosti. Očajno je tratiti vrijeme na nešto tako irelevantno poput umjetnosti. Ne preostaje mi ništa drugo nego da poslušam Oskara Vajlda koji čovjeku savjetuje da se nakon stvaranja nečega beskorisnoga intenzivno tome divi.

Ipak, u jednom eseju objavljenom u Sarajevu u više navrata ističete da je pjesništvo danas relevantnije nego ikada?

Neprestano pišem, pa u naletu inspiracije kažem baš svašta. Najviše volim ulaziti u kontradiktornosti zato što si time dopuštam luksuz koji je primjerice uskraćen znanstvenicima. Ono što sam u tom članku napisao i jest i nije istinito, no ljutim se na sebe što sam uopće ulazio u tu raspravu. Pjesništvo, očito je, ne mora biti relevantno da bi smjelo postojati. Kolika je danas na primjer relevantnost jednog Oktavija Paza? Koliko ga ljudi na cijeloj planeti uopće čita? Sve su to promašena pitanja, jer sam uz Pazova sabrana djela proveo više oduševljenih sati nego u društvu ljudi. Treba se čuvati nepostojećih tema i prividnih diskusija. Zapravo, prvo moramo odbiti voditi takve razgovore sami sa sobom.

O svemu osim o ljubavi

Kakva su knjiga “Nabrajanja”?

U zbirci su 22 pjesme, a već u prvoj čitatelj će naići na čak 17 izmišljenih riječi. Malo dalje, presrest će ga pjesma čiji je naslov broj, a zbirci ne nedostaje ni SF poezije, žanra koji je bezrazložno zanemaren u drugih autora. Nadalje, u dvanaestoj pjesmi svaki stih započinje potpuno isto, a iza te pjesme slijedi jedna koja tematizira kanibalizam. Zbirka se nastavlja hvalospjevom baki, nakon kojeg dolazi pjesma upozorenja da je čovjek, zapravo, krhkiji od prirode. Zemlja koju se najčešće spominje, bez konkurencije, jest Koreja; tu je zatim isječak iz povijesti Vatikana, kao i zahtjev da mi se pod hitno kupi stan u Parizu. Osim toga, u zbirci se nađe i ponešto aktivizma, premda društveni angažman zapravo prezirem. Od pisaca se spominju Neruda, koji je dobio čitavu pjesmu, a Borhes se javlja samo na trenutak. Važno je zatim spomenuti da se u jednoj pjesmi zauzimam za prava biljaka. Nadalje, bit će nepažnjom, na jednom mi se mjestu potkrala riječ “Beč”, od koje zazirem. A kada smo već kod gradova, tu je i cijeli mali esej o njima, koji me čas oduševljava a čas ostavlja ravnodušnim. Sve u svemu, knjiga završava najavom trećega svjetskog rata, pa bi možda najpoštenije bilo reći da su “Nabrajanja” zbirka o svemu i svačemu, samo što to ne bi bilo točno – jer u cijeloj knjizi nema ni jedne jedine ljubavne pjesme. Te čuvam za zasebnu zbirku, koja će uskoro biti gotova, a nosi naslov “Perzijski dnevnik”.

Što mislite o tome da Hrvatska dobije državnog laureata za poeziju, koji bi mogao biti pobjednik Goranovog proljeća, naše najznačajnije pjesničke manifestacije? Status laureata, koji poznaju mnoge zemlje, donio bi nositelju aktivnu promociju pjesništva, ali i konkretnu financijsku podršku?

S jedne bih strane to podržao, a s druge smatram da bi bilo bolje tim novcem dovesti struju odsječenim selima u Lici i na Kordunu. Zločin je što se u ovoj zemlji, kako bi se stvorio privid društva, izdvaja novac za knjige i filmove, dok se u isti mah građanima “krive”, manjinske pripadnosti uskraćuje struja, onemogućuje stupanje u brak ili nešto treće. A svima nama se, bez obzira na to kojoj frakciji pripadali, nameće plaćanje crkvene desetine u vrijeme kada nemamo ni za režije. Takva zemlja nema za sebe pravo misliti da potpomaže umjetnost.

Pjesnici u snijegu 

Izdanja Hrvatskog društva pisaca karakteriziraju prilično loš dizajn te slaba promocija i distribucija. Kako to komentirate?

To je doista ubitačno! Volio bih jednog dana surađivati s nekim megalomanskim izdavačem koji će od mog rada napraviti senzaciju samo zato da zaradi novac ili iz čistog egzibicionizma. Distributerska samozatajnost i krivo shvaćen dizajnerski minimalizam HDP-a izraz su nedostatka energije koji prožima zagrebačke kulturne krugove. Volio bih kada bi hrvatsko društvo barem djelomično zahvatila manija, odnosno privid života, tipičan za neke gradove, primjerice za Tokio, gdje i neke vrste keksa, određeni arhitekti, pa i egzotični im Lovro Matačić imaju klubove histeričnih obožavatelja. Općenito, cijenim kada se hiperaktivnošću skriva praznina, nekako je dostojanstvenije.

Suorganizator ste zagrebačkoga pjesničkog festivala 50 Poems for Snow, koji se održava u mraku tuškanačke šume prvoga dana kada padne veći snijeg. Tko će biti ovogodišnji gosti? 

Ove godine prva nastupa Sonja Benet, nagrađivana prevoditeljica sabranih djela Tomasa Transtremera: pročitat će pjesme koje je odabrao sam nobelovac, koji će preko nje uputiti i pozdrave festivalu koji je ove godine posvećen njemu. S nama će biti i mjesni pisac Ivan Šamija kojem je upravo izašla (s pokrićem samozatajna) zbirka pjesama. U snijegu će čitati i A. Z. Stolica, autor bloga Stvari, iz čijih haiku eseja saznajemo da je autor agnostik po pitanju ajfona i da je na koncert Jevgenija Kisina otišao u puloveru s rupom. Na događaj, koji doslovno nema budžet i koji je besplatan, možete povesti i životinje.

Imate li nekih očekivanja nakon što vam je zbirka napokon objavljena?

Volio bih da jednu od pjesama uglazbi Severina, koju odnedavno izrazito cijenim.