Desakralizacija crkvenih struktura?

Da je papa Franjo zauzevši Petrovu stolicu mnogima poremetio planove, to je postalo više nego očigledno. A to se dotiče čak i teme petog i ujedno posljednjeg broja Međunarodnog teološkog časopisa “Concilium” (Ex libris, Rijeka – Synopsis, Sarajevo, 191 str.) za 2013. godinu, koji smo na hrvatskom jeziku dobili netom pred božićne i novogodišnje blagdane. Naime, umjesto planiranog broja o “Pravovjerju”, papa Franjo je uredničko vijeće “Conciliuma”, najavom ozbiljne reforme Rimske kurije nedugo poslije stupanja na službu, nagnao na izvanrednu promjenu teme i užurbano spremanje broja posvećenog upravo reformi Rimske kurije.

O čemu je zapravo riječ i koje se sve konzekvence kriju za Crkvu na svim njezinim razinama iza najave ozbiljne reforme Rimske kurije? Nutarnja organizacija Crkve nije nevažna. Ono što zbilja jest njezin stav o bilo kojem pitanju s onu stranu puke deklarativnosti, to Crkva raskriva ne toliko u svom nauku koliko svojim strukturama, odnosno svojim životom kao institucija. No prisjetimo li se da su strukture i institucionalni život Crkve već stoljećima obilježeni nedostatnim dijalogom, nezamislivošću da se vjernike poziva na savjetovanja, odsutnošću ustanova koje bi pozivale na izmjenu ideja, isključivanjem žena s vodećih pozicija, ravnodušnošću prema kolegijalnom sudjelovanju i – kao izvor i zbroj svega toga – monokratskim vršenjem autoriteta nužno povezanim s nasilnim ušutkavanjem neistomišljenika, onda uopće nije ni blasfemično ni neutemeljeno ispostaviti tvrdnju da u Crkvi više susrećemo grešne strukture u funkciji očuvanja autoritarne moći, a manje (ili jedva još?) strukture kroz koje prosijava evanđeoska milost.

Upravo strukture i institucionalni život Crkve, prije i s onu stranu svih gesta i poduhvata, već stoljećima objelodanjuju sablažnjivo proturječje, konkretno ne samo jaz između Crkve i evanđeoske poruke, nego i jaz između Crkve i napredovanja ljudskog društva na putu humanizacije, pa i kad je riječ o vršenju vlasti i strukturama vladanja. Dapače, sakralizirane i mitizirane crkvene strukture, sablažnjivo oprečne ne samo ljudskim pravima nego i radosnoj vijesti, i jesu temeljni uzrok gubitka vjerodostojnosti Crkve posvuda u svijetu posljednjih desetljeća. Posve je jasno da su upravo postojeće strukture Crkve i s njima skopčani mentalitet – a ne općenita i posvuda nazočna ljudska slabost – omogućile ne samo financijske i seksualne skandale, koji su obilježili povijest Crkve posljednjih godina, nego i njihovo zataškavanje i ravnodušnost spram žrtava, i jedno i drugo beskrajno gore od samih skandala.

Dakako, nije nepoznanica da u naznačenom problemskom sklopu odnosa između crkvenih struktura i vjerodostojnosti Crkve središnje mjesto zauzima Rimska kurija kao sredstvo upravljanja i usmjeravanja opće Crkve, što će oštroumno uvidjeti jedan od autora, pažnje vrlo vrijednog priloga u ovom broju “Conciliuma”: “Budući da predstavljaju institucionalnu repliku Petrove službe Rimskoga biskupa, strukture Rimske kurije ne uvjetuju samo razumijevanje i vjerodostojnost te službe, nego i razumijevanje i vjerodostojnost cjelokupne vjerničke zajednice, Crkve” (Peter Hünermann). A što onda svijet da misli o cjelokupnoj vjerničkoj zajednici odnosno Crkvi, ako je očigledno da je Rimska kurija, kako će se to više puta ponoviti u ovom broju “Conciliuma”, birokracija koje je ostala ukopana u 17. stoljeću, dakle uznica mentaliteta vremena prije moderne i prosvjetiteljstva, hijerarhija koja ne poznaje, pa time i ne može priznavati i poštivati ljudska prava. Uzme li se to trezveno k znanju, umah postaje jasno zašto je upravo Rimska kurija, ta po starini i dugovječnosti prva birokracija u svijetu, bila grčeviti protivnik Drugog vatikanskog koncila još za njegova odvijanja i autor njegovog sustavnog sabotiranja – sve do danas!

Postoje naznake da je toga u biti svjestan i novi papa Franjo, a papa Benedikt XVI. je, napustivši Petrovu službu, upravo tom gestom otvorio neslućene ili, bolje rečeno, zaboravljene mogućnosti promišljanja i strukturiranja crkvenih struktura i službi onkraj ontološkog identiteta osobe i službe, što omogućuje tako nasušno potrebno postavljanje kompetentnih laikinja i laika čak i na vodeće pozicije unutar Rimske kurije, a zašto ne i na pozicije nuncija, a na što bi istodobno trebalo nadovezati konkretno i učinkovito osnaživanje biskupskih konferencija i kontinentalnih biskupskih konfederacija.

Pokazatelj ozbiljnosti pape Franje nadasve je to što je točno mjesec dana nakon preuzimanja službe, pobliže 13. travnja 2013., najavio ozbiljnu namjeru reformiranja Rimske kurije, a o toj ozbiljnosti svjedoči i osnivanje Vijeća od osam kardinala iz različitih dijelova svijeta. Dvije bi se stvari mogle ustvrditi s popriličnom sigurnošću. Kao prvo, ohrabrujuća vizija Crkve pape Franje, koja kako vrijeme odmiče poprima sve jasnije obrise, kako na temelju gesti tako i spisa ovog pape “s kraja svijeta”, ovisit će u prvom redu ili čak isključivo o tome kako će proteći i kakav će biti konačni rezultat reforme Kurije. A to iz vrlo prostog razloga: bez institucionaliziranja onoga što papa Franjo predstavlja kao vlastitu viziju Crkve, koliko god to bilo vrijedno ili čak ravno onom proročko-subverzivnom, to će nakon njega vrlo lako i brzo potonuti u zaborav ili, poštenije kazano, biti vrlo pažljivo, ali neumoljivo i sustavno prvo razblaženo, a potom i dekonstruirano. Kao drugo, institucionaliziranje vizije Crkve pape Franje, koja logikom same stvari mora krenuti od Rimske kurije, predstavljat će ne samo dug proces, nego i bespoštednu političku borbu za moć, kakva se možda čak ne odigrava ni u Bijeloj kući ili Kremlju. Crkva bez moći ne samo da bi bila beskorisna, nego je i nezamisliva. No – a jedino je o tome riječ – hoće li to biti moć po uzoru na moć ovozemaljskih moćnika, koja nemoćnike gura i izručuje bezdanima političko-socijalnog i duševno-duhovnog zla, ili moć po uzoru na moć nemoćnog Galilejca raspetog na križu, koja je u stanju nemoćnima podijeliti snagu i povratiti ljudsko dostojanstvo čak i na samom dnu koje može dosegnuti ljudska egzistencija?

Sa sviješću o toj gotovo neusporedivoj važnosti reforme Kurije, kako za samu Crkvu tako i za pontifikat pape Franje, koju sam na ovom mjestu prikazao na posve osoban način, ali u dosluhu s urednicima ovog broja “Conciliuma” – Luiz Carlos Susin, Susan Ross i Silvia Scatena – oblikovan je broj izvanredan ne samo po tome što je stvoren u rekordnom roku, nego i zato što konkretnim zapažanjima, sugestijama i idejama, više ili manje podrobno razvijenim, hoće i sam pomoći u procesu reforme Rimske kurije. Dakako, netom predstavljen u Rimu, ovaj nas broj “Conciliuma” poziva ne samo na promišljanje o reformama struktura i službi unutar Rimske kurije, nego i na bespoštedno pošten odgovor na pitanje o tome kakve su strukture i službe unutar naše mjesne Crkve – od njezinog vrha do posljednje seoske župe – konkretno, prosijava li kroz njih makar malo evanđeoske radosti i blagosti do sve većeg broja ljudi izručenih i pregaženih tranzicijsko-postratnim traumama ili svjedoče o nečemu posve drugom, o arogantnosti i bešćutnosti, tim strašnijima jer su zaogrnute sakralno-moralizatorskim plaštem.

* Autor je kourednik hrvatskog izdanja časopisa “Concilium”