Dim u lice

Nedavna legalizacija marihuane u Urugvaju i Coloradu nakratko je u domaće medije vratila raspravu o pravu na travu; uglavnom da bi se pokazalo kako ta rasprava u posljednjih petnaestak godina nije odmakla dalje od prvog dima. A na početku tranzicije situacija je obećavala: tek nekoliko mjeseci nakon trećejanuarskog rušenja HDZ-ove vlasti, sjećamo se, u Zagrebu je 2000. održan Millennium Marijuana March. Tisuću ljudi, muzika i ples, poneki javno zapaljen džoint i poneka policijska prijava, vesela šetnja gradom i zajednički after party: hrvatska verzija simultane globalne akcije djelovala je kao prikladna najava nastupajuće društvene liberalizacije, promocije “novih urbanih vrijednosti” i subkulturne emancipacije. Borba za legalizaciju marihuane, međutim, brzo je obustavljena, zamijenjena važnijim inicijativama za prava ugroženih manjina; stoga, čak i kada je posjedovanje manje količine lakih droga pretprošle godine premješteno iz zakonske sfere kaznenih djela u areal neobično skupih prekršaja, to je učinjeno mimo bilo kakvog pritiska “odozdo”. Konzumacija kanabisa naprosto se nije nametnula kao relevantnije društveno pitanje: ispušni ventil za napušene cirkulirao je isključivo u polju kulture, pa su domaćom proznom fikcijom jedno vrijeme teturale bulumente ekscesno nadimljenih likova, dok je publika zagrebačkih, šibenskih i riječkih festivala složno poskakivala uz “motaj, smotaj” Dubioze kolektiva…

U skladu s razumljivim izmještanjem rasprave o marihuani iz zone ozbiljnih društvenih pitanja, nažalost, meritum te rasprave ostao je usidren negdje između zahrđalih konzervativnih propovijedi u žanru trave i užasa, s jedne strane, i pubertetskog smijuljenja na spomen zabranjenih supstanci kao krajnjeg dometa kritičke emancipacije, s druge. Sličnim su repertoarom dočekane onda i nedavne međunarodne zakonske promjene: malo tko je registrirao epohalan raskid sa stogodišnjim globalnim konsenzusom “rata protiv droga”, još manju su pozornosti dobile političko-ekonomske implikacije dva legislativna eksperimenta.

U SAD-u, za to vrijeme, bila su dovoljna samo dva dana prodaje da trgovci prijave više od milijun dolara prihoda. Džointi, kolačići, keksi i sokovi od marihuane: asortiman je razigran i diverzificiran, prvi marketinški impulsi pumpaju profite, nagađanja kažu da bi tržište već 2018. moglo biti teže od deset milijardi dolara…

Urugvaj se, s druge strane, tek priprema za proljetnu implementaciju novih zakona, ali već sada je jasno da će etablirati dijametralno suprotan model: umjesto privatnom sektoru, regulacija proizvodnje i trgovine bit će delegirana državnom monopolu. Država će tako određivati cijenu narkotika, voditi registar korisnika i brinuti se da ne konzumiraju više od maksimalne dozvoljene količine. Ovaj detalj opasno remeti zapadno oduševljenje “liberalnom” politikom urugvajskog predsjednika Joséa Mujice. Jer zamisao kojom se vode Colorado i ostale savezne države sklone legalizaciji, naravno, počiva na ideologemu slobodnotržišne garancije društvene pravednosti; uostalom, baš je guru neoliberalizma Milton Friedman svojedobno bio jedan od glasnijih zagovornika legalne trgovine narkoticima. Da bi se shvatilo zašto je ona uvedena baš sada, međutim, trebalo bi razumjeti logiku još uvijek dominantne doktrine “rata protiv droga”, koji danas u zatvore gura oko milijun i pol Amerikanaca godišnje. Stavivši narkotike van zakona, on je podizanjem rizika proizvodnje i trgovine istodobno podigao i cijene, ostavljajući narkomanima kriminal kao jedinu opciju financiranja vlastite ovisnosti. Zatvoreni krug samoobnavljanja kriminalnog tržišta, organiziranoga po principu maksimizacije profita preslikanom iz sfere “legalnog” kapitalizma, prekida se, vidimo, tek u vrijeme mjera štednje i rezanja državne potrošnje. Osnovna nevolja s ratom protiv droge, naime, sastoji se u tome što on košta: angažirajući državnu administraciju i represivni aparat za provedbu zakona o marihuani SAD recimo godišnje izdvaja čak deset milijardi dolara. Najavljeni, upravo započeti val legislativnih liberalizacija, dakle, prije negoli apstraktan civilizacijski iskorak, refleks je stezanja i rezanja koji dojučerašnje polje kriminala prepušta zakonski verificiranim lovcima na profit ne stoga što su razumni argumenti oponenata prohibicije napokon nadvladali paranoidne fantazmagorije konzervativaca, nego zato što je granica zakonitog i nezakonitog ipak mutnija nego što se na prvi pogled čini; pritom, nerijetko povučena iz perspektive interesa kapitala. U toj točki, urugvajska reforma neopozivo se razlikuje od one u Coloradu: ona može otvoreno promovirati smanjenje broja ovisnika kao svoj osnovni cilj jer je lišena potrebe stvaranja profita privatnih investitora, koji takvom cilju dugoročno proturječi.

Rezime legalizacije marihuane na dva američka kontinenta uslijedit će, naravno, tek za nekoliko godina ili decenija. Već sada, međutim, vrijedi biti svjestan premisa i početnih uloga: lake droge mogu biti teško pitanje koje određuje sudbinu nekoliko milijuna zatvorenih ljudi, postavlja okvir za preraspodjelu golemog dijela društvenog bogatstva i usmjerava ga prema profitu nekolicine ili ravnomjernijoj koristi većine. Sve dok se taj okvir ispunjava moralizacijom, ridikulizacijom ili pukom ekonomskom racionalizacijom, efekt je predvidljiv: na ozbiljna smo pitanja stavili filter da bi rasprava što prije otišla u dim.