Friška figa umjesto posla u struci

Zapošljavanje Ćazima Halitija na radno mjesto inženjera radiološke tehnologije u uglednoj zagrebačkoj bolnici mogla je biti lijepa novogodišnja priča o uspjehu ustrajnog pojedinca koji se, unatoč problemima i predrasudama, izborio za mjesto u društvu i osigurao egzistenciju obitelji. Mogla je to biti i priča o dobro funkcionirajućem sustavu i konkretnoj provedbi Nacionalne strategije za uključivanje Roma, zapošljavanjem visokoobrazovanog pripadnika nacionalne manjine prema kojoj mnogi u Hrvatskoj imaju diskriminirajući i netrpeljiv stav. Slijedom okolnosti, lijepa se priča nije dogodila, ali je zato Halitijev slučaj pokazao sve slabosti sustava i neostvarivost proklamiranih ciljeva državne politike prema manjinama.

Naime, 24-godišnji Ćazim Haliti jedan je od svega desetak visokoobrazovanih Roma u Hrvatskoj i posljednji koji je, nakon studija na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, pripravničkog staža i državnog ispita položenog u srpnju ove godine, pokušao potražiti posao u struci. Kandidiravši se na dva objavljena natječaja za radiologe u KBC-u Rebro i KB-u Dubrava pokraj listopada, očekivao je radno mjesto, ali ne i bizarnost i netransparentnost postupka.

– Mislio sam da će se otvoriti natječaj u Vinogradskoj, gdje sam odradio staž i završio srednju medicinsku školu. No raspisani su natječaji na Rebru i u Dubravi. Kada sam došao u KB Dubrava na prvi razgovor za posao, donio sam sve papire i očekivao razgovor od 15 do 20 minuta. No bilo nas je četrdesetak i bio sam među posljednjima; kolege su mi rekli da je razgovor puka formalnost, dvije-tri minute. Mislio sam da me zafrkavaju, no doista je bio jako kratak: pozdravi, predstavljanje, pa “hvala i doviđenja, javit ćemo vam se” – priča Haliti.

Kaže da je naknadno dobio obavijest da je posao, između sedamdesetak kandidata, dobila jedna gospođa, ističući da ne smatra spornim što je posao dobio drugi kandidat koji zadovoljava uvjete. Napominje da su ga iz KB-a Dubrava barem obavijestili tko je dobio posao, dok iz KBC-a Rebro još nema nikakvog odgovora.

– Ondje je raspisan natječaj za tri inženjera radiološke tehnologije, na koji se javilo oko 150 kandidata, da bi nakon selekcije nas tridesetak izašlo na psihološko testiranje. No nisam dobio nikakvu povratnu informaciju, poziv na razgovor ili barem obavijest da nisam prošao. Ne znam o čemu se tu radi – kaže Haliti, koji je pred božićne blagdane nazvao kadrovsku službu KBC-a, u kojoj su mu rekli da će odluku objaviti na internoj stranici osam dana po potpisu ugovora s izabranim kandidatima; zašto nisu obaviješteni oni koji nisu primljeni, nije mu rečeno.

Valja istaknuti da za oba natječaja nije bilo posebnih uvjeta ili prednosti za kandidate s radnim iskustvom (uvjet je bio pripravnički staž, što automatski znači i godinu radnog iskustva), pa je posao, na temelju diskrecijske odluke uprave bolnice, mogao dobiti svatko. Nemoć proklamirane politike najbolje se vidi na primjeru čovjeka koji je član povjerenstva za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, koje odnedavno vodi ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić. Drugim riječima, Ćazim Haliti, jedan od rijetkih Roma koji je (kao jedan od prvih deset u generaciji) završio studij, zapeo je već na prvoj stepenici. Mnogi u tome vide znakovitu poruku romskoj zajednici.

– Nisam dobio posao, u redu, ali smeta mi što mi to nisu javili, da krenem dalje. Cijeli nam život govore da bismo se trebali školovati, pa raditi i ne biti na socijalnoj skrbi. Ja sam trebao biti primjer uključivanja Roma, jer sam jedini visokoobrazovani pripadnik te manjine u cijelom Sisku. Otac je bio protiv mog školovanja, govorio mi je da me nitko neće zaposliti sa školom. Ni sada mu ne želim vjerovati – govori Haliti, koji se nada da 15 godina školovanja ipak nije gubitak dragocjenog vremena.

Halitijev slučaj može biti zastrašujući i za ostale Rome, polaznike hrvatskih sveučilišnih i stručnih studija, kojih je ukupno 23 – manje od 0,2 posto ukupne populacije te manjine. Da se događa upravo to, tvrdi i saborski zastupnik Veljko Kajtazi.

– Jako mi je žao zbog tog slučaja. Ne tražimo ništa osim pozitivne diskriminacije, dakle ako dva kandidata imaju jednake uvjete za posao, da pripadnik romske nacionalne manjine bude privilegiran, što je sadržano i u odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Najviše se bojim da će obrazovani Romi doživjeti moju sudbinu, 20 godina čekati na Zavodu za zapošljavanje, što bi bio užasno negativan primjer – ocjenjuje Kajtazi.

S potrebom pozitivne diskriminacije pri zapošljavanju Roma slaže se i Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine.

– Ne radi se tu, narodski rečeno, o traženju kruha preko pogače. Ako se odredbe o uključenju pripadnika manjinskih zajednica u društvo ne provode, onda je pozitivna diskriminacija možda jedino rješenje – kaže Tolnauer.

Ministrica Milanka Opačić, koja je i šefica povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma, na naša pitanja o Halitijevom slučaju i eventualnoj pozitivnoj diskriminaciji nije odgovorila ni nakon višekratnih nastojanja. Umjesto njezina, možda je najbolji komentar samog Ćazima Halitija, koji s nezaposlenom suprugom, maloljetnom kćeri, ocem, bratom i majkom (jedinom u obitelji koja zarađuje) jedva preživljava u Sisku i nestrpljivo čeka novi natječaj.

– Živim od zraka. Šest mjeseci stažiranja bio sam plaćen, a šest sam bio volonter, nisam mogao dobiti ni pomoć s biroa. No u životu sam uvijek bio fajter i to ću ostati; tijekom školovanja govorio sam si da ću, padnem li koju godinu, pa makar bila i posljednja, odustati od studija. Nisam si to htio dopustiti. Sada me najviše smeta ponižavanje rodbine i dijela romske zajednice jer, kao, imam 24 godine, završene škole i obitelj, a nemam posao, auto i sve ono što imaju moji vršnjaci koji se nisu školovali. Kažu mi, eto što ti je školovanje, što nisi počeo raditi sa 15 ili 16 godina, pa bi dosad već nešto stekao. Ispada da je za Rome bolje da su na socijalnoj skrbi ili da prosjače, a da od škole stvarno nema koristi – zaključuje Haliti.