Intrigator

Gastronomi oduševljeni vinima Hrvoja Petrača

Vino koje se ne odbija

Izgleda da “moćna džentlmenska vina” iz podruma Hrvoja Petrača, koji je zbog otmice sina Vladimira Zagorca odležao u zatvoru šest godina i tri mjeseca, osvajaju hrvatsko tržište. No neki smatraju da je vino ipak trebalo odležati još koju godinu

Vino koje ne smijete odbiti – možda bi bio najbolji slogan ili marketinška poruka za tradicionalni blagdanski dar Petračevih, butelju vina iz obiteljske vinarije koje, kako se svojedobno u medijima isticalo, taj kontroverzni poduzetnik dijeli poznanicima, prijateljima, poslovnim suradnicima, ali i susjedima upoznatima s tajnom njegovog vinarskog uspjeha osmišljenog, kako znalci tvrde, u olovnim vremenima i uz pomoć savjeta društva iz njegova kafića “Downtown”.

Ponosni vinar Hrvoje Petrač s Hršak brijega u blizini Krapinskih toplica ovog puta odao je i hommage zaslužnima te je ovogodišnji dar, butelju svoje prestižne “Karizme”, upakirao u ambalažu “Downtowna” – vjerojatno u želji da, osim geografskog, istakne i vrijedno društveno podrijetlo svog najnovijeg vinarskog uspjeha. Uglavnom, vinski znalci tvrde, Petračeva “Karizma” iz 2011. vrijedan je nastavljač njegove elitne karizme iz 2006. koja je zadobila mnoge laskave ocjene, iako mnogi dvoje odnose li se one samo na vino ili na Hrvoja Petrača. Tako, primjerice, gastro recenzent Rene Bakalović nije krio svoje oduševljenje.

“Godine zrenja su ga omekšale i zaokružile, umjereni alkoholi podarili dodatnu pitkost, a umjerena cijena uvećala mu je privlačnost”, zaključio je Bakalović, a slične ocjene Petraču i njegovu vinu dala je Sanja Muzaferija, odnosno njezina udruga Woman on Wine (WOW). Ona o “zrelom” Petraču, odnosno njegovom vinu iz 2011, ima samo lijepe riječi, pa WOW ističe njegovu prednost “zagorskog bordeaux blenda“.

“Čovjek ipak treba imati karizmu i hrabrost te se usuditi ići kontra stereotipima da bi posadio Cabernet Sauvignon usred Zagorja, a u ovom je slučaju to rezultiralo vrhunskim vinom bordoškog stila. Cabernet sauvignon je maceriran jedan mjesec dok je Merlot odradio samo 10-ak dana. Taj uglađeni i mekani Merlot u ovom vinu ublažuje agresivnost i grubost Cabernet sauvignona te će se svidjeti svima koji vole moćna džentlmenska vina”, ocijenile su članice WOW-a nakon degustacije u Petračevim podrumima.

Tako izgleda da “moćna džentlmenska vina” iz podruma Hrvoja Petrača, čovjeka osuđenog za iznudu i otmicu sina Vladimira Zagorca, zbog čega je u zatvoru odležao šest godina i tri mjeseca, osvajaju hrvatsko tržište. S druge strane, neki od onih koji su probali Petračevu “Karizmu” povjerili su nam: možda je ipak trebala još odležati, barem koju godinu.

Miroslav Edvin Habek

Žedna kraljica

Umjesto trijumfalnog, jubilarnog 10. izdanja Snježne kraljice na zagrebačkoj Medvednici, redovna muška i ženska slalomska utrka Svjetskog kupa od 5. siječnja održat će se u talijanskom Bormiju. Nećemo izvještavati o još jednoj skupoj klajnbirgerskoj paradi u dičnom Agramu, no svakako nam nije žagradski budžet uštedjet će neutvrđeni broj milijuna kuna, tj. preusmjerit će ga na manje protežirane sportove.

Snježna je kraljica halapljivo gutala četiri do pet milijuna kuna izravnih dotacija Grada Zagreba, uz brojne prikrivene troškove. Najdrastičniji među njima svakako je bio onaj za golemu količinu vode u akumulacijskom jezeru pri Sljemenu, ali novac se svojski drobio i na razne druge potrebe, budući da je Zagreb “tradicionalno” rasipnički dočekivao svjetske natjecatelje i još se hvalisao njihovom začuđenošću.

Pritom je hrvatska metropola svake godine podređivala svoj ukupni životni ritam toj ekskluzivnoj sportskoj manifestaciji, onako kao što nikome drugom u svijetu nije padalo na pamet, a kamoli velikim gradovima. Ono što je u čitavoj priči oko otkazivanja najzanimljivije, međutim, jest činjenica da je Zagrebu ove godine usred zime presudila suša: nije problem to što nema snijega, nego što nema vode.

Snijega često nije bilo dovoljno ni ranijih godina, ali bi ga vrijedni paževi Snježne kraljice sami načinili, pa moćnim topovima razbacivali po sjevernom obronku planine. Tome je služilo akumulacijsko jezero, sve dok i ono nije presušilo. U jednom trenu činilo se da će se organizator upustiti u kupnju prirodnog snijega iz skijališta Innerkrems u Austriji, no ta je sumanuta ideja nasreću otklonjena.

Bar ove sezone, malo ćemo se odmoriti od tih svinjarija, premda tek u iščekivanju sljedeće utrke, koju je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić – otac i majka projekta – već najavio. Onako bodro, u inat svima koji su zlurado poput nas dočekali aktualni klimatski fijasko. Strpjet će se nekako i njegovi miljenici, podizvođači radova na Medvednici; ta naći će se dotad besmislenih javnih poslova i u nizini podno nje.

Igor Lasić

Kratko & jasno

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Komunizam i fašizam nisu isto

Ne bi bilo dobro da se pijetet prema stvarnim žrtvama zloupotrijebi kako bi se jedno doba povijesti prikazalo tendenciozno

Ova će Vlada biti zapamćena i po tome što je otkrila prvi spomenik žrtvama komunističkog režima u Lici. Kako to komentirate?

Sigurno da je bilo žrtava tog sistema i za osudu sam svakog zločina, naročito onih ideološkog predznaka. To se dugo skrivalo poput žrtava iz bivšeg SSSR-a. Nažalost, bilo je zločina i u Jugoslaviji, uglavnom iz osvete neposredno poslije rata. Ono što ne bi bilo dobro jest da se pijetet prema stvarnim žrtvama zloupotrijebi kako bi se jedno doba povijesti prikazalo tendenciozno, a ne realno. Situacija u Jugoslaviji nije bila ista 1945. i 1985. godine, iako se ta potpuno različita razdoblja koji puta stavljaju u isti koš. Također, nažalost se ovakvi događaji često nastoje upotrijebiti da bi se relativizirali zločini iz vremena NDH.

Vidite li kakve skrivene motive Vlade za taj čin?

Teško je reći koji su motivi presudili da članovi Vlade baš sad otkrivaju takve spomenike. Volio bih da ona inzistira na osudi svakog zločina, pogotovo onih koji su počinjeni iz ideoloških osnova. Još jednom, treba istaknuti da komunizam i fašizam nisu isto i da su zločini iz doba komunizma bili nešto što je predstavljalo negaciju same ideje, za razliku od zločina počinjenih u nacističkim i fašističkim režimima koji su sastavni dio tih ideologija.

Kako komentirate to što se predstavnici Crkve nisu odazvali otkrivanju spomenika i očekujete li takvu praksu u budućnosti?

Izjave crkvenih vrhova isključivo su dosad išle u smjeru relativizacije zločina počinjenih od strane NDH. Inzistiranje jedino na zločinima koji su počinjeni nakon Drugog svjetskog rata i koji nisu ni po obimu ni po motivima usporedivi sa zločinima iz doba NDH, dovodi u pitanje načelni odnos Crkve prema zločinu kao zločinu. To navodi na sumnju da se radi prvenstveno o političko-ideološkoj pozadini, a ne istinskoj brizi za žrtve. Postoje brojne žrtve iz nedavnog rata prema kojima se može izraziti pijetet, a njihovim najbližima još pomoći i barem ublažiti njihovu nesreću. Vlada bi trebala voditi računa i o tome te paziti da svojim postupcima ne doprinosi falsificiranju povijesti što se već desetljećima događa, od rušenja spomenika do friziranja udžbenika.

Dragan Grozdanić

Građanska akcija pokvarila ustašku predstavu

Misa zlodušnica

Teolog Adalbert Rebić istakao je da od mise za poglavnika ne treba raditi publicitet jer bi ispalo da se, sačuvaj bože, Crkva zalaže za Pavelića. Time je želio poručiti da Crkva ima mjeru, no ta mjera upadljivo podsjeća na Schwartzovo umatanje ustaškog pozdrava u “mjerenje kukuruza”

Iako se moglo očekivati da će se s nasrtajem desničarenja opredmećenog u nedavnom referendumu za brak, najavi referenduma za ćirilicu i zadrtim istupima političara, biskupa i intelektualca, već tradicionalna misa zadušnica za ustaškog poglavnika Antu Pavelića pretvoriti u još jedan desničarski spektakl, to se ipak nije desilo, zahvaljujući prije svega uspješnom prosvjedu u organizaciji Građanske akcije, koja je Pavelićevim štovateljima pokvarila predstavu.

Misa je održana 28. decembra u Bazilici Presvetog Srca Isusova u centu Zagreba, a kako je “Novostima” rekla učesnica protuakcije Morana Rozić, pred crkvom se okupilo oko 15 aktivista Građanske akcije kojima se spontano priključilo još 20-ak građana lijevih političkih opredjeljenja. Rozić ističe da se akcijom nikoga nije htjelo sprečavati da uđe u crkvu, već je cilj bio da se javnost, kad već vlast ništa ne radi, ponovo upozori za koga se misa priređuje.

– U crkvi je bilo između 100 i 150 poštovalaca Pavelićevog lika i djela, među kojima notornih desničara kao što su Mladen Schwartz ili Dražen Keleminec, ali je zanimljivo da tamo nije bilo mnogo starijih ljudi. Prevladavali su mlađi koji su 1990-ih bili djeca i sada veličaju nešto o čemu nemaju pojma – kaže Morana Rozić, koja ovog puta nije bila pretučena, kao što joj se nedavno dogodilo kada je snimala HDZ-ov skup o Franji Tuđmanu.

Tek joj je Keleminec savjetovao da se “preseli u Srbiju”, govoreći joj da je to njena zemlja “s obzirom na to kako pljuje po Hrvatskoj”. Sve je ostalo na povremenim verbalnim prepucavanjima i na par intervencija policije, jednom zbog agilnog kamermana RTL-a, čiji se rad nije svidio pojedincima koji su se našli u kadru, drugi put zbog nošenja majice s mnogima najmilijim slovom “u”, a treći put zbog vrijeđanja aktivista Građanske akcije koji je megafonom podsjećao na ustaške zločine, prije svega na preko 85.000 jasenovačkih žrtava.

– Imam osjećaj da je policija bila prestrašena, pa nije intervenirala u mjeri u kojoj je imala zakonske ovlasti. Tako su samo uzeli podatke od nekoliko učesnika mise i od kamermana RTL-a, iako je zbog nošenja ustaških simbola ili Schwartzovog “mjerenja kukuruza” policija mogla biti represivnija – kaže Morana Rozić.

Ovog puta su se i sami katolički svećenici prilikom održavanja mise zadržali u kanonskim okvirima, pa se ona svela na molitve za Pavelićevu dušu, bez veličanja poglavnikova zlodjela, a ustaški kalendari i kojekakva ustaška literatura ostali su u džepovima prisutnih. Crkva, prema medijskim izjavama katoličkog teologa Adalberta Rebića, ne bi smjela od mise zadušnice za Pavelića praviti javni događaj.

“Sveta misa se može služiti za svaku osobu, pa i za svakog grešnika. Ako se radi o zločincu, onda se to treba obaviti u tišini, samo u krugu osoba koje su zatražile misu zadušnicu. Nikako se na nju ne bi smjelo puštati i druge ljude, a pogotovo ne one koji bi došli slaviti zločinca”, ustvrdio je Rebić, ne propustivši, naravno, uz Pavelića, Hitlera i Staljina, među poznate zločince uvrstiti i Tita.

Rebić je istakao da na takvim misama sve treba svesti isključivo na sakralno i nikako od mise raditi publicitet jer bi ispalo da se, sačuvaj bože, Crkva zalaže za Pavelića. Time je želio poručiti da Crkva i u slavljenju zloduha ustaškog poglavnika ima mjeru, no ta mjera upadljivo podsjeća na Schwartzovo umatanje ustaškog pozdrava u “mjerenje kukuruza”.

Nenad Jovanović

Smrt falšizmu

Suradnik Centra Simon Wiesenthal i direktor zagrebačkog Margelovog instituta Alen Budaj najavio je u medijima predstavljanje studije o Jasenovcu, izrađene u sklopu Instituta, koja obrađuje pokušaje povijesne revizije zločina u Jasenovcu, a posebno proziva i stavove koje zauzima i promovira Katolička crkva. Kako Budaj kaže za “Novosti”, riječ je o sociološkom pristupu temama Jasenovca, neoustaštva i rasizma, sve kroz prizmu revizionizma u Hrvatskoj, a tu je temu Margelov institut dosad obradio kroz dva rada Salomona Jazbeca, “Magnissimum Crimen – pola vijeka revizionizma u Hrvata” i “Sociologiju hrvatskog revizionizma” iz 2011. godine.

– To su zapravo studiozna promatranja i bilježenja revizionizma u Hrvatskoj kroz praćenje štampe, TV i radioemisija te internetskih portala, što je jedna od svakodnevnih aktivnosti Instituta. Te knjige predstavljaju cjelovitu monumentalnu studiju izdanu u dva toma, koja nije u Hrvatskoj do sada adekvatno analizirana i popraćena, iako je u inozemstvu itekako valorizirana i cijenjena – kaže Budaj, izvršni urednik i nakladnik u ime Instituta.

Institut je na taj način obradio niz slučajeva revizionističkih laži i obmana povjesničara, političara, Katoličke crkve i određenih drugih grupacija koje negiraju holokaust i genocid nad Srbima i Romima u Drugom svjetskom ratu.

– Dok se s jedne strane nastoje prikriti razmjeri ustaških zločina te se romantičarski i operetski gleda na arlaukanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, s druge se strane progoni osoba vjernih ustaškom režimu, među kojima je bilo i katoličkog klera, te egzekucije ustaških ratnih zločinaca na kraju rata predstavljaju kao svojevrsni progon Hrvata, egzodus Hrvata i tome slično, za što se gotovo uvijek optužuje Srbe, Tita i partizane – kaže Budaj, dodajući da studija precizno detektira revizionističke konstrukcije o karakteru ustaškog režima i pronalazi sociološki uzrok takvog ponašanja.

Mirna Jasić

Katran & perje

Mentalna terapija mladog tačerista

Raj pod zemljom

Ekonomist Vuk Vuković neukom je čitateljstvu zatajio katastrofalne pokazatelje makedonskog poslovnog raja 

Mlada zvijezda ekonomske znanosti, 25-godišnji Vuk Vuković, napisao je u “Jutarnjem listu” poprilično ljigav tekst o tome kako bi nam uzor u privlačenju stranih investitora trebala biti – Makedonija. Ovaj vlasnik nekoliko stotina znanstvenih titula i suradnik tačerističkog Adam Smith Instituta, opazio je na istanbulskom aerodromu reklamni plakat za investiranje u Makedoniju te se inspirirao tamošnjim uvjetima za skidanje gaća pred svjetskim lešinarima.

– Investitori će u Makedoniji naići na poreznu stopu na dohodak i dobit od deset posto, PDV od 18 posto i niske poreze na transakcije imovine, zbog čega kampanja prilično opravdano počiva na sloganu “Makedonija – novi poslovni raj Europe” – napisao je Vučko, dok su mu curile sline, dodajući da su Makedonci sedmi u svijetu po pokretanju posla i treći u dobivanju kredita.

Kako bi pokazao da je odlično izučio harvardsko-berklijevsku ekonomsku terapiju za razvaljivanje ionako rasturenih tranzicijskih ekonomija, Vuković je neukom čitateljstvu zatajio katastrofalne pokazatelje makedonskog poslovnog raja. Jer, kako piše Artan Sadiku u hrvatskom izdanju “Le Monde diplomatiquea”, stopa relativnog siromaštva u Makedoniji dosegla je 2009. godine rekordnu razinu od 31,1 posto, dok je 14 posto stanovništva živjelo s manje od dva dolara dnevno. Minimalac iznosi oko tisuću kuna. Radnici su jeftini poput kineskih i indonezijskih robova. Vlada je 2007. smanjila korporativni porez sa 15 na deset posto, kao i davanja poslodavcima za zdravstveno osiguranje, zbog čega je 60 posto stanovnika prisiljeno plaćati liječničke usluge bizarnim “plavim kuponima”.

Najbolje plaćeni menadžer 2011. godine, s plaćom od 92.000 eura, dao je socijalnom osiguranju 2,1 posto plaće, dok su plebejci davali 100 posto. Između 2008. i 2012. godine, omjer najviše i prosječne plaće povećao se 69 puta, a broj radnika koji primaju plaću nižu od prosječnih 2.300 kuna popeo se na 77 posto.

Kako zaključuje Sadiku, “s Gini indeksom od 41, Makedonija je država s najvišim ekonomskim nejednakostima među svim europskim zemljama, ali i među svim državama nastalim raspadom SSSR-a”. Kako zaključuju Vuković, liberalni tisak i pacijenti tačerističkih think tankova – eto novog poslovnog raja u Europi.

Petar Glodić