Islamska republika Faludža

Kada je američki predsjednik Barack Obama krajem 2011. godine objavio da je rat u Iraku završen, pa stoga američka vojska nakon devet godina sijanja kaosa napušta tu zemlju, točan je bio samo drugi dio rečenice, jer borbe su se u Iraku nastavile i nakon njezinog odlaska. Sukobi su eskalirali nakon početka građanskog rata u Siriji koji je militantima omogućio nesmetano cirkuliranje, a prošla godina bila je naročito pogubna jer je u terorističkim napadima i sukobima iračke vojske s pobunjenicima ubijeno čak 7.175 civila i tisuću iračkih vojnika, najviše u posljednjih pet godina.

Kulminacija tih sukoba dogodila se krajem prošle godine, kada su sunitski pobunjenici zauzeli Ramadi, glavni grad pokrajine Anbar, i njezin drugi najveći grad, Faludžu. Bio je to prvi put nakon vrhunca pobune protiv američke okupacije da su pobunjenici u potpunosti iz nekog grada istjerali službene sigurnosne snage. Tijekom dva tjedna borbe poginulo je 60 ljudi, a 300 ih je ranjeno u napadima vojnim tenkovima i helikopterima. Organizacija Human Rights Watch tvrdi da je vojska ciljala i u potpunosti civilna područja na kojima nisu prisutni borci Al-Kaide. Vojska je blokirala pristupe gradovima, zbog čega su njihovi stanovnici ostali bez hrane i lijekova, pa su analitičari zabrinuti da bi borbe mogle eskalirati u punokrvni građanski rat.

Od toga strepi i irački premijer Nuri Kamal al-Maliki, koji se ipak suzdržao od pune ofenzive na Ramadi i Faludžu, svjestan da bi ionako otuđeno sunitsko stanovništvo tih gradova moglo ustati protiv dominantno šijitske vlasti. Maliki je umjesto toga građane pozvao da oni sami “uvjere” borce lokalnog krila Al-Kaide, Islamske države Iraka i Levanta (ISIL), da napuste gradove. No razlozi njegovog suzdržavanja nisu isključivo humanitarni jer stručnjaci smatraju da iračka vojska nije adekvatno osposobljena za gerilsko ratovanje, zbog čega bi sukob s militantima mogao završiti masakrom civila, pa i porazom vojske. U prilog toj tezi ide i činjenica da je premijer Maliki zatražio od vlade SAD-a da požuri s isporukom vojnih aviona i helikoptera, koje mu je obećala još prije tri godine, ali do danas ih nije poslala bojeći se da bi ih iračka vlada mogla iskoristiti za obračune s političkim protivnicima. Američki Kongres blokirao je isporuku oružja unatoč eskalaciji nasilja, a čak i ako bi je sutra odobrio, oružje u Irak ne bi moglo stići prije jeseni.

Iako su američki dužnosnici pobunu u Anbaru doživjeli kao vlastiti neuspjeh, ona ih nije u potpunosti iznenadila jer su upravo tamo nailazili na najžešći otpor. Ta je pokrajina bila središte sunitske pobune protiv američke okupacije, a lokalna Al-Kaida tamo je nakon početka intervencije uspostavila svoju minidržavu. Tijekom 2004. godine američka je vojska u dva navrata vodila krvavu bitku za kontrolu nad Faludžom, velik dio grada u potpunosti je uništen, a neselektivno su korištene i međunarodno zabranjene fosforne bombe. U borbama u Faludži poginula je trećina od ukupno 4.486 američkih vojnih žrtava, a militanti su konačno prevladani 2006. godine kombiniranim djelovanjem privremenog povećanja broja američkih vojnika i pregovorima sa sunitskim vođama kojima je obećano sudjelovanje u budućoj vladi. Lokalno stanovništvo pozdravilo je dogovor jer je u međuvremenu trpjelo teror islamističkih milicija, pa je zajedno s američkom vojskom istjeralo islamiste. Danas su se, međutim, stvari preokrenule, pa dobar dio građana Ramadija i Faludže više od Al-Kaide prezire vladu premijera Malikija jer nije ispunila svoja obećanja, već je umjesto toga praktički svaki zahtjev sunita proglašavala “terorizmom”.

Neposredan povod eskalacije nasilja bilo je hapšenje sunitskog parlamentarca Ahmeda al-Alvanija krajem prosinca, prilikom čega su ubijeni njegov brat i petorica tjelohranitelja. Alvani je uhapšen zbog “terorizma”, baš kao i deseci suradnika bivšeg sunitskog ministra financija Rafija al-Isavija, dok je bivši zamjenik predsjednika Tarik al-Hašimi, također sunit, optužen za terorizam čim je američka vojska napustila Irak. Hašimi je pobjegao, pa je u odsutnosti osuđen na smrt, a svi ovi dužnosnici žrtve su čistki koje iračka vlada provodi u sklopu “debaasifikacije”, procesa lustracije članova stranke Baas ubijenog Sadama Huseina. Od hapšenja Isavijevih suradnika prije godinu dana u Anbaru su se redovito održavale mirne demonstracije, u kojima nije sudjelovao ISIL. Predzadnjeg dana prosinca demonstracije su silom ugušene, prilikom čega je ubijeno 17 ljudi, a borci ISIL-a iskoristili su represiju kako bi građane motivirali da im se pridruže u borbama protiv vlasti.

Problem s kojim se suočavaju iračka vlada i njezini američki sponzori širi je čak i od mogućeg gubitka kontrole nad pokrajinom Anbar, jer su razlozi zbog kojih je do ove krize došlo prisutni u cijeloj zemlji, pa stoga prijete i njezinom daljnjom dezintegracijom. Uz autonomni irački Kurdistan, još šest pokrajina na različite načine pokušava za sebe ishoditi veći stupanj samostalnosti jer su njihove zajamčene ovlasti samo formalne. Iako prema ustavu svaka iračka pokrajina ima pravo na dio ukupnih prihoda u odnosu na svoju populaciju, vlada premijera Malikija odlučila se za centralistički pristup, pa sada svi prihodi od nafte završavaju u Bagdadu, dok su regionalne blagajne ispražnjene, obnova teče sporo, a stanje sigurnosti na niskoj je razini.

Iako najsamostalnija od svih regionalnih vlada, ona kurdska nedavno se sukobila s Bagdadom jer je, nezadovoljna raspodjelom novca, na svoju ruku počela potpisivati ugovore s naftnim kompanijama i izvoziti sirovu naftu u Tursku. Vlada smatra da pokrajine nemaju pravo samostalno poslovati i boji se da će veća ekonomska samodostatnost rezultirati zahtjevima za većom autonomijom, no pobuna u Anbaru pokazuje da je ona sama odgovorna za puzeći raspad države provođenjem društvenih nepravdi na temelju etničkih i vjerskih razlika.