Jedna želja hrabre povratnice

Foto: Jovica Drobnjak

Skretanje s glavne ceste prema Lipiku vodi do nekoliko kilometara uskog i blatnog puta, poviše kojeg se prostiru livade nad koje se poput utvara, kao svjedoci zadnjeg rata, nadvijaju uglavnom srušene kuće; šuma je na tom dijelu ceste dobrano zarasla, što ne čudi jer su na određenim punktovima postavljene table s natpisima: “Ne prilazite, na ovom području velika je opasnost od mina.” Tako se stiže do Subocke, zapadnoslavonskog sela u sastavu lipičke općine, prije rata većinski nastanjenog Srbima, dok je danas gotovo pusto. Tek na samom kraju Subocke, kao kakav moderni Robinzon, živi 53-godišnja povratnica Jevrosima Paunović.

Živi bez vodovoda, televizije i kompjutora, a kada bi primjerice poželjela svratiti na kavu do prvih susjeda, morala bi prehodati nešto više od tri kilometra. No Jevrosima nije zbog toga nesretna, ni najmanje. Iako se na prvi pogled može činiti da je njezin život skup jednoličnih dana, posla je napretek; volja i želja koju ova povratnica ima za životom u obnovljenoj roditeljskoj kući i optimističan duh pomažu joj da se prilagodi i opstane u zahtjevnom šumskom okruženju, gdje vladaju srne, jeleni i divlje svinje. Bez ičije pomoći, vlastitom snagom i uz pomoć sjekire, krampa i lopate Jevrosima je raskrčila obiteljsko imanje koje je bilo zaraslo u drveće i voćnjake.

Obilaze je i pomažu joj ljudi koji gotovo da čine njezinu proširenu obitelj: za našega posjeta, članice udruge B.a.B.e. donijele su joj na poklon miniliniju, poslanu čak iz Tučepa, jedan tepih, a uvijek joj donesu i poneku knjigu, kavu i druge sitne potrepštine. Našu smo sugovornicu zatekli kako siječe drvo za ogrjev, da bi odmah nakon toga otišla po vodu, koju nekoliko puta na dan uzima iz stotinjak metara udaljenog izvora.

– Ovdje sigurno nema mina, bez brige: put kojim se kreću divlje svinje je siguran – govori nam uz smiješak.

– Kada sam koncem 2006. godine dobila ključeve obnovljene kuće, ovdje sam zatekla krš i lom. Potom sam uložila gotovo tri mjeseca svakodnevnog rada da upristojim imanje – prisjeća se povratničkih početaka.

Rodni je kraj napustila nakon vojne operacije “Bljesak” u maju 1995. Četiri ratne godine za nju su bile godine čekanja, nade u promjenu i bolji život.

– Prije rata u Subocki je bilo naseljeno oko 137 kuća. Ljudi su dobro i kvalitetno živjeli: ovdje je zemlja obradiva, a posla je bilo u Lipiku i Pakracu. Staklana u Lipiku zapošljavala je oko tisuću radnika. Bila je druga po veličini fabrika za proizvodnju ravnog stakla u bivšoj Jugoslaviji. Sada u njoj radi nekih 130 radnika – priča Jevrosima.

Sredinom devedesetih prognanički ju je put, s malim djetetom u naručju, odveo do Subotice, odnosno Palića.

– Prije odlaska, dakle nakon “Bljeska” a do augusta 1995., boravila sam sa sinom u Bosanskoj Gradiški, odakle mi je bivši suprug i gdje su mi njegovi rođaci ostavili kuću na korištenje. I prije rata sam tamo radila u trgovini mješovite robe. Što se tiče odlaska u Suboticu, tamo je postojala škola u prirodi gdje su bila smještena djeca srednjoškolskog uzrasta iz zapadne Slavonije. Njih je bilo više od 130, svi su bili iz općine Pakrac. Ta su djeca u to vrijeme već završavala školu, pa su mnoga za sobom povukla i svoje roditelje – objašnjava.

Život u Vojvodini nije joj bio lagan, snalazila se radeći kao šankerica, znajući da će se kad-tad vratiti u roditeljsku kuću.

– Sin mi je upisao fakultet, trebalo je još više novca, ugostiteljstvo je propalo. Lipik je daleko ljepši od Palića, vjerujte mi. Da mi je samo pola jutra zemlje bilo prenijeti tamo, ne bih se ničega bojala – kaže.

Ono što je u ovoj povratničkoj priči krajnje zanimljivo je njezina bitka s birokracijom: kada je 2002. godine stalno počela dolaziti u rodni kraj, morala je dokazivati svoj identitet i državljanstvo.

– Tada nije bilo naših matičnih knjiga, pa su se tražile parice iz Zagreba. Problem je bio što moji roditelji nakon mog rođenja nisu bili vjenčani, vjenčali su se tek kada se rodio moj brat, a ja sam tada imala devet godina. Do tog uzrasta vodila sam se pod majčinim prezimenom, koja je bila rođena Srbijanka iz okolice Leskovca. Greška je napravljena jer uopće nije navedena klauzula da nakon vjenčanja roditelja stječem porodično prezime Paunović. Sve što sam mogla tada dobiti bio je dokument o rođenju s majčinim prezimenom, bez podataka o ocu – priča Jevrosima.

– Došlo je do toga da sam gotovo morala DNK metodom dokazivati da sam kći svoga oca, za što bih morala pokrenuti postupak njegove ekshumacije – dodaje.

Ipak, priča o dokazivanju identiteta sretno je završila. Prvo je iz mjesta odakle joj je majka donijela potvrdu da po rođenju nije upisana u tamošnju knjigu državljana, a onda ju je prepoznala službenica u Pakracu, kolegica iz srednje škole.

– Iznijela sam joj svoj slučaj, a ona je prihvatila moje dokumente, konzultirala se s nadređenim i to je bio kraj mojih muka – kaže Jevrosima.

Naša se sugovornica u Subocku za stalno vratila u veljači prošle godine. Prošlo je ljeto radila na moru, čuvala je djecu u inozemstvu, a sada, do narednog sezonskog posla, nastoji (pre)živjeti sa 600 kuna socijalne skrbi. Sin joj i dalje živi u Subotici, gdje ima vlastitu obitelj, ali i njega srce vuče u majčin kraj.

– Tražim mogućnost da opstanem na svojoj zemlji i tu provedem ostatak svog života. Ovdje ima mjesta i za mog sina i brata te njihovu djecu. Voljela bih da moje unuče jednog dana jede mrkvu iz moje zemlje – objašnjava i poziva nas za stol: poslužuje slaninu i kobasice što su joj darovali njezini nekadašnji komšije koji su se preselili u Lipik. Drugi su se, kaže nam, većinom iselili u Australiju.

U opuštenoj atmosferi, pitamo je ima li vremena za ljubav koja bi prekinula njezino samovanje.

– Nemam. Imam previše posla i nisam u toj fazi – sa smijehom će.

– Ali drugi put mi donesite knjigu “Deset savjeta koje svaka žena treba znati”, to je apsolutno duhovna literatura – za kraj će raspoloženo ta hrabra žena.