Kalif umjesto kalifa

Posljednjih je tjedana Turska uzdrmana velikom korupcijskom aferom u kojoj je uhićeno više desetaka ljudi, među kojima i sinovi trojice ministara te mnogi poslovni ljudi bliski aktualnoj vlasti. Nakon uhićenja u Istanbulu 17. prosinca prošle godine, policija je pretražila i urede državne banke Halkbank; ta je banka od Irana kupovala energente koji su, s obzirom na međunarodne financijske sankcije toj zemlji, bili plaćani u plemenitim metalima, ponajviše zlatu. Policija sumnja da su prilikom takve robne razmjene uhićenima isplaćivane nelegalne milijunske provizije državnog novca, no s time se ne slaže premijer Recep Tayyip Erdogan, koji je uhićenja i istragu nazvao pokušajem državnog udara i ugrožavanjem stabilnosti i budućnosti Turske. Erdogan je za pokretanje te korupcijske afere optužio islamističkog klerika s adresom u SAD-u Fethullaha Gülena i njegove mnogobrojne pristaše koji su, prema premijeru, pokušali srušiti vlast neopravdanim sudskim istragama.

Turski premijer tu ne staje, nego tvrdi kako je riječ o međunarodnoj zavjeri rušenja legitimno izabrane vlasti od strane onih kojima smetaju ekonomski prosperitet i napredak zemlje. Na koga je točno mislio, jasno je objasnio kada je američkom ambasadoru u Ankari Francisu Ricciardoneu zaprijetio udaljavanjem iz zemlje, optuživši ga da je sudjelovao u planiranju i provođenju udara protiv njega. Erdogan, čija je pozicija danas najuzdrmanija u jedanaest godina vladavine, na korupcijsku aferu i uhićenja suradnika i pristaša odgovorio je i masovnim smjenama policijskih čelnika i drugih državnih službenika. Tako je, između ostalih, razriješio dužnosti istanbulske policijske načelnike odjela za financijski i organizirani kriminal, a prenamijenjena su radna mjesta za oko dvije tisuće čuvara reda, čime su potpuno promijenjeni policijski zapovjedni lanci. Pozicijom je platilo i dvadeset državnih tužilaca, koji su smijenjeni ili poslani na drugu funkciju te tako izuzeti iz istrage koja je zaustavljena. Pošteđeni nisu ni Erdoganovi najbliži suradnici, pa je tako čak deset ministara razriješeno funkcije u velikoj rekonstrukciji vlade.

Miješanje izvršne u sudsku vlast na svojoj je koži osjetio i predsjednik Sindikata tužilaca Ömer Eminagaoglu, koji je pozvan u parlament kako bi sudjelovao u raspravi o povećanju vladinih ovlasti u sudstvu. U parlamentu je trebao govoriti u ime sudaca koji najavljene promjene smatraju neustavnima, no nije dospio do govornice zbog masovne tučnjave koja je uslijedila i u kojoj je izvukao deblji kraj jer ga je jedan zastupnik udario nogom. Reuters je izvijestio kako su u općem naguravanju i tučnjavi zrakom letjeli udarci, boce s vodom, fascikli i iPadi.

Najavljenim izmjenama od kojih se ne odustaje, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće, tijelo koje je odgovorno za imenovanje sudaca i tužilaca, bilo bi stavljeno pod vladinu kontrolu. Tim potezima Erdogan pokušava sudstvo staviti pod svoju kontrolu i s funkcija maknuti sljedbenike Fethullaha Gülena, s kojim je u sukobu. Taj je klerik na čelu pokreta neformalnog naziva Hizmet (Služba) i vrlo je moćan u turskim, ali i međunarodnim okvirima. Mistični pokret ima stotine privatnih škola u više od sto četrdeset zemalja svijeta, od čega znatan broj u Turskoj. Spekulira se da organizacija ima više od tri milijuna članova, uz nebrojeno mnogo simpatizera, i da raspolaže desetinama milijardi dolara. Hizmet ima svoje urede širom svijeta, preko Turske i SAD-a do Kine i Rusije.

Borba za moć između Erdogana i Gülena nije počela nedavnim aferama, nego traje već neko vrijeme. Dvije islamističke struje surađivale su sredinom 2000-ih, kada je trebalo slomiti zajedničkog neprijatelja – tursku vojsku, koja je nosilac kemalističke sekularne tradicije. Erdogan proziva tužitelje i tvrdi kako su se na isti način na koji je nekada slamana vojska,  sada Gülenovi pristaše krenuli obračunavati s njim i njegovim suradnicima. Iz administracije turskog premijera poručuju kako postoji sumnja da su dokazi na suđenjima vojnim licima bili fabricirani i namješteni te kako bi se suđenja mogla ponoviti. Neprincipijelna i do jučer nezamisliva koalicija islamističke Erdoganove stranke AKP i sekularne vojske danas, kada je Erdoganu primarno slomiti Gülenov utjecaj a za to treba saveznika, više ne izgleda toliko nemoguće, no teško je vjerovati kako je to put koji vodi prema stabilizaciji Turske jer će – kao što je to bilo i nakon suradnje Gülena i Erdogana – raskol nastati kada saveznici ostanu bez zajedničkog neprijatelja. Dapače, suradnja Erdogana i Gülena činila se puno “prirodnijom”, s obzirom na to da je riječ o dvije vrlo slične struje. Erdogan dolazi iz tradicije Muslimanskog bratstva i favorizira panmuslimansku solidarnost, a Gülen je nositelj anatolijske struje islamskoga turskog nacionalizma. Dok se Erdogan više vezao uz parlamentarne aktivnosti i politiku, Gülenovi su pristaše svoje djelovanje vezali uz religijske i socijalne aktivnosti te utjecaj jačali neformalnim putem. Unatoč manjim razlikama, riječ je o srodnim islamističkim snagama koje zagovaraju tržišnu ekonomiju uz minimalan utjecaj države.

Posljednjih je godina turski premijer nizom loših političkih odluka oslabio svoju poziciju i poziciju svoje zemlje u međunarodnim odnosima. Od turske političke doktrine “nula problema sa susjedima”, Erdogan je Tursku doveo u poziciju narušenih odnosa s važnim državama u regiji – Egiptom, Izraelom i Sirijom. Na domaćem planu krenuo je u niz reformi kojima pokušava sve sfere društva staviti pod svoju kontrolu. Osim reforme pravosuđa, najavljena je i stroža kontrola interneta: prema nacrtu zakona, vlada bi mogla blokirati određene internetske stranice. U ovoj ga godini čekaju i izbori: prvo će u ožujku građani birati lokalne načelnike i gradonačelnike, a potom u kolovozu slijede i oni predsjednički, za njega puno važniji – već je najavio kako će se, ako to stranka bude od njega zatražila, kandidirati za tu funkciju. S obzirom na Erdoganov autoritativan stil i činjenicu da se za premijera, prema ustavnim odredbama, više ne može kandidirati, za očekivati je da će njegova stranka Pravde i razvoja od njega zahtijevati tu kandidaturu.

Erdogan nije uspio u naumu da parlamentarni sistem zemlje promijeni u predsjednički po američkom modelu, kako bi svojoj eventualnoj budućoj funkciji osigurao veće ovlasti. Kako bi zadržao stvarnu vlast, sada pokušava “očistiti” birokraciju, sudstvo i policiju te postaviti svoje poslušnike da bi i s mjesta predsjednika mogao nesmetano vladati. Montesquieuova trodioba vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku u Turskoj je smanjena na jednostavniju i opasniju diobu: na one koji moć imaju i na one koji je nemaju.