Kažnjen zbog hrabrosti
Film Projekcije Zrinka Ogreste
Kad bi u nekoj daljoj budućnosti povijest hrvatskog filma sudili po odlukama žirija Pulskog festivala, onda bi 2013. bila godina koju bi trebalo pamtiti samo po dva ostvarenja – slavljenoj Jelčićevoj “Obrani i zaštiti” i Nolinom “Šuti”. Budući povjesničar hrvatske kinematografije mogao bi zaključiti da kvantitativno rekordna godina nije porodila iznimniju kvalitetu, osim spomenutih izuzetaka. Takav zaključak, međutim, bio bi posve pogrešan. Pod krinkom tobožnje beskompromisnosti u odlučivanju, a zapravo gotovo ultimativnog favoriziranja jednog filma koji zaslužuje pohvale ali ne i padanje u estetski delirij, žiri je kreirao lažnu sliku hrvatskog slikopisnog trenutka, gdje nije bilo ni trunke mjesta za tako vrijedne i u najmanju ruku za hrvatsku kinematografiju nesvakidašnje filmove kakvi su “Projekcije” Zrinka Ogreste, “Visoka modna napetost” Filipa Šovagovića i “Vis-a-Vis” Nevija Marasovića, a tek reda radi spomenut je najbolji i međunarodno prepoznati film Vinka Brešana “Svećenikova djeca”. Osobito pogođenim trebao bi se smatrati Zrinko Ogresta, jer njegov je film eksperiment kakav se rijetko susreće i u svjetskim razmjerima.
Slijedeći dramski tekst svoje česte scenarističke suradnice Lade Kaštelan, Ogresta je doslovno aristotelovski ostvario jedinstvo vremena, mjesta i radnje, smjestivši u dvoranu doma kulture skupinu polaznika tečaja iz eksperimentalne psihologije, odlučivši pritom gotovo cijeli film snimiti u subjektivnim kadrovima. U povijesti kinematografije najpoznatiji eksperiment te vrste je “Dama u jezeru” Roberta Montgomeryja iz 1947., a “Projekcije” se doimaju kao namjerna inverzija tog uratka – dok je tamo gotovo cijeli film snimljen iz subjektivne perspektive jednog lika i odvija se u nizu prostora kroz više dana, ovdje je riječ o subjektivnim perspektivama niza likova u jednom prostoru i u vremenskom odsječku kraćem od jednog i pol sata. Niz ljudi u jednom prostoru i trajanje filma koje se više-manje poklapa s tzv. realnim vremenom upućuju pak na jedan drugi klasik, “12 gnjevnih ljudi” Sidneyja Lumeta iz 1957., dok motiv zaključanih vrata koje protagonisti ne uspijevaju otključati itekako može asocirati na Buñuelov kultni naslov “Anđeo uništenja” (1962). Uglavnom, svjesno ili nesvjesno, Ogresta je u “Projekcijama” povezao tri slavna klasika, i to je učinio na vrlo elegantan način, onako kako su tragovi tih filmova (gotovo) spontano proizlazili iz građe koju je Lada Kaštelan pred njega postavila.
Sadržajno, “Projekcije” se bave odnosom zajednice prema (izvanjskom) autoritetu (koji funkcionira kao pater familias iliti “figura oca”) i međusobnim trvenjima pojedinaca koji čine dotičnu zajednicu, pri čemu složena oblikovna igra mnoštva subjektivnih kadrova, rijetkih kadrova nadzorne kamere (za koje ne znamo jesu li objektivni ili subjektivni) i objektivnih kadrova u samoj završnici koji, međutim, djeluju najsubjektivnije od svih koje smo vidjeli, postavlja pitanje nije li sve što smo gledali zapravo perspektiva kamere-demijurga, odnosno ne igra li se superiorno hladno i cinično sam tvorac filma sa svojim batrgajućim likovima-crvima na način, recimo, jednog Kubricka. U tom, idejno-značenjskom pogledu film je posve i dobrodošlo otvoren, kao što ostavlja otvorenima odnose likova kao jezgre unutar strukturalnog okvira zaokruženog uvodnim i završnim kadrovima lika Jelene Miholjević kao, recimo tako, “figure kćeri i figure majke”. Slojevite i otvorene, dojmljivom izvedbenom preciznošću ostvarene, “Projekcije” su film koji izaziva respekt, izazovni autorski projekt kojem je pulski žiri dodijelio kaznu za hrabrost.