Kronika

Oslobađajućom presudom završilo suđenje zbog ubojstva policajaca 1991. na Kordunu

Skupa pravosudna blamaža

Nakon prve presude Mili Dakiću “u odsutnosti”, šeprtljavo karlovačko Županijsko državno odvjetništvo upustilo se u izgubljenu bitku

Odbija se optužba, kratko je rekao Ante Ujević, predsjednik sudskog vijeća Županijskog suda u Karlovcu koje je sudilo Mili Dakiću za poticanje na ubojstvo trojice karlovačkih policajaca i teško ranjavanje jednog, koje su počinili pripadnici TO Krnjaka u Budačkoj Rijeci 4. avgusta 1991. godine. Ispostavilo se da je to kraj gotovo trogodišnjeg procesa, u kojem je Dakić (1931.) proveo više od 400 dana u pritvoru i imat će pravo na novčano obeštećenje dok svi troškovi procesa idu na teret državnog budžeta.

Posljednja rasprava održana je u aprilu prošle godine dok je u oktobru u Rijeci video vezom iz Srbije saslušan Dušan Tomić, inače u odsutnosti osuđen za ovo krivično djelo, isto kao što je u odsutnosti na 20 godina bio osuđen i Mile Dakić. Prije tri godine je uhapšen u BiH i isporučen Hrvatskoj gdje je provedeno ponovno suđenje.

Tri puta su bili saslušani preživjeli policajac Nikola Rakocija i Matija Vukonić, bivši načelnik službe sigurnosti u Inžinjerijskom školskom centru JNA u Karlovcu. Rakocija je opisao događaj, a Vukonić je trebao potvrditi autentičnost dnevnika kojeg je vodio njegov podređeni oficir Vlado Dodoš, koji je u međuvremenu umro, i u kojem su Dodoševi informatori navodili kako je Dakić vođa pobune u Vojniću i da sprema neku akciju. Međutim, original tog dnevnika nikada nije pronađen. Postoji fotokopija dijela dnevnika i na prvi je pogled očito, po rukopisu, da su ga pisala najmanje četvorica ljudi.

– Kako i što sve svjetske obavještajne službe rade znamo svi, pa se takav dokaz smatra nezakonitim, rekao je riječki advokat Ljubiša Drageljević koji je s Nenadom Mamulom iz Karlovca branio Dakića. Pored toga pročitan je i iskaz Dušana Tomića koji je potanko opisao što se sve događalo, tko je sudjelovao i koji je bio krajnji cilj akcije o kojoj Mile Dakić nije imao pojma. Cilj je bio zarobiti četiri policajca i onda ih razmijeniti za zarobljene Srbe, a Tomić je zarobljenike trebao prevesti u Vojnić kombijem.

Kada se čulo “predajte se i ruke u vis”, Mile Butina je iz ruku Nikole Rakocije uzeo pušku i potražio zaklon, a onda je počela pucnjava. U policijskom “Stojadinu” su ubijeni Zlatko Škrlac i Josip Milčić, a Mile Butina dok je trčao. Rakocija se sagnuo ispred prvog desnog kotača automobila i bio je ranjen u noge. Tomić je detaljno nacrtao i skicu događaja. Za sve ovo još na samom početku procesa znalo je Županijsko Državno odvjetništvo, ali je svejedno nastavilo s postupkom. Nakon argumentiranih odbacivanja svih dokaza ŽDO i nakon polusatne pauze, očito stjerana u kut, tužiteljica Gordana Križanić je u nastavku rekla da nema dokaza za prvu optužbu.

– U kaznenom predmetu koji se vodi protiv Mile Dakića zbog kaznenog djela poticanja na teško ubojstvo, mijenjam činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju djela i optužujem Dakića za oružanu pobunu.

Tome se oštro usprotivio advokat Drageljević rekavši da se optuženom može suditi samo za djelo za koje je izručen, a pored toga za oružanu pobunu je uvedena i abolicija. Nakon još jedne pauze i vijećanja, predsjednik vijeća Ante Ujević objavio je oslobađajuću presudu.

– Odbija se optužba da se tokom 1991. za vrijeme oružane akcije JNA i pripadnika drugih paravojnih neprijateljskih formacija na RH u cilju nasilnog rušenja državnog ustroja RH i odcjepljenja njenih pojedinih dijelova te stvaranja SAO Krajine, Mile Dakić uključio u stvaranje, organiziranje i naoružavanje paravojnih oružanih postrojbi u kojima je i sam sudjelovao…dakle, sudjelovao u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustroja i sigurnosti RH, zaključio je Ujević.

Ukinute su i mjere opreza, Dakiću su vraćeni svi dokumenti i skinuta je hipoteka na 1,1 milion kuna kao jamčevina da neće pobjeći. Presuda bi danas, 31. januara trebala postati pravosnažna, jer nema ni logike da se ŽDO žali. Zadovoljstvo presudom su izrazili optuženi Dakić i njegov branilac Drageljević, kao i Mira Milenković, konzulica Srbije u riječkom konzulatu, posebno naglasivši korektnost cijelog procesa i sudskog vijeća.

•  

Ljutita policajka i optužba za SDSS

U dva dana suđenja dogodila su se i dva ispada. Prvog dana službenica pravosudne policije nije htjela na sud pustiti optuženog Dakića, državljanina Srbije i Hrvatske, jer joj je kao identifikacijsku ispravu dao ličnu kartu iz Srbije na ćirilici. Dakić je rekao da je on optuženik i da mora na sud te da su mu drugi dokumenti oduzeti, ali to nije pomoglo kao ni prijedlog konzulice Milenković da će policajki prevesti što piše. Službenica je zvala telefonom suca Ujevića koji joj je rekao da optuženog pusti.

Drugi “biser” je napravila tužiteljica Križanić, prije nego što je promijenila kvalifikaciju djela, obrazlažući Dakićevu krivnju.

– U ovom izvješću između ostalog se navodi da sve konce na terenu vuče Mile Dakić te se konkretno opisuje akcija od 31.ožujka 1991. kada se u mjestu Ključar okupilo oko 300 članova SDSS-a iz Vojnića i Vrginmosta, a ponukanih situacijom na Plitvicama…

Tužiteljica je “prozvala” za taj skup sadašnju hrvatsku parlamentarnu stranku, SDSS, koja u to vrijeme nije postojala, već se radilo o SDS-u.

I iz toga se vidjela ozbiljnost procesa kojem je ŽDO pristupilo poslu. Troškove ove blamaže snosit ćemo svi mi – porezni obaveznici.

Milan Cimeša

Sedamdeseta godišnjica Desetog zagrebačkog korpusa

Dali 20 narodnih heroja

U vrijeme kad je 10. zagrebački korpus formiran, brojao je 7.500 boraca, nasuprot 40.000 neprijateljskih vojnika na ovom području 

Zagrebačkom obilježavanju 70-godišnjice Desetog zagrebačkog korpusa formiranog 19. januara 1944. u kalničkom mjestu Rasinja, prisustvovali su najviši državni zvaničnici na čelu s predsjednikom Ivom Josipovićem. Govoreći o ratnom putu korpusa, njegov pripadnik Dragutin Mrkoci naglasio je da je korpus djelovao praktički u okruženju, u područjima blizu glavnog grada NDH i s velikom koncentracijom okupatorskih, ustaških i domobranskih snaga.

– U vrijeme kad je korpus formiran brojao je 7.500 boraca, nasuprot 40.000 neprijateljskih vojnika. Kroz korpus koji je na kraju rata imao 17.000 boraca, prošlo je preko 20.000 boraca, od toga 1.000 žena, poginulo ih je ili ranjeno 7.786, a dao je 20 narodnih heroja, rekao je Mrkoci, podsjetivši na suradnju korpusa s drugim divizijama, korpusima i armijama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, ali Crvene armije, pogotovo u dvomjesečnim borbama za odbranu Virovitičkog mostobrana početkom 1945. Dotaknuo se i činjenice zašto korpus nije prvi ušao u Zagreb, negirajući zlonamjerne tvrdnje koje se ponavljaju u javnosti, da su navodno jedinice s većinskim srpskim i crnogorskim borcima morale prve ući u glavni grad Hrvatske.

– Za to što Deseti zagrebački korpus koga su činili Zagrepčani i stanovnici sjeverozapadne Hrvatske nije prvi ušao u Zagreb, kriv je Ante Pavelić koji je, bježeći iz grada, naredio da se Zagreb ne brani kako ne bi otežavao svoju situaciju kod zapadnih saveznika kojima je htio ponuditi suradnju, i onda su prvi u Zagreb ušli 45. srpska divizija i Posavski odred, a također neprijateljske snage pred našim korpusom nisu bježale dovoljno brzo, rekao je Mrkoci, evociravši uspomene na zadnji dan borbenih akcija korpusa kad je Zagreb već bio slobodan.

Predsjednik Josipović je rekao da su pobijedile vrijednosti za koje su se partizani borili – sloboda, demokracija i bratstvo među ljudima.

– Ta pobjeda nije nikada konačna. Uvijek se javljaju oni, a vidjeli smo to i za vrijeme Domovinskog rata, koji žele pokoriti druge i od drugih učiniti svoje sluge. Poruka koju šaljete, “ne” takvima, bit će vječno u generacijama našeg naroda, rekao je Josipović.

– Bez pobjede antifašizma danas ne bi bilo Evropske unije koja je utemeljena na ideji slobode, mira i poruci kako rata u Evropi više ne smije biti, rekao je i dodao da se nada da djelo boraca nikad neće biti dovedeno u pitanje falsifikatima i podmetanjima.

– Grad Zagreb čuva herojstvo i ponosan je na svoju antifašističku tradiciju. Ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno, rekao je Josipović, izrazivši očekivanje da će brojni razoreni antifašistički spomenici u gradu biti obnovljeni i da će grad ponovo imati ulicu 10. korpusa.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić kazao je da su se okupili ljudi koji dijele iste antifašističke vrijednosti. Podsjetio je na zagrebački i hrvatski doprinos svjetskoj antifašističkoj tradiciji koja je ugrađena u Ustav i osudio “sramotno izjednačavanje antifašističkog oslobodilačkog pokreta sa boljševičkom praksom i komunističkim zločinima, kojih je nedvojbeno bilo”.

Predsjednik SABA RH Franjo Habulin naglasio je ulogu partizanskog pokreta, dok je ambasador Ukrajine Aleksandar Levčenko, rekao da je zbog svojih roditelja i rođaka, ali i stradanja koja je Ukrajina preživjela, ponosan na antifašizam i da su jugoslavenski partizani bili jedinstveni u svijetu jer se nisu zaustavljali na odredima, nego su formirali brigade, divizije, korpuse i armije. Povodom formiranja korpusa, SNV i antifašisti podigli su spomen ploču u Rasinji.

Nenad Jovanović

Veliko okupljanje zajednice u zagrebačkom restoranu Globus

Razgrabljene ulaznice

Zarada sa “Srpske večeri” je otišla u korist “Privrednika”, za stipendiranje nadarene omladine slabijeg imovnog stanja

Srpsko veče, održano 18. januara u restoranu “Globuus” na Zagrebačkom velesajmu, ove se godine potvrdilo kao najveći i najznačajniji neformalni društveni događaj u okvirima srpske zajednice u Hrvatskoj. Uz predsjednika SNV-a Milorada Pupovca, brojne rukovodioce i aktiviste manjinskih vijeća i srpskih organizacija, ali i sve željne druženja u dobroj atmosferi bili su i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH Aleksandar Tolnauer i predstavnici ambasade Srbije u Zagrebu na čelu s Bosom Prodanović.

Goste koji su došli iz svih krajeva Hrvatske pozdravio je predsjednik gradskog VSNM-a Saša Milošević, nakon čega su ih uz večeru i nakon nje zabavljali ansambl “Mačak Miša bend” iz Novog sada i Ansambl narodnih igara Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” iz Vukovara. Iako su gosti iz Novog Sada pokazali da izvrsno vladaju svim muzičkim žanrovima, o čemu je svjedočio i pun podij gostiju koji su plesali ili igrali kola, klimaks zabave svakako je bio oko ponoći kad su izvedene pjesme Južne Srbije, od “Niške banje” do “Mito Bekrijo”, sve uz narodne nošnje i orijentalni “štih”.

Štoviše muzičari su u tom duhu specijalno za gradonačelnika i ostale za stolom otpjevali “Moj Milane” i druge pjesme. Ove godine održana je i tombola čija je zarada otišla u korist Srpskog privrednog društva “Privrednik” za stipendiranje nadarene omladine slabijeg imovnog stanja i renoviranje njihovog kluba u Zagrebu. Cijena srećki je bila 20 kuna, a među 15 nagrada bili su vikend aranžmani za dvije osobe u Austriji, Jahorini, Novom Sadu i Zrenjaninu, slike akademskih slikara, konzumacija jela i pića za dvije osobe u restoranima “Labus” itd. Za Srpsko veče vladao je velik interes o čemu svjedoči i podatak da su sve karte razgrabljene i da su se u zadnji čas morali tražiti dodatni stolovi.

Nenad Jovanović

Ranko Vrećica, predsjednik VSNM općine Sokolovac

Formiramo knjižnicu

Ove godine naglasak smo stavili na formiranje biblioteke i nabavke knjiga

Koliko je mještana srpske nacionalnosti u općini Sokolovac i s kakvim se problemima oni suočavaju?

–  Nismo izdvojeni iz većinskog naroda niti se želimo izdvajati. Funkcioniramo na ljudskom, bratskom nivou, dijelimo sudbinu većinskog naroda. Ekonomski problemi koji pogađaju Hrvate, pogađaju i nas. Kako žive svi, živimo i mi. Prema popisu iz 2011. Srba je u općini 440 ili 12,88 posto od ukupno 3.417 stanovnika. Iako smo u procentu nešto jači nego u popisu 2001. kad nas je bilo 11.68 posto, naš se broj smanjuje, isto kao i kod većinskog naroda. U odnosu na 3.964 stanovnika iz popisa 2001. manje nas je za 500 stanovnika. Starimo, prevladavaju staračka domaćinstva, nema mnogo djece, a tko završi kakve škole, ode u Zagreb i drugdje. Najviše je Srba u selima Velika Mučna, Grdak, Prnjavor, Mali Poganac i Koprivnička Rijeka koja su na gornjoj, zapadnoj strani ceste i pruge od Križevaca prema Koprivnici, iako nas ima i u selima prema Bilogori. Stanovništvo se uglavnom bavi zemljoradnjom i stočarstvom. Što se tiče obrazovanja, imamo najviše srednjoškolsko obrazovanja, tako da smo uz poljoprivredu zaposleni po trgovinama ili sličnim djelatnostima. Nemamo nikog u upravi općine, a ni u županiji nismo zastupljeni u nekom značajnijem broju. Razlog za to vidim i u nedostatku kvalifikacija jer malo je visokoobrazovanih ljudi, pogotovo mladih, pa ako se negdje traži fakultet ili više škola, a nitko je nema, ne možemo se ni zaposliti.

Da li djeca polaze pravoslavnu vjeronauku ili dopunsku nastavu srpskog?

Što se tiče vjeronauka koji drži paroh Aleksandar Tarabić, imamo 26 polaznika, ali nastava po modelu C nikad nije ostvarena za razliku od dodatne nastave u općini Rasinja jer, kako su nam rekli, nema prostora u osnovnoj školi. To je pitanje ranije potezano, ali nije realizirano. Kulturno umjetničkih društava u našoj općini nema, ali KUD postoji u Velikom Pogancu u susjednoj općini Rasinja. Srpski narod se pretežno drži crkve, a mladi ljudi se zabavljaju u Koprivnici ili su uključeni u tamošnje sportske klubove. Tu moram reći da nam je manastir Lepavina, ne samo duhovni, nego i kulturni centar u širem smislu. To je jedino oko čega se mi ovdje možemo držati. Manastir poštujemo, a arhimandritu Gavrilu smo za dan vijeća prošle godine dodijelili priznanje za izvanredno održavanje vjere i ljudskosti. Uostalom, to ne priznajemo samo mi, nego i većinski narod.

Kakav je odnos rukovodstva općine?

Dobivamo 18.000 kuna i to se uredno isplaćuje, tako da nismo bili zakinuti ni jednu godinu. Osim toga, osjećamo spremnost načelnika za pomoć kad je god zatražimo.

Kad sam došao na funkciju, groblja su bila zapuštena. Crkve su bile oštećene, pa smo za njihovu obnovu dobivali pomoć koje je u sretnim vremenima bilo više ili smo iz Vijeća izdvajali neke sredstva za obnovu crkve kao u malom Pogancu gdje smo je prekrivali koliko se moglo.

Uskoro ćete imati dan Vijeća. S čim ćete se moći pohvaliti?

Ove godine aktivnost smo stavili na formiranje biblioteke i nabavke knjiga za nju. Pomogli smo KUD-u iz Velikog Poganca iz 2.000 kuna za nabavku nošnji, na savindan ćemo darivati djecu, sufinanciramo crkvene slave kao u Velikoj Mučni čija je crkvena slava Aranđelovdan 21. novembra. Uređenje groblja u Milčanima ostalo je za iduću godinu.

Kakav je odnos prema antifašizmu?

Tu smo također aktivni. Pored crkve u Malom Pogancu imamo spomenik palim mještanima u Drugom svjetskom ratu koji redovno održavano, a jedan spomenik je i u Lepavini. Svake godine 22. oktobra na dan prvih borbi na Kalniku, skupimo antifašiste iz Križevaca, Koprivnice, Varaždina i odamo počast žrtvama polaganjem vijenaca.

N. Jovanović 

U Vukovaru predstavljeni rezultati eksperimentalne nastave

Građanski odgoj neophodan

U godinu dana nastave, učenici su učenici naučili da s dostojanstvom prihvaćaju one nižeg socijalno-ekonomskog statusa, različite kulture i vjeroispovijesti 

Na konferenciji Mreže mladih Hrvatske, Centra za mirovne studije i GONG-a “Znam, razmišljam, sudjelujem”, održanoj u okviru programa “Dani mira u Vukovaru”, predstavljeni su rezultati eksperimentalne provedbe građanskog odgoja i obrazovanja. Oni su pokazali da učenicima vrlo često nedostaju osnovna znanja o funkcioniranju suvremenog društva i demokracije. Analizirani su odgovori više stotina učenika dvije srednje i četiri osnovne škole iz Duge Rese, Velike, Vukovara, Daruvara, Obrovca i Gore pokraj Petrinje. Stručnjaci su naišli na zabrinjavajuće odgovore na pitanja o značenjima pojmova “građanin”, “demokracija” i “vlasti” koji dokazuju da je u školama nužno uvođenje građanskog odgoja od sljedeće školske godine.

– Zanimalo nas  je koja su znanja usvojili učenici, koje su vještine i osobine ličnosti razvijene u toku godine dana eksperimentalne provedbe građanskog odgoja. U dimenziji znanja, osobito ljudsko-pravnog, političkog i interkulturalnog se zakazalo jer nastavnici nisu pripremljeni, a u toku studija nisu dobili gotovo nikakvo obrazovanje. Međutim, ono što su “pabirčili” je znanje vezano za društvenu komponentu, odnosno nenasilno rješavanje sukoba.  Vidi se da su učenici tu najviše naučili i da su se jako poboljšali odnosi među njima, da učenici više sa dostojanstvom prihvaćaju drugoga, da se propituju o dostojanstvu drugoga  i da su se poboljšali odnosi između nastavnika i učenika, posebno prema učenicima nižeg socijalno-ekonomskog statusa, različitih kultura i vjeroispovijesti – kazala je prof. dr. Vedrana Spajić Vrkaš, profesorica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, naglasivši kako je neočekivano najveći pomak ostvaren kod srednjoškolca.

O iskustvu poučavanja o interkulturalnosti i pravima manjina  govorili su Ivana Buljan  (Agencije za odgoj i obrazovanje), Ivana Milas (Nansen dijalog centar), Duško Kostić (Luna – udruga romskog prijateljstva), Mirela Berlančić (Mađarski kulturni centar) i Aneta Lalić (Srpsko narodno vijeće).

– Kada je u pitanju položaj srpske nacionalne manjine u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske osnovni problemi su, naglasila je Aneta Lalić, registracija škola kao srpskih manjinskih, ukidanje uprave za nacionalne manjine u Ministarstvu znanosti, obrazovanje i sporta, uskraćivanje sredstava za dodatne organizirane aktivnosti kao što su zimske i ljetne škole, zastarjelost udžbenika i njihova nedohvatnost jer su svi iz 1998. godine, nepostojanje programa obrazovanja za učitelje razredne nastave, srpskog jezika i kulture i nepostojanje katedre na kojoj bi se studirao srpski jezik i kultura.

– Primjećujemo pozitivne pomake na pregovaračkom nivou, ali rješenje niza problema još uvijek nije na vidiku. Strpljivi smo jer smo svjesni recesijskih prilika. Na manjinskim modelima se stalno treba raditi, oni se moraju razvijati jer je obrazovanje nacionalnih manjina ma materinjem jeziku neporecivo ljudsko pravo. Nadaje, u hrvatskom obrazovnom sustavu prešućuje se stoljetno multikulturalno iskustvo ideje zajedništva, a najveći je problem nedovoljan broj stranica udžbenika, školskih aktivnosti i sati nastave posvećenih genocidu i holokaustu u Drugom svjetskom ratu. Vrlo bih bila sretna da građanski odgoj i obrazovanje postane obavezan u Hrvatskoj, ali ako ostatak obrazovanog sustava ostane isti, onda je on nemoćan jer mi njime moramo odgajati građane, a ne Hrvatice i Hrvate –  kazala je Aneta Lalić.

Goran Gazdek

•  

S dobrovoljcima VSNM-a grada Zagreba u projektu “Pomoć starijima”

S volonterima protiv samoće i starosti

Starija populacija teško prihvaća neznance, ali kada te prihvate, onda te zavole kao roda rođenog, kaže voditeljica projekta “Pomoć starijima” Bogdanka Srdić Vulpe

Često se zna reći – u velikom gradu, čovjek je sam. Ta samoća pojačava se s godinama. Bolest, nemoć, odlazak djece iz roditeljskog doma, sve češće smrti u bliskom okruženju utječu na tjeskobu i strahove starije populacije. Ti strahovi još su izraženiji kod osoba čiji su životi bili dobrim dijelom satkani od strahova i tragedija. U materijaliziranom i brzom svijetu današnjice, starija populacija osjeća se zaboravljeno i bespomoćno. Vrijeme čekanja nekoga da im pokuca na vrata, teško je i dugo, a rijetko tko ih se sjeti, još rjeđe im uputi toplu riječ i osmijeh. Često su izloženi prevarantima pa s godinama sve teže otvaraju vrata svoja četiri zida. U božićno vrijeme pokucali smo na vrata korisnika projekta “Pomoć starijima” kojeg već drugu godinu provodi VSNM grada Zagreba. Zajedno s voditeljicom projekta Bogdankom Srdić Vulpe zavirili smo u njihove svakodnevne borbe, dileme, ali i sretne trenutke i lijepe uspomene.

– Starija populacija teško prihvaća neznance, ali kada te prihvate, onda te zavole kao roda rođenog, kaže Bogdanka Srdić Vulpe. Kroz ovaj Program prošlo je ukupno dvadeset i četvero korisnika o kojima se brine 12 volontera. Statistički gledano, za grad u kojem po posljednjem popisu stanovništva živi 17.526 Srba, malo je.

– Da vi znate koliko ljudi iz srpske zajednice ima koji ne mogu hodati, nitko im ne želi pomoći li čak nikoga ne puštaju u stan. Starost je sama po sebi teška, a kamoli kada imate strah. Zašto se danas kada su nemoćni, ti ljudi boje uzeti pomoć? Što se događa generaciji koja ima u svojoj memoriji i životnoj biografiji sve strahove i tragedije koje su zadesile ovo podneblje, pita se jedna od korisnica projekta Jelena Vuković (82) s kojom smo se sreli na Tržnici Kvatrić.

– Kada bih rekla da se ne bojim, slagala bih. Svoj strah savladavam snagom razuma i hrabrim druge jer vidim da im pomoć treba, kaže Jelena koja je na susret s ekipom Novosti došla s kolačima od oraha koje je sama pripremila za Božić.

Jelena je, priznaje Bogdanka, neobična korisnica jer joj ne treba uobičajena pomoć koja se pruža starijima, kao što su odlazak u nabavku, pomoć pri posjeti liječniku, pospremanje i njega u kući. Jeleni je bila potrebna informatička pomoć i zahvaljujući volonterima informatički je savladala osnove Interneta i slanja e-mailova te ono što je najvažnije baki koja ima dva unuka u Beogradu: “skajpanje” kako bi se svako veče čula i vidjela s njima. Jelena čak sama pomaže drugima, pa često obiđe svoje bolesne vršnjake.

– Dobro je da postoji netko kome mogu vjerovati kao što su volonteri VSNM-a Zagreba. Čim sam čula da takvo nešto postoji, odmah sam se prijavila i svima kojima je pomoć potrebna, toplo i najiskrenije bih preporučila da se uključe u ovaj projekt, ističe samozatajna Jelena.

Pomoć volontera potrebna je Stanki Tarbuk Poljak (89). Ona zimske dane u svom zagrebačkom domu provodi sa starijom sestrom Jelenom (93) koja joj dolazi iz rodnog Tušilovića kraj Karlovca. Odmah na vratima, Stanka ističe da je bez obzira na godine i staračku sljepoću koja ju je zadesila, “bolje organizirana od Vlade i države”. Savjetuje nas da “sve možemo stići, samo ako malo manje spavamo”.

– Još uvijek kuham i nabavljam sama za sebe. Previše sam pedantna i zamaram se detaljima. Često zaboravim što sam gdje ostavila i onda prođe vječnost dok to nađem. Još prošle godine sam prala prozore. Sada kada to više ne mogu, mislim da sam lijena, kaže Stanka. Pomoć joj pruža volonter Dragan Zečević, za koga starica ima samo riječi hvale.

– Od milion majki, on je jedan sin! Kad god ga pozovem javi se, bez obzira bio u Zagrebu ili u Švicarskoj gdje često boravi. Ne da se javi, nego kada vidi moj broj, nazove me, da ja ne trošim na telefon. Potrebno mi je bilo napraviti uže na balkonu da mogu zračiti posteljinu. Skoro svakodnevno imam velikih problema sa televizorom, star je skoro koliko i ja, govori Stanka i priznaje da najviše voli kada može sama nešto uraditi, jer ne želi nikoga iskorištavati.

– Razumijem mlade i ne zamjeram im na brzom životu, gužvi. Staračka populacija ne shvaća današnji život i osuđuje mlade. S vremenom čovjek postaje osjetljivo dijete, te kaže zaboravio me ovaj, ne voli me onaj. Tada kažem mojoj generaciji da smo zaboravili da smo i mi bili mladi, zauzeti i da smo jurcali na stotinu strana. Ipak, u mojoj mladosti bilo je više ljudskosti i drugarstva, neusporedivo sa današnjim vremenom. Od čuvanja krava sam otišla u partizane, nakon rata objesila pušku u ćošak i iz partizana došla u velegrad. Brzo sam se emancipirala, zbog borbe za život, govori Stanka. već 20 godina, otkako je ispratila svog supruga na posljednji počinak, živi sa samoćom. Planirala je starost provesti u ustanovi, čak se i upisala u Starački dom na Iblerovom trgu.

– Ne dam se ja u dom. Dok sam god na nogama, neka me u mojoj kući. Dom je za nemoćne i bilo bi dobro da ih je više, da stari, nemoćni i nepokretni ne čekaju. Ali nema tamo moje juhice, nema mog prčkanja i mojih sitnih rituala koji mi čine život, govori Stanka.

Za starost u kući odlučila se i jedna od prvih korisnica projekta, Biljana Pavlović (82) sa kojom se Bogdanka Srdić Vulpe često u gradu nađe, popiju kavu i popričaju kao dvije najbolje prijateljice.

– Nemojte vjerovati da je starost lijepa. Nekada mi se čini da mi je dosta svega. U jednoj sportskoj emisiji slogan je da svaka sekunda odlučuje pobjednika, zato ne propustite nijednu. Istina je, ne vraća se ni jedna sekunda života. Kada čovjek to shvati, već ostari, a tada započinje borba za koliko-toliko normalan život na nogama. E sad, ne znate šta je gore, doživjeti starost i oboljeti, ili ne doživjeti je … Ali, koliko još ima muzike koju nisam čula, koliko još ima knjiga koje nisam pročitala, ja bih sve to htjela stići, kaže Biljana koja zbog pogoršanog vida još samo prepoznaje siluete od ljudi, ali ne predaje se i vodi aktivan život. Priznaje da joj je bez obzira na sve, vrijeme ispunjeno i da stalno uči.

– Ništa u svom životu ne bih mijenjala. Formula za dug život ne postoji. Ima toga nečega u genima. Ja još uvijek pušim. Svi živimo dan po dan, govori Biljana koja je po zanimanju rudarska inženjerka, i svoj radni vijek provela je po terenu. Godinu dana radila je u Alžiru. Iz svog bogatog životnog iskustva napisala je knjigu priča i jednu iz stručne literature. Aktivno govori četiri svjetska jezika: ruski, engleski, francuski, španjolski i cijeli je svoj životni vijek prevodila, i to svjetsku prozu za treći program Hrvatskog radija. Biljani kojoj najteže pada što više ne može prevoditi, pomoć za bolji život pružaju Igor Matijević i Milena Borjan.

– Povremeno mi svašta treba. Po stanu sam preskakala preko kablova dok mi Igor nije proveo struju. To je meni bilo mnogo komplicirano i velika mi je pomoć. Kako ne vidim, a i slabije čujem, Milena mi pomaže kada moram obaviti razne pretrage po bolnicama.

Riječi hvale za volontere ima i Jovan Josipović (82) kojemu je kćerka u Torontu, sin u Temerinu, a unuk u Tokiju. Kod Jovana smo zatekli i njegovog volontera, ali i prijatelja Svetislava Milutinovića. Njihovo poznanstvo datira odavno, još iz vremena kada su njihova djeca išla zajedno u školu.

– Da nema Svetislava, trebalo bi ga izmisliti. On je moja lijeva i desna ruka. Da nije njega,  ne znam što bih. Ja sam polupokretan čovjek, govori Jovan koji u gradu nije bio već godinu dana, ali zato Svetislav kod njega dođe najmanje dva puta tjedno, obavezno utorkom i petkom. Ponekad i nenajavljeno navrati, tek toliko da iznenadi prijatelja.

– Najbolje mi je kada ga pitam: “Sveto, kada ćeš doći?” On odgovara: “Od 0 do 24 sata!” Kupuje mi štampu. Novosti, Globus, Večernji, 24 sata… Donese voća, povrća. Kada dođe rijetko pije kavu, ali popije po čašicu rakijice. Našem razgovoru nikada kraja, kaže Jovan, dok Svetislav ističe da Joca specifičan čovjek.

– Joci ne treba financijska, ni materijalna pomoć, sam sebe može poslužiti u elementarnim stvarima da uzme čašu vode, da ode sam na toalet, a to je velika stvar. Njemu je najveća pomoć razgovor. Joca je čovjek koji se na ništa ne žali, osim na koljena. On je čovjek koji se ne plaši otvoriti vrata. Ja mu govorim: “Joco, nemoj, ima svakakvih ljudi”. Nadasve je humanist i dobar čovjek, a slaba su mu točka lijepe žene, opisuje Svetislav koji obilazi još nekoliko zagrebačkih staraca.

– Imam jednu baku koja je prošla Sutjesku i Neretvu, prvoborac. Ne čuje, ne vidi, sve su joj funkcije totalno usporene. I njoj treba neprekidno prisustvo neke osobe, kaže Svetislav.

Jovan vrijeme povodi tako da gleda televiziju, sluša radio, čita novine, i živi od uspomena.

– Previše je lijepih uspomena, i kada bih mogao, sve bi ih ponovo vratio. Završetkom velike mature, otišao sam u pilote, iz pilotske kabine otišao sam 1983. u penziju. Nekada je bila velika stvar biti pilotom Jugoslavenskog vazduhoplovstva. To je izazivalo poštovanje, i divljenje, a i danas. Zamislite, kako je to lijep poziv! Doručkujete u Zadru, ručate u Puli, večerate u Beogradu, i idete spavati u svoj krevet u Zagrebu. Letio sam na zabranjenim visinama, helikopterom iznad 3.500 metara. Bila je magla, i ja sam se morao dizati sve više i više, dok nisam došao do sunca. Kada bih sutra trebao letjeti, opet bih to učinio, govori Jovan.

– Često sanjam svoj poziv, ali ne patim. Tolike lijepe godine u zraku, među oblacima treba doživjeti. Ali, samački život je jako težak. Do 15. maja prošle godine cijelome svijetu sam govorio da sam sretan čovjek, ali tog dana mi je žena umrla i od tada cijelom svijetu kažem da sam jako nesretan čovjek. Ne mogu ja izbjeći svoju sudbinu, to još nitko nije, kaže Jovan iza kojeg je 57 bračnih godina.

Dugu starost, ali i bračni staž od 61-e godine dočekali su Milica (88) i Danilo Bunjevac (89). Ljubav između Milice i Danila nije izgorjela, iako su ih brojne životne nedaće pogodile, prije svega one zdravstvene prirode. Danilo broji 30 godina otkako je slijep, a posljednje tri godine je i nepokretan. Međutim, Miličina pažnja i briga je sve veća.

– Kako smo počeli, tako je i sada. Nikada ne legnemo, da se ne izljubimo. Ovu bračnu stazu proživjeli smo kao u raju, govori Danilo koji svoju suprugu zove “zlato moje”

– Sretna sam da sam živa i da mogu mog muža u toj njegovoj nevolji njegovati. Ne mogu zamisliti, a ni on ne može zamisliti, da odem prije njega, niti on prije mene. Jedno drugom predstavljamo radost i sreća nam je što starimo skupa, to je nešto najljepše. Da to znaju ovi mladi, ne bi se razvodili. Ja uvijek kažem, to je meni moja borba dala, da ja imam mog Danila maršala, reći će Milica.

U domu u kojem vladaju ljubav i sreća, ali i samoća dvoje ljudi u devetoj deceniji života čija je većina prijatelja umrla, a kćerka živi u Rovinju, duh vanjskog života unio je volonter dr. Mirko Sužnjević sa Fakulteta elektrotehnike i računarstva.

– Njega je sam Bog poslao. Kao da nam je sin rođeni. Tako je milostiv i dobar prema nama. Mlad je i perspektivan, ima svoj posao, svoj život, ali stigne brinuti o nama. Bogdanka nam ga je preporučila jer je iste struke kao i moj suprug. Mirko je nama duševna hrana, stalno nas zove, pita nas kako smo, što trebamo. Dođe, s nama popriča, smijemo se, i mi više nismo sami. Mnogo smo sigurni u njega, i u Bogdanku. Puno smo zahvalni Srpskom vijeću jer da nema ovog programa, mi bismo morali u starački dom, a to je kao čekaonica za odlazak na Mirogoj. Voljela bih da umrem u svome domu, ne čak u bolnici, a kamoli u staračkom domu, ističu Milica i Danilo Bunjevac.

Paulina Arbutina

•  

Tradicionalno plivanje za časni krst u Dalju

Povratak tradiciji Bogojavljenja

Uz toplih 13 stepeni, jak vetar je ipak doprineo većem osećaju hladnoće. Sve to hrabrim momcima nije zasmetalo

Tradicionalno plivanje za časni krst u Dalju, povodom velikog crkvenog praznika Bogojavljenja ove godine je okupilo rekordan broj učesnika, njih 40, najviše iz Trpinje, potom iz Dalja, Borova, Vukovara i drugih mesta.

Nakon liturgije u hramu Svetog velikomučenika Dimitrija i osvećenja bogojavljenske vodice, nekoliko stotina ljudi okupilo se kod krsta na obali Dunava kako bi svedočilo nesvakidašnjem događaju. U odnosu na prošlogodišnji januar kada je obala Dunava bila prekrivena snegom s temperaturom u minusu, ove godine je bilo toplije vreme s temperaturom vazduha od 13 stepeni, ali je jak vetar doprineo većem osećaju hladnoće. Sve to hrabrim i odvažnim momcima nije zasmetalo jer su kako kažu, vera i želja da se ovaj običaj održi bili jači. Najbrže je do časnog krsta doplivao Ljuban Vujanac iz Trpinje.

– Četvrti put plivam, prvi put sam za časni krst plivao u Sremskoj Mitrovici, a u Dalju učestvujem treći put. Osećaj je odličan. Voda je toplija nego prošle godine, ali je napolju ipak hladno, rekao nam je ovaj mladić po izlasku iz Dunava. Vujanac je osvojio veliki srebrni krst sa posvetom, dar sponzora Zlatare Rim, vlasnika Rajka Lukića iz Borova.

– Svake godine nagrađujemo pobednika srebrnim krstom ručne izrade sa ugraviranom posvetom koja će ga sećati na ovaj događaj. Ove godine smo nešto manjim srebrnim krstom nagradili i najmlađeg učesnika. Dokle god se ovaj događaj bude održavao mi ćemo nastojati da budemo sponzori, a sledeće godine ćemo uz pobednika nagraditi i najstarijeg takmičara, kaže borovski zlatar Rajko Lukić.

– Iz Trpinje nas je 27-orica. Nemam tremu jer sam plivao i dosad u različitim uslovima, rekao nam je neposredno pre ulaska u vodu najmlađi takmičar  18-godišnji Miloš Štula iz Trpinje kojem je ovo bilo prvo učešće. “Druženje s prijateljima koji su se odlučili na ovaj viteški čin, vera u Boga i ono što jesmo, želja da držimo do naših verskih običaja, dodaje njegov sumeštanin, 33-godišnji Jovica Mirjanić, inače prošlogodišnji pobednik.

Đorđe Mandić iz Dalja jedan je od dvojice takmičara koji su prvi zaplivali pre četiri godine, kada je ovaj običaj tek oživio u Dalju. Tada je pobedio, ali je bio maloletan te se naredne dve godine, zbog novih propozicija, nije mogao takmičiti.  “Ovo nije nikakvo dokazivanje, činim to zbog naše vere. Nije lako jer je voda prilično hladna, ali nekako se izdrži”, kaže Đorđe.

– Pobeda nije imperativ, važno je učestvovati, a osim toga jačamo imunitet i zdravlje, ističe 34-godišnji Zoran Živković iz Borova koji se u plivanju za časni krst prvi put oprobao.

– Bogojavljenje je najstariji hrišćanski praznik koji se slavi u spomen na događaj krštenja Isusa Hrista u reci Jordanu i dan kada su Sveta Trojica objavili tu radosnu vest čovečanstvu. Plivanje za časni krst na Bogojavljenje drevni je običaj i mnogo je pravoslavnih naroda koji ga neguju. Kod Srba je bio aktuelan do početka Drugog svetskog rata kada je zabranjen od tadašnjih vlasti, rekao nam je protonamesnik Aleksandar Đuranović, dodajući kako se poslednjih nekoliko godina ovaj običaj ponovo uvodi u Srbiji.

– Nama je velika čast i radost da već četvrtu godinu plivanje za časni krst organizujemo u Dalju jer je reč o jedinstvenom događaju ne samo na području Eparhije osječkopoljske i baranjske već i u čitavoj Hrvatskoj, ističe daljski paroh.

Dragana Bošnjak

Banijski sportski kolektiv njeguje antifašističku tradiciju

Nije pariški PSG već rujevački PPG

Nogometni klub imenom čuva uspomenu na Prvu partizansku gimnaziju, a pod ovim nazivom osnovan je 1977. godine  

Naziv nogometnog kluba iz Rujevca na Baniji, PPG, u prvom trenutku asocira na poznati pariški PSG. No dok se iza skraćenice starijeg francuskog kolege krije puni naslov ” Paris Saint Germain”, županijski trećeligaš sa Banije, u svojoj skraćenici nosi, za ovdašnje prilike i okolnosti, puno značajniji i zvučniji naziv – “Prva partizanska gimnazija”.

Uprava i igrači ovog jedinstvenog nogometnog kluba ponosno čuvaju uspomenu na gimnaziju koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata radila ovdje u Rujevcu, a kao i tada kad su u gimnazijskim klupama sjedili zajedno Srbi i Hrvati, tako danas u PPG-u loptu natjeravaju zajedno, pod vodstvom “srpske” uprave i “hrvatskog” kapetana momčadi.

Nogometni klub PPG u drugom je dijelu tablice, no, kako u šali često spominju njihovi članovi, straha od ispadanja nema jer je ovo najniži rang natjecanja u Sisačko – moslavačkoj županiji, pa se nema kamo ni ispasti. Predsjednik PPG-a, Miloš Kepčija, kaže da dijele sudbinu svih malih nogometnih klubova, dakle, blagajna je uglavnom prazna, uvjeti za igru su osrednji, prostorije kluba ne zadovoljavaju uvjete i krpaju kako stignu i umiju.

– Jedino što je u našem klubu odlično, to je naša volja i naš trud da opstanemo. Financira nas Općina Dvor, od koje svake godine primimo 16.000 kuna. Naravno da to nije dovoljno, pa ostatak namirujemo od brojnih prijatelja i donatora, posebno naših Rujevčana, danas rasutih po svijetu. Uveli smo i članarine od 100 kuna godišnje za članove kluba, pa se i tu nešto nakupi. Za rad kluba koristimo stari dio ovdašnje škole u Rujevcu, koja je nekada imala 300 učenika, a danas ih je svega trinaest. Da nije bilo donacije japanske vlade za obnovu škole, ne bi bilo ni ovih trinaestoro. Prema tome, osim novca, sve teže dolazimo i do novih igrača. Djece je u ovom kraju sve manje, a mnogi nakon završene osnovne ili srednje škole, odlaze dalje u potragu za poslom ili daljnjim školovanjem. Klub nekako može postojati bez novca, ali bez igrača i pomlatka, nikako – objašnjava Miloš Kepčija. Od 1981. godine u klubu je igrao i Pero Vujčić, koji je zbog povrede ligamenata morao prekinuti igračku karijeru.

– Igrao sam za pionire, zatim za juniore, a poslije svega nekoliko nastupa za seniore morao sam prekinuti igru. Kasnije sam pokušao ponovo igrati, no nije išlo. Ipak, klubu sam ostao vjeran do kraja, a i moja dva sina danas igraju za PPG. Mislim da je budućnost kluba osigurana. Imamo svoju publiku, pa na utakmicama bude u prosjeku 100 – 150 gledatelja, što nije zanemarivo. Cijeli Rujevac živi za ovaj klub – kaže Vujčić.

Kapiten ” Prve partizanske gimnazije” je Jurica Vidić, čija dva brata, Ante i Josip, također brane boje PPG-a.

– Moji roditelji i nas četvero braće u ovaj kraj, na Baniji, doselili smo 1998., a šest godina kasnije počeo sam igrati za “Prvu partizansku gimnaziju”. Danas sam kapetan momčadi, na što sam vrlo ponosan – kaže Jurica Vidić. Blagajnik PPG-a Milan Vule osam godina je stajao na vratima momčadi iz Rujevca, a od kada je otišao, klub muku muči s golmanima.

– Sada sam blagajnik kluba, a novca nikada dosta. Pokrijemo se koliki je jorgan, znači razvlačimo svaku kunu dobivenu od općine Dvor. Sami prevozimo igrače na utakmice, pomažu donatori i nekako se gura. Ovog trenutka u blagajni je 3.416 kuna. Dokle će trajati, ne znam – kaže Vule.

Član skupštine PPG je Milorad Preradović koji podsjeća na postanak kluba.

– Pod imenom “Prva partizanska gimnazija”, klub je osnovan 1977., a iz tog vremena postoji fotografija na kojoj se danas mogu prepoznati mnogi Rujevčani. Pod spomenutim imenom klub je živio sve do 1995. kada se njegovo djelovanje prekida. Devet godina kasnije klub započinje ponovo s radom pod imenom NK Rujevac, no već par godina kasnije, na skupštini kluba vraća se stari naziv “Prva partizanska gimnazija”. Objašnjava Preradović.

•  

Partizanski gimnazijalci Kvrgić, Lustig, Kurepa…

U jeku najžešćih borbi protiv okupatora, u Rujevcu je, u studenom 1943. odlukom Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, započela s radom prva partizanska gimnazija na oslobođenom području. Učenici su bili s Banije, Korduna, Like, Bosanske krajine i drugih krajeva, a nastavnici, partizanski borci i aktivisti, stizali su iz različitih partizanskih jedinica i krajeva. Kako je koji kraj zemlje oslobađan, tako su nicale partizanske gimnazije, a na Baniji su osnovane dvije, u Glini i Rujevcu.

Od poznatijih lica koja su polazila partizanske gimnazije su: Svetozar Kurepa, Svetozar Livada, glumci Pero Kvrgić, Ivo Kadić, Nikola Otržan i Nada Klašterka, novinari Salih Zvizdić i Željko Brihta, književnice Anđelka Martić i Dara Sekulić, dramaturg i urednik Čedo Prica, producent Branko Lustig, slikarica Cvijeta Job, političari Rade Pavlović, Josip Vrhovec i Pero Pirker, pa Ivan Fumić, Miša Montiljo, Dušan Matić i drugi.

Prvu partizanski gimnaziju u Rujevcu pohađao je i Janko Vasiljević, danas vitalni umirovljenik iz Pedlja, kraj Dvora.

– Nisam bio u prvoj generaciji partizanske gimnazije u Rujevcu, već u trećoj i maturirao sam 1949. Nažalost, nas partizanskih gimnazijalaca je sve manje. Bila su to vremena kada se, uz borbu protiv neprijatelja, vodila i borba protiv nepismenosti i neznanja. Iz mog sela Pedlja gimnaziju u Rujevcu pohađalo je šestero mladih, no više nisu među živima. Drago mi je da se moja gimnazija nije zaboravila i da nogometni klub iz Rujevca čuva uspomenu na nju – kaže vremešni Janko Vasiljević.

Vladimir Jurišić

Krsna slava  pododbora “Prosvjete” u Viškovu

Svečano u Viškovu

Sjednici su prisustvovali i predstavnici pododbora Prosvjete iz Rijeke, Matice Slovačke, KD Rusina i Ukrajinaca, SPD Nikola Tesla Postojna i MKD Ilinden

Pododbor “prosvjete” u Viškovu svoju je krsnu slavu – sv. Vasilija Velikog obilježio svečanom sjednicom i prigodnom slavskom trpezom.

Među prisutnima koji su ispunili dvoranu u kojoj se sjednica održavala bili su zamjenici  župana Primorsko goranske i Karlovačke županije Petar Mamula i Siniša Ljubojević,  načelnica općine Viškovo Sanja Udović, brojni općinski i županijski rukovodioci,

predstavnici srpske manjinske samouprave u županiji, Rijeci i okolnim općinama kao i predstavnici Crnogoraca i Makedonaca.

Osim generalnog sekretara “Prosvjete” Srđana Tatića, sjednici su prisustvovali i predstavnici pododbora Prosvjete iz Rijeke, Matice Slovačke, KD Rusina i Ukrajinaca, SPD Nikola Tesla Postojna i MKD Ilinden.

Predsjednik pododbora Radovan Malić podsjetio je na to što je učinjeno u prošloj godini i izjavio da će se u ovoj godini nastaviti sa uspješnim aktivnostima. Po Tatićevim riječima, pododbor Viškovo kao najmlađi uspješno odrađuje sve programe iz svog plana rada.

Paroh riječki protojerej- stavrofor Mićo Kostić čestitao je okupljenima krsnu slavu i blagoslovio prigodnu zakusku, a kako se uz veliki praznik Vasilija Velikog, obilježava i  Nova godina po julijanskom kalendaru,  u nastavku druženja okupljene je zabavljao Braco bend. U prve dvije sedmice januara ovo je već druga manifestacija koju organizira naš pododbor, rekao je Malić za Novosti.

– Pododbor je 6. januara bio suorganizator proslave Badnjaka na Koblerovom trgu u Rijeci gdje je nastupila pjevačka sekcija pododbora, otpjevavši četiri pjesme pred mnogobrojnom publikom, a tom prilikom je podijeljeno i 1 500 porcija posne hrane, 250 krafni i 100 litara vina, rekao je predsjednik viškovskog pododbora.

N. Jovanović

Pomen na 320 civila ubijenih kao odmazda za partizanske akcije

Obljetnica pogroma

Na genezu ratnih zbivanja koja su utjecala na ovaj ustaški zločin podsjetio je Vlado Jurić, predsjednik UAB Virovitičko-podravske županije 

U Kometniku kod Voćina obilježena je godišnjica stradanja 320 civila Srba u 2. svjetskom ratu. Većinu su ustaše strijeljale 14. januara 1942. godine kao odmazdu za partizanske akcije u okolici Voćina. Na genezu ratnih zbivanja koja su utjecala na ovaj ustaški zločin podsjetio je Vlado Jurić, predsjednik Udruženja antifašističkih boraca Virovitičko-podravske županije, a dožupan Virovitičko – podravske županije iz redova srpske zajednice Igor Pavković pročitao je pjesmu prof. Steve Pupića o ovom pogromu.

Tajnik Virovitičko-podravske županije Ivo Horvat ukazao je na potrebu da se nijedan zločin ne smije zaboraviti, ustvrdivši “da on nema nacionalni i vjerski predznak” i da je zajednički život neminovnost. Zamjenik predsjednika SNV-a Saša Milošević ukazao je na aktualne anomalije u društvu i pokušaje revizionističke politike naspram antifašističkih tekovina Drugog svjetskog rata.

Položeni su vijenci na spomenik stradalima kao i na spomenik palim borcima NOR-a u Zubićima te na kosturnicu i memorijalni spomenik u Voćinu. Liturgiju u hramu Svetih otaca u Voćinu predvodio je paroh voćinski, protojerej Dragan Gaćeša. Liturgijski su također obilježeni Dan Obrezanja Gospodnjeg, Sveti Vasilije Veliki te Nova godina po Julijanskom kalendaru. Skupu je prisustvovao  i generalni konzul Republike Srbije u Vukovaru Živorad Simić.

G. Gazdek

•  

Stogodnjak (200)

24. 1. – 31. 1. 1914: Srpsko pjevačko društvo (SPD) u Zagrebu priredilo je u Glazbenom zavodu već tradicionalnu Svetosavsku besjedu. Izvedena su djela Mokranjca, Verdija, Biničkog, Širole, Topalovića, Marinkovića i drugih. Arije iz poznatih opera pjevao je Pajo Banac, uz klavirsku pratnju Krešimira Baranovića, a nastupili su i orkestar zagrebačke 25. pješadijske domobranske pukovnije, te srpsko akademsko pjevačko društvo Balkan. Poslije toga organiziran je svečani bal. Besjedi su prisustvovali najviši državni i gradski uglednici, među kojima i ban Ivan Škrlec, predsjednik Sabora dr. Bogdan Medaković, gradonačelnik Janko Holjac te mnogi saborski zastupnici – Svetozar Pribićević, Srđan Budisavljević, Dušan Popović i drugi. Novine nisu zaboravile napisati da je zabava trajala sve do 5 sati ujutro i da je s nje među posljednjima otišao ban Ivan Škrlec. Govorom ga je ispratio Dušan Popović, istaknuvši uz ostalo: “Bilo je u Hrvatskoj banova pod kojima se Svetosavska besjeda nije ni  smjela održavati!”

* održana je redovita glavna skupština Srpskog Sokola u Gospiću. Ostat će zapamćena po dvije stvari: na njoj su se prvi puta pojavile pripadnice ženskog Sokola, a i donijeta je odluka o gradnji srpskog sokolskog doma u gradu. U Upravni odbor po prvi puta je izabrana i jedna žena – Zorka Orlić.

* Srbi iz općine Kutina tuže se na tamošnje šikanirajuće postupke lokalnih činovnika. U dopisu što ga objavljuje zagrebački Srbobran navodi se da “ta općina poziva Srbe na razgovor na njihove najveće crkvene praznike, a činovnici čak i dolaze u sela i ureduju u te dane.” Spominje se tako primjer sela Mikleuška gdje je “na samo Bogojavljenje došao općinski načelnik u pratnji pandura i gonio ljude u birtiju na sastanak. Makar je načelnik upozoren da to ne smije činiti, pandur je na silu odvukao nekoliko ljudi kako bi bili prisutni na skupštini zemljišne zajednice…”

* u više sela s pravoslavnim življem na području Pakraca pojavila se među djecom epidemija ospica, šarlaha i srdobolje, a zabilježeno je više slučajeva tifusa kod odraslih. “Svaki dan ima po 3-4 smrtna slučaja”, javljaju iz ugroženih sela, “a naši zvanični liječnici gdjekad samo prođu kroz pojedino selo, zavire u gdjekoju kuću, pa odmah bježe natrag… U strahu smo da se zaraza ne proširi…”

* umro je major Milan Uzelac, jedan od najpopularnijih Srba u austro-ugarskoj vojsci toga vremena. Postao je poznat kad se 1893. sukobio s mađarskim oficirom Ugronom koji ga je napao u Saboru zbog, kako je rekao, “neprimjerenog dočeka vladara u Rijeci”. Uzelac nije mogao otrpjeti tu provokaciju, pa je otišao u Peštu da se osobno razračuna s Ugronom. Čuvši tko mu dolazi na dvoboj Ugron je podvio rep i umakao iz Pešte. U poznatoj aferi Medaković-Rauch bio je pak Medakovićev sekundant i u jednom trenutku Rauhu odrekao pravo na – kako se to govorilo – vitešku satisfakciju! Zbog toga je vrlo brzo i umirovljen. Uzelac je bio porijeklom iz Odića kod Udbine, a vojnu akademiju završio je u Bečkom Novom Mjestu i to s – odličnim uspjehom.

Đorđe Ličina