Krv, znoj i suze

Roberto Zucco u Zagrebačkom kazalištu mladih

Slučaj Roberta Zucca, serijskog ubojice, silovatelja i razbojnika, koji je početkom 1980-ih bio proglašen neprijateljem broj jedan u nekoliko evropskih država, postao je također i masovnom kazališnom temom koja na mnogim pozornicama ne jenjava do danas. Kazališni komad koji je napisao Bernard-Marie Koltès o čovjeku koji je najprije ubio oca i majku, policijskog inspektora i mladića na ulici, zatim u ludnici završio fakultet političkih znanosti, pa pobjegao, nastavio ubijati i konačno se ubio, bio je tako zarazna tema jer se preko tog antijunaka izvan sistema na pozornici željela pokazati prva ozbiljnija pukotina društva blagostanja, kako je Evropa godinama sama sebi tepala. S vremenom je ta pukotina postajala sve veća: krajem 20. stoljeća još se moglo govoriti o kakvom-takvom sistemu, i na Zapadu i na Istoku, ali danas su se rupe između etičkih načela i stvarnosti, između proklamacija političkih moćnika i egzistencijalnog beznađa toliko proširile da su postale masovni prostor očaja i mračni simbol stanja duhova globalnih razmjera. Cinizam i nevjerovanje u politiku, odluke drugih ljudi, sebe same i vizije budućnosti kao da su postali dnevna filozofija ovoga stoljeća. Ili kako je to dobro primijetio H. M. Enzensberger još prije 20 godina: nepregledne mase stanovništva “poriču same sebe i vlastito dobro” jer su svjesne da ih u svakom trenutku može zamijeniti netko drugi…

Apatija je danas postala tema mnogih umjetnosti, pa ne čudi da je i zagrebački redatelj Ivica Buljan, surađujući s Novim kazalištem iz Zagreba, Mini teatrom iz Ljubljane i Maladype Színházom iz Budimpešte, želio upravo “Roberta Zucca” postaviti na pozornicu. Na zagrebačkoj premijeri u ZKM-u od početka je bilo jasno u kojem pravcu Buljan razmišlja: društvo, porodica i međuljudski odnosi raspali su se u komadiće i na krhotinama su isklijali nasilje, snagatori svih profila, vulgarnost i urlanje, koji su zamijenili svaki tip normalne komunikacije. Ljudi obrijanih glava, pejzaž periferije, teretane i njezini tetovirani junaci, premlaćivanja i smrt – slika su društva koje je podivljalo u svojoj nevažnosti, a Roberto Zucco samo je jedna od njegovih vitalnih komponenti. Predstavu koja je depresivna već po temi egzistencijalne izopačenosti, u čijem središtu stoji anđeo smrti, Roberto Zucco, redatelj Buljan podigao je na nivo totalnog uništenja, sugerirajući glumcima da apsolutno svaki dijalog i radnju poprate neprestanom vikom i salvama međusobnih udaraca. U tom smislu, “Roberto Zucco” uprizoren u istom kazalištu prije 16 godina tek je umivena građanska predstava o devijacijama u obitelji, jer tog osnovnog motiva molekularnog građanskog rata na koji upire prstom Buljan, tada, barem u Hrvatskoj, nije bilo.

Buljanov “Roberto Zucco” kazališni je krešendo jednog društvenog stanja koje osjećamo već neko vrijeme i koje nas sve više preplavljuje. Ako se ipak nešto smije prigovoriti ovoj predstavi, onda je to ono što primjećujemo u većini Buljanovih radova: on je provokativni slikar tegobne atmosfere, ali ne i majstor unutarnjeg tkanja života na pozornici. Njegovi junaci često su socijalni anonimusi lišeni osobnosti, ali nerijetko su tek lutke u pomahnitalom društvenom cirkusu u kojem je dominantna boja crna, a opće raspoloženje ludilo. Glumačke nijanse, scenske transformacije i vizualni efekti zamijenjeni su u mnogim Buljanovim predstavama artiljerijskom kanonadom ljudskog mesa, znoja i nabreklih žila, lišavajući nas kompleksnije scenske fantazije. Ipak, i tako ošamućeni prepoznali smo najnovijeg “Roberta Zucca” kao značajan i odvažan doprinos u kazališnom osvješćivanju stanja u kojem živimo.