Mirno, premirno
Mirni dani u Mixing Partu u ZeKaeM-u
Redatelj Boris Liješević poznat je široj kazališnoj publici kao autor niza zanimljivih predstava koje tematiziraju suvremene i dramatične teme, a pritom odišu melankoličnom atmosferom i pulsom unutrašnjih propitivanja. Njegova “Čekaonica” (u Ateljeu 212), “Očevi su grad(ili)” (u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici), “Čarobnjak” (u Somboru) ili “Elijahova stolica” (u Jugoslovenskom dramskom pozorištu) govore o egzistencijalnim problemima pojedinca i društva, tragičnoj povijesti i raspadu država, ali na suptilan i melodramatski način – bez buke, teških riječi i povišena glasa.
Predstava “Mirni dani u Mixing Partu”, prema romanu norveškog pisca Erlenda Loea, koju smo ovih dana gledali u Zagrebačkom kazalištu mladih, najnoviji je Liješevićev pokušaj da sitnim scenskim tkanjem progovori o suvremenim civilizacijskim traumama u već odmaklom 21. stoljeću. Preko priče o godišnjem odmoru četveročlane obitelji norveškoga, ne baš uspješnoga pisca u njemačkom zimovalištu Garmisch-Partenkirchenu (koje se u bizarnom internetskom prijevodu zove Mixing Part), ona govori o ljudima izgubljenima u današnjem shizofrenom vremenu, jednoobraznoj kulturi i beskrvnom jeziku. Svakodnevna rutina, kurtoazna korektnost i isprazne komunikacije potiskuju u dubinu stvarne ljudske porive, strahove i nadanja, koji će na površinu izbiti upravo u dremljivom njemačkom mjestašcu, oivičenom urednim gredicama za cvijeće, veselim jodlanjem, prostodušnim ljudima i štrudlama prelivenima alpskim mlijekom. Naoko skladan brak s dvoje djece pretvorit će se u noćnu moru punu zatomljenih seksualnih fantazija i nevjere, a ispod mirne površine germanske jednostavnosti počet će se nazirati mučna sjećanja na obrise nacističke prošlosti.
Dvije obitelji, norveška i njemačka, koje stoje jedna nasuprot drugoj, čine dramski četverokut priče, koji je Liješević rascjepkao u širokom dijapazonu unutarnjih glasova, malih uloga i okolnih lica koja prate, objašnjavaju ili predstavljaju kontekst i atmosferu osnovne radnje. Pomalo kakofonična igra zvukova, kretnji i komentara koja se zbiva “u gradiću”, odnosno na stepeničastoj pozornici iza četvoro glavnih junaka, u prvim minutama djeluje šarmantno, ali kako radnja ide dalje, to čavrljanje načičkanih glumaca iz drugog plana pokazat će se najvećim problemom predstave. Scenografski, taj je “gradić” toliko udaljen od publike da ona, doduše, vidi da se na toj piramidalnoj konstrukciji neprestano nešto događa, no to ne može jasno razaznati, čuti i povezati s četvoro glavnih glumaca ispred sebe.
Čvrsto skrojena komorna predstava sa sedmoro-osmoro glumaca (umjesto 15, koliko ih je na pozornici), udaljenih “na dah” od prvih redova gledatelja, izgledala bi puno uvjerljivije od ove razlivene dramaturgije, u kojoj svi igraju sve i koja je, nakraju, “Mirne dane u Mixing Partu” odvela u drijemež i dosadu. Redatelju Borisu Liješeviću ne treba previše zamjeriti, jer je iskreno htio iskušati princip scenskog istraživanja i laboratorijskog rada s glumcima po kojem je radio i do sada, ali predstava, nažalost, nije uspjela.
Jednako su tako i glumci napravili sve što su mogli – od Zorana Čubrila i Katarine Bistrović Darvaš, do Milivoja Beadera, Urše Raukar, Lucije Šerbedžije i drugih – ali je njihov zajednički napor, uz poneku duhovitu repliku ili scensku minijaturu, bio zatomljen rascjepkanošću vlastitih glasova. Što, nakraju, reći? Teatar je prostor neprestanih pokušaja, od kojih ne uspijeva svaki: “Mirni dani u Mixing Partu” primjer su predstave koja nije doprla do publike, premda nije pala bez borbe.