Ples slomljenih udova
Darkside: Psychic (Matador/Other People, 2013)
Iza imena Darkside krije se Nicolas Jaar, čovjek koji ima svega dvadeset tri godine, a već je mala legenda. Američko-čileanski glazbenik opsesivno je posvećen elektronskoj glazbi čija je paleta amalgam sastavljen od raznorodnih materijala, kolaž u kojemu je moguće, ruku pod ruku, čuti gotovo džezersko štopanje gitare i posve šturi tehno; kod njega se zvukovi valjaju od meditativnosti do horora, pa nazad. Nagradu za najbolji Essential mix dobio je 2012., iako je pred očima javnosti od svoje sedamnaeste, kada je objavio “The Student EP”. Naslov tog EP-ja bio je proročanski, jer je koju godinu kasnije Jaar upisao studij komparativne književnosti i glazbom se bavio uz istovremeno upoznavanje svijeta literature.
Stariji će freakovi na “Psychicu” čuti čak i daleki eho Pink Floyda: album počinje kao neko nerazbrbljano flojdovsko izdanje, da bi se potom zvukovi uputili u drugom, manje sudbonosnom smjeru, i to stoga što se kvaliteta droge na tržištu u međuvremenu dosta promijenila. Uz Jaara, Darkside je i gitarist Dave Harrington, čija gitara povremeno zazvuči kao da je ispala s kojeg od albuma grupe Neu. Čudan je to futurizam – da bi ga se uspostavilo, potrebno je vratiti se u prošlost, u zlatno doba art-rocka, kada su radili sastavi s alijeniranim, postapokaliptički atmosferskim skladbama, komponiranima da se dočara štimung u kojemu će se kretati posthumanci. To je scenografija nakon trećega svjetskog rata, do kojeg je došlo jer podljudi nisu uspjeli u nakani da postanu ljudi, a nadčovjek je ostao tek projekcijom iz knjiga i ništa više. Nema na “Psychicu” otvorenog prostora, ta se glazba tek sjeća bakinih priča o tome, sve je klaustrofobično i sa svih strana omeđeno osjećajem umjerene strave, tek toliko da se ježe dlačice na rukama. Ako je ovo što Darkside sviraju i plesna glazba, a ne samo sjećanje na izgubljenu priliku, onda je to ples slomljenih udova, nešto što je više namjera nego pokret. “Psychic” je album koji se događa u glavi i koji nije opterećen obraćanjem tijelu; tijelo neka radi što hoće, ako može.
Ovo putovanje nakraj noći počinje jedanaestominutnom “Golden Arrow”, u kojoj su momci podastrli sve derivate svih svojih kasnijih alkemičarenja na albumu: to vam dođe nešto kao prezentacija materijala od kojih se će kasnije raditi sobe. A soba, odnosno pjesama, na albumu je osam i sve su bastardi sastavljeni od synth-popa, rocka, minimal-techna, funka i progresive. Harringtonova gitara gotovo zvuči seljački u ovom ping-pong zvukovnom okruženju, gdje se do kraja ne zna u kojem će smjeru ići koja stvar. Harrington je čvrst kao radnik na benzinskoj pumpi, on svojim zdravorazumskim blues i jazz tonovima podsjeća Jaara da su prije ovog putovanja obojica stanovali na Zemlji, da su hodali po njezinoj površini. Opisi ovakve glazbe redovito zvuče opasnije od nje same: ona je zapravo vrlo komunikativan komad, koji priča jednu od bezbroj priča o izoliranosti i bespuću. “Psychic” je tužan ples na temu kako više nema nekih posebnih razloga za ples, a Jaar i Harrington su prilično dobri i prilično zanimljivi majstori čobanca i to one posebne sorte. Njihov čobanac, to ozloglašeno ljuto jelo, resi nekakva blagost, gotovo biste ga mogli nositi u bolnicu i njime na dudu hraniti bebe. Eto, tako oni zvuče, kao mliječni komad oporosti, zgodno smješten na izlazu iz disko-kluba; momci su to za koje odmah vidiš da nisu izbacivači nego da im ne prija gužva – a svi oni koji unutra skaču kao pavijani na gozbi, odali su se slastima proslave jer ne kuže da je kraj blizu…