Polovne godine

Na svojoj zadnjoj sjednici u 2013. vlada Zorana Milanovića usvojila je program od 18 kratkoročnih i devet dugoročnih reformskih mjera koje obećava provesti ove i narednih godina, no u tom novogodišnjem paketu nema krupnih poteza i zaokreta; on je naprosto nastavak “pospremanja sustava” kako ga shvaća Kukuriku koalicija i odnosi se većinom na stvari kao što su legalizacija bespravne gradnje, kontrola bolovanja, provedba centralnog obračuna plaća ili outsourcing usluga. Frazom o “velikom pospremanju države” počinjalo je poglavlje o učinkovitoj državi u koalicijskom predizbornom Planu 21, a najnovijim paketom mjera Vlada na polovici mandata samo naglašava kontinuitet dosadašnje politike, koja je građanima bila najuočljivija u fiskalizacijskim mjerama ministra financija Slavka Linića.

Godina 2014. ima za Hrvatsku naoko prijelomno značenje, s obzirom na to da većina međunarodnih i domaćih prognoza govori o završetku recesije i početku blagog oporavka ekonomskih aktivnosti, ali građani, a pogotovo oni koji se ubrajaju među više od 363 tisuće nezaposlenih, nemaju puno razloga za slavlje. Kukuriku koalicija doista je provela mnogobrojne najave iz svojeg Plana 21, međutim tamo proklamirani glavni ciljevi, a to su bili ekonomski rast i rast zapošljavanja, još se nisu ni počeli ostvarivati, dok su sve tada projicirane brojke odavno pale u vodu.

“Cilj nam je do kraja mandata postupno povećavati stopu gospodarskoga rasta kako bi se do 2015. godine kretala na razini od oko pet posto”, ambiciozno je stajalo u Planu 21, no ta je stopa u protekle dvije godine ostala negativna, a prema prognozama za 2014. godinu, od kojih je ona Hrvatske narodne banke (HNB) jedna od optimističnijih, mogla bi iznositi tek 0,7 posto, dok bi se u 2015. umjesto nekad željenih pet posto mogla kretati oko mršavih 0,9 posto.

U skladu s tim, jednako su crne prognoze o porastu zapošljavanja. HNB očekuje da bi se anketna stopa nezaposlenosti mogla sa 17,2 posto u 2013. smanjiti tek do 16,5 posto u 2015. godini. Ta se stopa prije krize kretala oko 8,3 posto. Hrvatska je od listopada 2008. do listopada 2013. godine izgubila 190 tisuća radnih mjesta, od čega 40 tisuća u posljednje dvije godine. Izgubljeno je čak 12 posto od oko 1,55 milijuna radnih mjesta koja su postojala 2008. godine, što se približno poklapa s kumulativnim padom BDP-a u proteklih pet godina, koji premašuje 11 posto. Po stopi zaposlenosti stanovništva u dobi od 20 do 64 godine od 55 posto Hrvatska se s Grčkom nalazi danas na dnu evropske ljestvice, dok se primjerice ta stopa u Sloveniji i Češkoj kreće oko 70 posto.

Ti podaci o urušavanju ekonomije zastrašujući su, a još više zastrašuju projekcije koje govore o dugotrajnoj stagnaciji, odnosno periodu mršavog rasta i slabog zapošljavanja, uz daljnje hrvanje sa zaduživanjem i krpanjem proračunske rupe. Čak ni sama Vlada, čije su se sve dosadašnje prognoze pokazale prenapuhanima, pa i sada premašuju HNB-ove za više od jedan posto, ne očekuje da će gospodarski rast u 2016. prelaziti 2,5 posto. Prema Vladinim projekcijama iz najnovijeg proračuna, anketna stopa nezaposlenosti u 2016. godini još uvijek bi trebala iznositi visokih 15,8 posto. Kakva je perspektiva, u novogodišnjem je intervjuu “Slobodnoj Dalmaciji” ovim riječima opisao ministar financija Slavko Linić: “Iduća će godina biti teška za građane, a iako će se standard građana početi oporavljati za nekoliko godina, za povratak na razine standarda iz 2008. trebat će nam dugo vremena.”

Koliko dugo, ministar nije kazao, no projekcije Međunarodnog monetarnog fonda, čije su očekivane stope rasta najbliže onima koje je zacrtala Vlada, govore da bi Hrvatska u sljedećih pet godina mogla ostvariti kumulativni rast BDP-a od nekih 11 posto i približiti se u 2018. stopi anketne nezaposlenosti od 11 posto. Ostvarenje te stope predstavljalo bi povratak nekih 120 tisuća radnih mjesta, što bi značilo da preostalih 70 tisuća izgubljenih tijekom recesije još ne bi bilo nadoknađeno. To su dakle optimistične prognoze, a kada bismo se poslužili HNB-ovim brojkama, one bi izgledale daleko gore. Hrvatskoj će trebati desetak godina rasta da nadoknadi pet kriznih godina, i to pod uvjetom da u tako dugom razdoblju ne dođe do novih poremećaja, što nitko ne može garantirati.

Istraživač s Ekonomskog instituta u Zagrebu Zoran Aralica, stručnjak za društveno-ekonomsku upotrebu znanja i tehnologije, gleda na stvari daleko pesimističnije.

– Ogroman pad zaposlenosti znači da se urušava društveno-ekonomska struktura koja može stvarati dodanu vrijednost, a sljedeći korak je historijsko nestajanje. Posljednjih 20 godina imali smo uništavanje tržišnih struktura uz očiti gubitak izvozne konkurentnosti, a sada imamo uništavanje društveno-ekonomskih struktura, u kojem znanstvenici i liječnici odlaze iz zemlje, znači stručnjaci iz područja znanjem intenzivnim uslugama, koji mogu adekvatnu cijenu svog rada postići u inozemstvu. Ako je uništena ta struktura, ne mogu se očekivati plodovi u kratkom roku i jedini izgledni rezultat sadašnje strategije jest pad na razinu standarda negdje iz 1990. godine, s porastom vrijednosti samo u rubrici odlazaka u inozemstvo – kaže Aralica, koji dodaje da je jedini izlaz u ciljanoj orijentaciji cjelokupnog društva na proizvodno-tehnološki razvoj, ali takva se orijentacija za sada ne prepoznaje u djelovanju Vlade.

Vlada nema tu privilegiju da se u svojim projekcijama postavlja kao nezavisni analitičar ekonomskih kretanja, jer se one ponajprije odnose na očekivanja o rezultatima vlastitog djelovanja. Stoga je logično što su njene prognoze najoptimističnije, no činjenica da su i one poprilično skromne govori o tome da do stvarne promjene paradigme razvoja nije došlo. Vlada se dvije godine intenzivno bavila raznoraznim “pospremanjem” – fiskalnim problemima, suzbijanjem nelikvidnosti, sanacijom dugova zdravstva, brodogradnje i privatnog sektora, restrukturiranjem javnih tvrtki, privatizacijom, oprostom dugova, regulacijom kredita u švicarcima – no pravo rješenje za održivi rast nije pronašla.

Kako je u spomenutom intervjuu kazao Linić, ona je u prvoj polovici mandata osposobila zapuštene javne tvrtke za novi investicijski ciklus na kojem će temeljiti rast u ovoj godini, no Linić je naglasio kako taj ciklus može služiti samo kao “prijelazni period” dok se privatni sektor ne oporavi.

“Jer svima je jasno kako na duži rok samo privatni sektor može donijeti gospodarski prosperitet i veće zapošljavanje. Investicijama javnog sektora dajemo privatnom sektoru vremena da dođe do daha”, pojasnio je ministar, koji ni ovom prilikom nije propustio prozvati poduzetnike zbog njihove nesposobnosti i pogrešnih ulaganja u prošlosti, osobito u nekretnine.

S druge strane, ta ministrova redovita prozivka simptom je nedostatka svijesti da bi upravo Vlada trebala biti ta koja će poduzetnicima dati okvir i smjer za ulaganje u poželjnu vrstu projekata, a to je ono što joj dio ekonomskih stručnjaka najviše i zamjera. Kako je u jednom nedavnom izlaganju istakao predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić, političari na temelju činjenice da ekonomija prolazi kroz ciklus rasta i pada “očekuju da kriza prirodnim putem završi i da se zemlja počne spontano vaditi iz recesije”. No Jurčić je ustvrdio da je to pogrešan stav i da se iz krize izvlače zemlje koje imaju pametnu politiku, dok se ostale nalaze u nekom obliku permanentne krize. Po svemu viđenom u protekle dvije godine, hrvatska vlada ponašala se tako da će, čekajući da kriza u Evropi prođe, u međuvremenu pospremiti sustav kako bi nakon krize privatni sektor više-manje mogao funkcionirati sam od sebe, bez stvarnog državnog osmišljavanja industrijske politike i zapošljavanja na temelju domaće proizvodnje.

– Stvar je u tome što mi ne znamo na čemu smo. Očekuje se neki deus ex machina koji će donijeti rješenje i onda ćemo provoditi birokratske poteze i vladati na autopilotu jer smo ušli u Evropsku uniju. To ne može proći, to možemo zaboraviti. Moramo zaposliti nezaposlene, tu nema milosti. No ako bi proizvodno-tehnološki razvoj bio orijentacija zemlje, tada bi oko njega trebalo posložiti sve politike. Trebalo bi odabrati neki prijelazni mehanizam koji bi kazao kako ćemo od ovog modela, koji se svodi na prikupljanje novca za otplatu dugova stranim vjerovnicima, u roku od nekih deset godina stići do modela proizvodno-tehnološkog razvoja i kako ćemo tom cilju prilagoditi fiskalnu i monetarnu politiku – kaže Zoran Aralica, navodeći da je to jedina vizija koju bi Hrvatska trebala imati u ovom trenutku.

Dodaje da u Hrvatskoj sigurno postoji problem svijesti jer danas upravljati tehnologijom znači upravljati budućnošću, što je prije svega posao vlada, zbog čega, kaže Aralica, “nikada više elemenata netržišnog ponašanja koje ima elemenata socijalizma nije bilo u teoriji i menadžmentu nego danas na globalnoj razini”.

– Jedino dobro u posljednje tri godine u Hrvatskoj jest to što je pojačan diskurs koji je vezan uz inovacije, tehnologiju, izvoz i investicije, međutim novo vino ne ide u stare mješine. Moramo zamijeniti uvoznu logiku i svijest, tako da stvaranje novih znanja i tehnologija bude u konstruktu društva, a da bi se došlo do te razine, potrebno je imati jasno postavljen planski mehanizam o načinu kako se ta politika implementira, uz jasno uključivanje ukupnog znanstvenog i istraživačkog sektora većim dijelom u svrhe gospodarstva i uz pokušaj predviđanja tko će što proizvoditi, odnosno koji je rezultat industrijske politike. Međutim, mi danas nemamo tehnološki razvoj kao koncepciju upotrebe znanja i tehnologije u društvu, a da apsurd bude veći, štednja se u velikoj mjeri prelama preko osoba koje imaju najveći inovacijski potencijal. Tehnologija nije u osnovi ni obrazovanja, ni industrije, ni izravnih stranih ulaganja. Tehnološka orijentacija traži promjenu temeljnih uvjeta i jednu kulturološku promjenu – napominje Aralica.

On zaključuje da pred sobom imamo dva dominantna tipa privlačenja investitora i izravnih stranih ulaganja. Prvi tip je, kako kaže, privlačenje investicija kroz “primitivizam”, odnosno jeftinu radnu snagu i niske troškove ulaganja. Drugi je način da se zapošljavanje i standard grade na nekoj vrsti institucionalne kompleksnosti i da se konkurentnost ostvaruje na znanju, odnosno kroz tehnološki razvoj.

– Hrvatska ne zna gdje je točno u tome. Krenuli smo tobože ovim drugim putem, ali s druge strane nismo za njega osigurali osnovne fundamente – kaže Aralica.