Postrecesijski eden

Napokon se ispuhala inflacija blagdanskih rekapitulacija: popisali smo najvažnije događaje prošle godine u životu nacije i viđenijih estradnih zvijezda, usporedili top-liste filmova i bundesligaških golova, sveli račune, podvukli crte i prebrojali mrtve. Ono doba godine kada se televizor pretvara u retrovizor, dnevnici u godišnjake, a novine u almanahe bilo bi ipak manje zamorno da nije drugog, komplementarnog medijskog žanra novogodišnjeg slavlja: poplave ekonomskih prognoza i stručnih futuroloških dijagnoza. Najave, predviđanja, postoci i brojke: rutinska kalendarska obaveza dežurnih analitičara i političara, primijetili smo, kao da najednom djeluje neprimjereno i neumjesno, karikaturalno i groteskno. Nevolja se, bit će, sastoji u tome što smo očekivanu budućnost u međuvremenu ostavili iza sebe; najranije s recesijskim kolapsom tržišnog optimizma, najkasnije svečanim ulaskom u Evropsku uniju, neopozivo je razmontiran dvodecenijski narativ normalizacije nacije, priča koja bi tranziciji ponudila cilj, a nagomilanim problemima prihvatljivo rješenje. Budućnost je, dakle, napokon završila, prekoračili smo prag velikog kolektivnog puta u bolje sutra; sve što preostaje, fatalističko je iščekivanje da napokon okonča i košmarna sadašnjost koja nas je s druge strane toga praga zatekla.

Zato se, valjda, cjelokupni repertoar ovogodišnjih novogodišnjih prognoza sveo na neuvjerljivo obećanje kako će upravo 2014. biti godina preokreta ekonomskih trendova i dugoočekivanog, famoznog “izlaska iz krize”. Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić najavljuje tako kraj recesije i rast BDP-a od 0,7 posto. Vlada je, očekivano, optimističnija: u idućoj godini predviđa se uspon od 1,5 posto, pa Slavko Linić govori o prvoj godini “konstantnog rasta”. Slažu se čak i ekonomisti udomaćenih banaka, iako prognozom nišane skromnijih 0,1 posto. Da će kraj krize nastupiti u drugoj polovici 2014. prorokovao je nešto ranije makroekonomist i potpredsjednik Hrvatskih izvoznika Ante Babić, njegovoj viziji međunarodni legitimitet osigurala Svjetska banka sličnom najavom i cifrom od 0,8 posto, globalni završetak recesije proglasile investicijske banke, izvršni direktori, profesionalci… Brojke variraju, decimale titraju, ali zajednički nazivnik blagdanskih obećanja formuliran je tonom trezvenog, opreznog optimizma: napokon prolazi kriza.

Problem, doduše, nastaje iščeprkamo li ispod naslaga medijske krame primjere prošlogodišnjih najava. U decembru 2012. Vujčić je recimo najavljivao rast od 0,3 posto, Vlada pak pobjedonosnih 1,8; BDP se, na nevolju, stropoštao za više od pola postotka. Suvišno je, naravno, kopati dublje i dalje, sve tamo do kraja 2007. – kada baš nitko nije naslutio skori ekonomski kolaps globalnih dimenzija – da bi se novom ciklusu postotnih nagađanja i kalkulacija uskratilo razumnije povjerenje. Ako praksa stručnih prognoza ovlaštenih kibicera ekonomske stvarnosti još uvijek opstaje, onda joj to uspijeva samo u formi usiljenog privida, lažnog obećanja kako stvari ipak nisu sasvim izmakle kontroli i nadzoru upućenijih od nas. Riječ je, ukratko, o uvjeravanju kojem nitko odavno ne vjeruje. Osim, možda, sasvim kratko, u duhu blagdanske benevolencije: najava transcendentnog iskustva konačnog “izlaska iz krize” dovoljno je primamljiva, dovoljno zavodljiva za privremenu suspenziju skepse. Toliko da se zapravo ni ne stižemo zapitati: a kako bi taj kolektivni egzodus zapravo trebao izgledati? Je li ekspertna nasumičnost visokosofisticiranog kalibriranja trećih decimala najprimjereniji način da ga opišemo? I tko smo, napokon, “mi” koji bismo iz krize trebali izići?

Vrijedi se prisjetiti: barem četiri godine morale su proći od početka urušavanja domaćeg gospodarstva da bi kriza dobila konkretne medijske konture, da bi se iz sfere stručnih spekulacija preselila u novinske portrete individualnih sudbina, ispovijesti osiromašenih dužnika i scenarije poslijepodnevnih TV serija o malom hrvatskom čovjeku i njegovoj velikoj obitelji. Vizija kraja te krize, međutim, vrti se i dalje numeričkim ruletom ekonomskih apstrakcija i mističnih “pokazatelja stanja”, zadržavši izvan vidnoga polja raspravu o krajoliku postrecesijskog edena. Pa se ne vidi očito: da je to ruinirani pejzaž višedecenijskih koncesija, monetiziranih autocesta, privatiziranog javnog prostora, rasprodanih zajedničkih dobara, osakaćenih radničkih prava, nedostupnog obrazovanja i svih ostalih, dugoročnih i tvrdokornih posljedica ovih nekoliko godina štednje i odricanja. Zato će i najavljivani završetak krize za većinu značiti tek početak privikavanja na neku novu normalnost konstantne nesigurnosti, uskraćenih prilika i naturalizirane društvene nejednakosti. Zato recentna obećanja preokreta ekonomskog trenda zapravo nemaju formu hepienda. Zato “mi”, naposljetku, nismo oni koji će iz krize na njenom kraju izići.

Tu se negdje krije i varka uobičajenih novogodišnjih projekcija i prognoza. Ne u nepouzdanosti i neuvjerljivom optimizmu, nego u prividu da se podjednako tiču svakoga od nas. Nije problem dakle u ekonomskim predviđanjima budućnosti, jer ona su neobavezujuća, rutinirana. Problem nastaje kada se predviđanja ostvare, a budućnost ostane ruinirana.