Povijesno-politički triler
Aliza Marcus: Blood and Belief: The PKK and the Kurdish Fight for Independence, (New York University Press, 2007)
Nazvavši svoj dokumentarac iz 2000. godine “Good Kurds, Bad Kurds: No Friends but the Mountains”, renomirani američki reporter Kevin McKiernan aludirao je na zapadnu percepciju stvari: irački Kurdi borili su se protiv Sadama, znači oni su naši dečki. Knjiga američke novinarke Alize Marcus “Krv i uvjerenje: PKK i kurdska borba za nezavisnost” bavi se njihovim zlim rođacima, turskim Kurdima koji ratuju protiv vjernog saveznika Washingtona. Materijal za vrlo informativno i vješto napisano djelo ova je višegodišnja reporterka Reutersa, koju je Turska zbog njezinih članaka izbacila iz zemlje, prikupila kroz stotinjak intervjua s brojnim sugovornicima, uključujući bivše borce i zapovjednike PKK-a, što je ujedno i najveća kritika upućena knjizi. Disidenti i otpadnici imaju, naime, urođenu tendenciju da sve prikazuju ako ne baš sjajno, a ono svakako vrijedno borbe. Međutim, kada su oni otišli, sve je krenulo dovraga.
Ako zanemarimo ovaj opravdani prigovor, riječ je o napetom povijesno-političkom trileru, žestokom i bogato oslikanom dramom s likovima, zapletom i – s obzirom na to da sukob još uvijek traje – neizvjesnim završetkom. S odličnim smislom za detalje, Aliza Marcus pripovijeda kako je nekolicina propalih studenata ljevičara, koji su osim zatvorskog staža i gnjeva protiv turske države imali malo toga, u nekoliko godina, od osnivačkog sastanka jednog novembarskog dana 1978. godine, preko obuke u sirijskim logorima komunističke frakcije PLO-a (DFLP), pa do pokretanja oružanog ustanka 1984., uspjela stvoriti vojno-političku organizaciju koja je – s desetak tisuća aktivnih i pedesetak tisuća povremenih gerilaca, armijom umreženih članova u Europi, gdje imaju i vlastite TV postaje, te milijunima simpatizera u Turskoj – dovela u pitanje sam opstanak kemalističke republike.
Logično, velika pažnja posvećena je liku i djelu Abdullaha Öcalana. “Apo” je prikazan kao vješt i pronicljiv organizator, ali i makijavelistički megaloman i paranoidni lunatik koji ne preza narediti smaknuća bilo koga tko mu se usprotivi – zbog njegove paranoje navodno su ubijani i posve nevini studenti-regruti. Možda je to posljedica pristranosti autoričinih sugovornika, no činjenica je da je karizmatični “Apo” staljinskom voljom stvorio pretpostavke za stvaranje masovnog nacionalnog pokreta s kojim danas pregovara turska politička elita. Osim što je napisala historijat organizacijskih, zapovjednih, ideoloških, logističkih, geo- i unutarpolitičkih aspekata skupine, Aliza Marcus pokušala je odgovoriti na pitanje što je tolike mlade ljude otjeralo da odu u planine i odaberu oružanu borbu. “Zmija se mora ubiti dok je malena”, rekao je general Kenan Evren, ali nije se uspjelo zato što su proglasi PKK-a o narodnooslobodilačkom revolucionarnom ratu velikim dijelom bili točni: turski je Kurdistan zaista nalikovao zaostaloj koloniji potlačenoj od turske države i domaćih feudalaca. Kako je država zabranila svako legalno kurdsko političko djelovanje, teško se oteti dojmu da su PKK i njegov terorizam posljedica promašene turske politike – nije ostavljen prostor za bilo što drugo. Snaga knjige je dakle u živopisnom ocrtavanju socijalne i političke situacije u Kurdistanu sedamdesetih, dok autorica posebnu pažnju posvećuje ženskom pitanju i asketskom seksualnom moralu gerile.
Zainteresiranima za dublje razumijevanje ove kurdsko-tursko-iransko-sirijsko-iračko-zapadnoimperijalističke zavrzlame preporučujemo iscrpnu i odličnu znanstvenu studiju “A Modern History of the Kurds” Davida McDowalla. Unatoč već natuknutoj kritici da se Aliza Marcus koncentrira na tamnu stranu PKK-a i da je razdoblje nakon 1999. odnosno suđenja Öcalanu obrađeno vrlo kratko, ovo je djelo važno i pitko štivo za sve koje zanima položaj Kurda, koji su danas – zahvaljujući PKK-u koji je njihov problem stavio na razinu svjetske agende i “dao im osjećaj ponosa”, kao i recentnim događanjima u Siriji – postali prvorazredno bliskoistočno pitanje. Okrutna je to priča o hladnim interesima i teškim zabludama koji su rezultirali morem krvi. Knjiga Alize Marcus ostavlja gadan, uznemirujući okus ljudskog neuspjeha: u Turskoj se moglo i moralo bolje.