Rabljena sedmica
Bandić
Zagrebački gradonačelnik, koji je o sebi sve češće počeo govoriti kao o “gradonačelniku Hrvatske”, u neviđenoj je medijsko-propagandnoj kondiciji, što je znak da se u pozadini te sveprisutnosti zbivaju, uglavnom, mračne stvari. Milan Bandić najavljuje 200 milijuna eura investicija u gradske sportske i smještajne objekte, s naglaskom na maksimirski stadion, a sve ususret Univerzijadi 2016. godine, inače, manifestaciji za čije se održavanje u Zagrebu praktički nije znalo sve dok je gradonačelnik nije ispostavio razlogom za novo investiranje u omiljene mu građevinske radove koje će izvoditi omiljene građevinske tvrtke. Bandić s Nogometnim savezom na Sveticama gradi reprezentativni kamp, nudi se za spasitelja posrnulom Imunološkom zavodu, najavljuje izlazak svoje nezavisne liste na izbore za Europski parlament u svibnju i na parlamentarne izbore za dvije godine, sastaje se s Radimirom Čačićem, Ivanom Jakovčićem i Nikicom Gabrićem, paradno se prepire s Tomislavom Karamarkom, obećava rješavanje svakog problema za koji namiriše da mu može donijeti medijsku pažnju, ostavlja dojam poželjne političke prilike jer se u ovoj zemlji sve olako zaboravlja.
Izuzmemo li moment političke strasti koja je ovdje manje važna, pravi razlozi Bandićeve agresivne agitacije i sveprisutnosti jesu u tome da se skrene pažnja s tzv. restrukturiranja i privatizacije dijelova Zagrebačkog holdinga, što se smišlja i provodi u krugu probranih kontroverznih poduzetnika, te u tome da se medijskom popularnošću pokuša maksimalno smanjiti opasnost od kaznenog progona zagrebačkog gradonačelnika: Bandić je dovoljno lukav da zna kako mu najveća ugroza prijeti tokom idućih nekoliko tjedana u kojima će Mladen Bajić učiniti sve – baš sve? – da zadrži položaj glavnog državnog odvjetnika još četiri godine.
Markač
Mladen Markač, umirovljeni general i ratni komandant Specijalne policije, svjedočio je na suđenju Frani Drlji i Boži Krajini, umirovljenim specijalcima optuženima za zločin nad srpskim civilima u Gruborima u kolovozu 1995. godine. Markaču nitko nije rekao za pokolj u Gruborima, niti se on o tome puno raspitivao, jer je tih dana bio okupiran brigom o čistoći i edenskom miru krajolika uokolo pruge kojom je prolazio Vlak slobode s Najdražim Putnikom. “Primijetio sam da se iznad tog područja diže neki dim, što me razljutilo jer nije smjelo biti nikakvih aktivnosti. Bojao sam se da nas predsjednik Tuđman ne prozove zbog toga”, posvjedočio je Markač. Tuđman ga, kao što znamo, nikad nije prozvao zbog srpskih leševa u Gruborima.
Šegon
Tvrtka pomoćnika ministra financija Branka Šegona, kojom upravlja Šegonov sin, dobila je 2012. – otkrio je Index.hr – povoljan zajednički kredit Hrvatske banke za obnovu i razvoj te Hypo banke od 31 milijuna kuna, koji je poslužio za zatvaranje prethodnog kredita na koji je tvrtka plaćala kamatu od sedam posto. HBOR-ova kamata firmi Šegona mlađeg kreće se oko tri posto, a odgoda otplate glavnice je četiri godine. Državna razvojna banka saopćila je da je kredit rečenoj firmi odobren uz podjelu rizika s komercijalnom bankom, te pod uvjetima koji su isti i za sve druge poduzetnike. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa istražuje je li Branko Šegon iskoristio položaj kako bi pogodovao svojim, odnosno sinovljevim tvrtkama, a USKOK je saopćio da se prijavama protiv aktualnog pomoćnika ministra financija bavi od 2010., ali da su se suočili s opstrukcijom policije i Porezne uprave.
Sharon
Umro je bivši izraelski premijer Ariel Sharon koji je posljednjih osam godina, nakon moždanog udara, proveo u komi. Većina Izraelaca Sharona ispraća kao nacionalnog junaka koji je sve podredio obrani teritorija i sigurnosti Izraela, bez obzira na dokazano brutalne i neljudske metode koje je upotrebljavao protiv Palestinaca. Palestinci su pak Sharonovu smrt doživjeli odlaskom beskrupuloznog tiranina i zlikovca. Zapadni svijet postavio se nekako između tih krajnosti, što se i očekivalo, ali je, ipak, neočekivano da ga se posthumno častilo titulom mirotvorca: možda se o Sharonu može govoriti kao o važnom političaru, ali i on sam vjerojatno bi se podsmjehnuo da čuje kako ga kuju u mirotvorce.
Mesić
Bivši predsjednik Stjepan Mesić prošlog je tjedna govorio u istarskom mjestu Šajini u kojem su nacifašisti prije sedamdeset godina pobili četrdeset i devetero nedužnih civila. Rekao je ovako: “Demokratska, evropska Hrvatska mora smoći snage suočiti se s istinom o svojoj prošlosti, mora imati poštenja priznati kome duguje svoju slobodu – pri čemu mislim na pale borce Narodnooslobodilačke vojske, ali ne zaboravljam ni hrvatske branitelje. Ta Hrvatska mora, napokon, imati i političke volje i hrabrosti suprotstaviti se neofašističkim tendencijama, bez obzira na to tko ih podupirao i odlučno reći: idejama koje su bacile čovječanstvo u najveću tragediju u novijoj povijesti, na hrvatskoj političkoj sceni nema i ne smije biti mjesta.”