Riječ o “krizi”

Krajem prvoga desetljeća u ovom novom tisućljeću, Evropu, Ameriku i dobar dio ostaloga svijeta zatekli su događaji koje gotovo nitko nije umio ili mogao predvidjeti: ciklička kriza, jedna od najvećih u posljednjih stotinu godina, porazna po svojem učinku. Očitovala se i djelovala u društvu i ekonomiji, politici i kulturi, u raznim područjima i pod različitim okolnostima. Proizvela je stanja kakvima se nismo nadali, stvarala situacije koje je gotovo nemoguće kontrolirati.

Nakon stanovitog zatišja, kriza se ponavlja i produbljuje iz godine u godinu – 2011., 2012., 2013. Ne znamo hoće li sutra biti slična ili različita, u čemu će sličiti prethodnoj ili po čemu se razlikovati od nje. U ovom času traje, iz dana u dan sve je osjetnija.

Tko je mogao zamisliti, prije samo desetak godina, da će takozvani financijski kapitalizam dovesti u pitanje sam kapitalizam. Da će neoliberalizam biti prisiljen odreći se liberalnosti u koju se do jučer kleo i koja mu je služila kao izlika. Da će bankarski sustavi obuzdavati funkcioniranje samih banaka. Da će dobar dio Evrope koja se nadala, ne samo istočne, trpjeti od euroskepticizma.

Današnja Evropa i dojučerašnja druga Evropa, neke njezine sastavnice, ne uspijevaju se dovoljno približiti jedna drugoj. Kapitalizam se vraća na karikaturalan način u zemlje koje su do jučer smatrane antikapitalističkima. Ideja o socijalizmu s ljudskim licem, kakvu su zagovarali najnapredniji disidenti, izgubila se pod najezdom divljega kapitalizma, kakvog se odriče i sam kapitalizam, barem njegov prosvjećeniji dio. Napredniji dijelovi nacija stide se povratka fašistoidnih nacionalizama.

Širi se bojazan, jučer kao i danas, da bi budućnost mogla nalikovati prošlosti, onoj goroj, koje se s mukom prisjećamo. Potrošačku groznicu zaustavlja protuotrov koji proizlazi iz straha samih potrošača – obećanja nisu održana. Takozvani održivi razvoj relativizirao je do krajnjega stupnja svoju “održivost”, to jest vjerodostojnost. Kriza navodi najsiromašnije da, ako to mogu, podrže sumnjive izvore bogatstva – kako bi se sačuvala radna mjesta i osigurao bilo kakav posao, očuvao ili dostigao bolji i dostojniji način života ili barem njegov privid. Bertold Breht je svojedobno pisao kako je veći zločin osnovati banku nego je opljačkati – a danas mnogi među nama strahuju što će se dogoditi ako nam banke osiromaše i novcu koji čuvaju padne vrijednost. Ono u što su mnogi do jučer vjerovali i za što su se nesebično žrtvovali pokazalo se, barem jednim svojim dijelom, uzaludnim, ako ne i iluzornim. Svijest o tome predstavlja možda jednu od rijetkih vjerodostojnih tekovina u skromnoj bilanci naših suvremenih iskustava. Takva spoznaja mnogima izgleda cinična, nekima porazna. Ponekad i uvredljiva.

Politika odavno nema kulturnih referenci na koje bi se pozivala i kojima bi se rukovodila. I ne traži ih, možda i ne želi. Izbjegava na razne načine da potakne nastanak neke nove, pozitivne političke kulture. Inteligencija je obeshrabrena ili izgubljena bez obzira na koju se stranu svrstava, lijevo ili desno ili pak – ajme! – krajnje desno. Teško je reći u kojoj mjeri ona – napose evropska inteligencija – predstavlja stvarnu i određenu kategoriju u društvu. Najčešće je raspršena ili pak zatvorena u krugove posebnih orijentacija i opredjeljenja. Pojedinci koji joj pripadaju ne uspijevaju se približiti jedni drugima i djelovati zajedno na nekoj određenijoj humanističkoj platformi, čak i u vlastitoj sredini, a kamoli “u svijetu”. Glas intelektualaca rijetko se može čuti prilikom donošenja odluka bitnih za društvo i zajednicu. Premalo ga se poštuje i kad ga se ponegdje sasluša. Tko su i kakvi su zapravo današnji intelektualci, barem njihova većina…

Stanovite tehnologije i njihove primjene, digitalne i razne druge, stvaraju dojam, bolje reći privid, da su one kadre zamijeniti tradicionalnu kulturu: da su same po sebi kultura a ne, prije svega, samo njezin izdanak ili učinak. Uzroci i posljedice tako mijenjaju mjesta i ne mogu se odrediti jedni prema drugima. To ne pomaže sporadičnim kritičkim pothvatima da se očituju na sceni. Sama scena ispresijecana je zastorima među kojima najizloženiji eksponenti nisu i najvredniji.

Kriza u svijetu postaje često alibi – izgovor je za kritičnu situaciju koju je uvjetovalo, ne samo u zemljama Istočne Evrope i bivše Jugoslavije, loše vođenje gospodarske politike i politike uopće, skandalozna korupcija, pljačka društvenih i nacionalnih dobara, kriminalna privatizacija i sl. (Rusi su skovali naziv “prihvatizacija” – to bi se moglo prevesti na hrvatski zabavnom i bezobraznom uzrečicom “ko je jamio, jamio”). Oni koji su vodili kolo i doveli nas u položaj u kojem jesmo, hoće li, kad jednoga dana bude prevladana kriza, biti opet kolovođe?

U takvu okružju nije lako odrediti, na neki moderniji i uvjerljiviji način, prirodu i ritam samih događaja, barem onih koji su smatrani temeljnim ili, kako se prije kazivalo, sudbonosnim. Vidjeli smo kako je takozvana globalizacija gmizala sporo, suočavajući se s nizom prepreka i spletom otpora. Kriza se pak širila kudikamo brže i neposrednije – prekrila je u najkraćem roku, u dva-tri navrata, gotovo cijelu planetu. (Dala je možda za pravo Marksu, ma koliko ga odbacivali ili osporavali sljedbenici i protivnici.) Hoćemo li napokon uspjeti kontrolirati s više pouzdanja i izvjesnosti sam ritam događaja, usmjeravati ga i utvrditi prema stvarnim potrebama i očekivanjima onih koji stvaraju dobra i grade povijest?

Uputno je u vezi s tim postaviti stanovita pitanja koja često odlažemo ili zaobilazimo: što će se dogoditi kad “iziđemo iz kriza” o kojima je riječ? Odakle ćemo tada krenuti i u kojem pravcu? Kakav će nam biti prvi korak? Kako i kamo ćemo zakoračiti? Koga ćemo izabrati i kako da nam bude na čelu ili na začelju?

U razdoblju koje proživljavamo mnogo je više pitanja nego odgovora. Odgovori koje čujemo rijetko su ohrabrujući. Nakon svega što je prošla i proživjela naša civilizacija, postali smo manje naivni i više nepovjerljivi. Razlikujemo bolje nego prije slobodu izražavanja koja se nudi od izražavanja slobode koje se uskraćuje.