Rušenje Đilasa “u dva koraka”

Više od 12 sati trajala je sjednica Glavnog odbora Demokratske stranke u Novom Sadu; ostvarilo se ono što se već tjednima šuška u javnosti i medijima, da je na sceni sukob u stranci koja se smatra jedinom ozbiljnom opozicijom naprednjacima Aleksandra Vučića. Predsjednik demokrata Dragan Đilas zasad je, odlukom Glavnog odbora da prihvati njegov izvještaj o radu, ostao na funkciji, ali samo do 16. ožujka, kada će se održati izvanredni izbori u Beogradu, u kojem je voljom naprednjaka i socijalista Ivice Dačića smijenjen s mjesta gradonačelnika.

Kampanju protiv Đilasa danima uoči novosadske sjednice vodio je bivši, a danas počasni predsjednik DS-a Boris Tadić, koji je poodavno najavio da se vraća u politiku. Upravo je on tražio da se ne prihvati Đilasov izvještaj o radu; podržalo ga je 127 članova Glavnog odbora, dok je za Đilasa ruku podiglo njih 274, a uz Tadića su bili viđeni i neki članovi stranke koji su se povukli iz javnosti posljednjih mjeseci, poput bivše ministrice pravosuđa Snežane Malović. Uz Đilasa su pak stali najutjecajniji članovi: njegov zamjenik Bojan Pajtić i vojvođanski dio stranke, Dragoljub Mićunović, predsjednik Političkog savjeta DS-a, Vida Ognjenović, na neki način čak i Miodrag Rakić, nekada najbliži Tadićev suradnik, koji je prije nekoliko dana izazvao pravu buru u redovima demokrata svojim autorskim tekstom objavljenim u “Politici”.

“Demokratska stranka predstavlja i dalje modernizacijsko jezgro Srbije i da bi mogla da realizuje svoje ideje nužno je da se nađe način da u svom projektu mobilizuje i onaj deo političkog društva koji je okupljen u okviru SNS-a i politički se personalizuje u Aleksandru Vučiću”, napisao je Rakić, ocjenjujući da u sadašnjoj koaliciji Vučić i njegova Srpska napredna stranka za svoj projekt modernizacije Srbije nemaju saveznika i da ga moraju potražiti na drugoj strani, jer “jedini politički blok koji mu to može omogućiti jeste DS”. To je shvaćeno kao najava moguće “velike koalicije” između SNS-a i DS-a nakon idućih izbora, što je u nekoliko navrata spominjao kao mogućnost i sam Boris Tadić. Kako se čuje (sjednica Glavnog odbora bila je zatvorena za javnost), upravo se oko toga najviše raspravljalo na sjednici i to je prevagnulo u odluci većine da ipak podrži Đilasa, bez obzira na vrlo slabe rezultate na nekoliko lokalnih izbora održanih proteklih mjeseci, na temelju kojih se tvrdi da je stranački rejting uvelike u padu.

Analitičari cijelu stvar prilično jednoobrazno ocjenjuju: Tadić je, kažu, izabrao loš trenutak za utvrđivanje odgovornosti rukovodstva stranke za niz slabih izbornih rezultata, jer se time stranka dodatno slabi uoči izbora u Beogradu. Tadić tvrdi suprotno, da je sve pokrenuo zato da bi se spriječio još jedan izborni poraz i da na sjednici Glavnog odbora Đilasova politika nije dobila podršku, već je “većina odlučila da bi odluku o njegovoj eventualnoj smjeni trebalo donijeti nakon izbora”. Po Tadiću, to je rušenje Đilasa “u dva koraka”, jer neće uspjeti na beogradskim izborima ostvariti dobar rezultat.

Činjenica je da će Draganu Đilasu biti teško na izborima: SNS čini sve da bi ga ocrnio u javnosti, tabloidi su puni optužbi za kriminal, detalja iz njegovog privatnog života (navodnog drugog razvoda i novoj ljubavi; za razliku od rovarenja po Đilasovom životu, većina medija i dalje šuti o novom braku prvog potpredsjednika Vlade Vučića!), tvrdnji da je upropastio Beograd i zadužio ga za nešto manje od milijarde eura, do čega su došli čudnovatom računicom. Uz to, tu su i silna uhićenja dojučerašnjih visoko pozicioniranih demokrata, zbog čega Đilas i ostali tvrde da su na djelu revanšizam i politička šikana, ali ih nitko ne sluša, ni oni na vlasti ni velik dio građana koji su razočarani rezultatima vladavine demokrata posljednjih godina. Činjenica je i to da trenutna vlast, u čemu prednjače naprednjaci, za sve što ne valja optužuje demokrate, kao da su jučer, a ne prije gotovo dvije godine preuzeli vlast i kao da su, osim (za nadati se) djelomičnog rješavanja problema Kosova i početka pregovora o pridruživanju s Evropskom unijom, išta valjano postigli. I dalje su tu samo velika obećanja o investicijama i reformama (dok su institucije potpuno urušene) i traljava borba protiv korupcije.

Kada je o demokratima riječ, problem je u tome što se očito ni Tadić ni Đilas nisu suočili s razlozima zbog kojih su izgubili vlast. I dalje su im krivi svi osim njih, od građana do tzv. bijelih listića, i dalje se nisu suočili s onim što znači “žuto preduzeće”, kako su ih nazivali dok su bili na vlasti zbog korupcije i nepoduzimanja neophodnih reformi i rješavanja problema. Vjerojatno ima istine u onome što Tadić i Mićunović tvrde, da je Demokratska stranka pokazala da u njoj još ima unutarnje demokracije, s obzirom na to da je novosadska sjednica trajala 12 sati, a stranka je ostala jedinstvena. No ima i onih koji misle da sve što se među demokratima zbiva neće proći po već tradicionalnom “demokratskom receptu” cijepanja stranke. Od njenog osnivanja 1990. godine, ta se stranka “razmnožila” prilično puta (i Vojislav Koštunica je jedan od osnivača, a i Mićunović, prvi njen predsjednik, jedno je vrijeme, prije povratka u redove demokrata, imao svoju stranku), a samo nakon izbora u svibnju 2012. godine dvojica bivših demokrata osnovali su svoje stranke, bivši ministar pravosuđa, pa poljoprivrede Dušan Petrović i bivši premijer Zoran Živković.

Nesmjenjivanje Đilasa s kormila demokrata, čini se, ima za posljedicu to što su barem nakratko utihnule najave da će zajedno s beogradskim izborima biti održani i izvanredni parlamentarni. Navodno je bilo sve spremno da se i oni raspišu, jer se računalo na sukobe u DS-u. Ostaje da se sačekaju rezultati beogradskih izbora koji će pokazati da li Srbija uopće trenutno ima opoziciju ili ne.