Svijeće za žive

Foto: Jovica Drobnjak

Malogranična postaja Lička Kaldrma pokraj Srba; dvojica hrvatskih policajaca ne znaju hoće li nas propustiti dalje.

– Trebali ste se ranije najaviti, pa bismo vam osigurali pograničnu dozvolu – kaže jedan.

Ipak, uzimaju naše podatke, pa nam drugi daje upute:

– Ako vas kolega s bosanske strane pusti, onda u redu. U tom slučaju imate dvadesetak kilometara makadamskog puta, ali pripazite na odrone kamenja i provalije s desne strane.

Pošto nam je nakon nekoliko stotina metara i pristojan bosanski policajac zaželio sretan put, brzo smo shvatili da je i Bog, po svemu sudeći, odavno digao ruke od zabačenih sela i zaselaka na tromeđi Like, Dalmacije i Bosanske krajine. Makadamskom cestom punom rupa s bosanskog teritorija krećemo do Drenovca Osredačkog na hrvatskoj strani, čiji mještani, unatoč tome što su sada i građani Europske unije, više od desetljeća žive bez struje; treba imati poveću dozu ludosti za tu avanturu i ignorirati mogući odron kamenja s brda što se nadvilo s lijeve strane ceste te koncentrirano prijeći preko nekoliko desetaka metara dugog i od auta tek nešto šireg mostića bez ikakve zaštitne ograde, koji vodi iznad tridesetak metara duboka bezdana.

Iznenada, niotkuda, poput kakvog šumskog duha, pred nama iskrsava čovjek sa sjekirom; dok nam odmahuje, nailazi veliko stado ovaca, a za njim dva psa tornjaka i pastir.

– Promašili ste – kaže – valja vam se vratiti malo niže, do table s oznakom državne granice.

Uz tu tablu ulazimo u selo Donji Tiškovac, zaseok Jarići, koje pripada općini Bosansko Grahovo. Ni u njemu nemaju struju, pa nam domaćin Zdravko Jarić pokazuje malu vodenu turbinu koju pokreće dinamo-motor, dovodeći im ponešto svjetla u domove. Njegov rođak, bosanskohercegovački državljanin Petar Jarić, nudi nam se za vodiča do Drenovca; do njega stižemo za nepunu minutu, krivudavim putem natopljenim lokvama. Prolazimo pokraj ostataka zidova nekadašnje trgovine, kninske Dinarke, i neobnovljene kuće jarkih crvenih opeka, koja kao da poručuje: “Dobrodošli u Hrvatsku!”

– Đavo je vodio računa o tim granicama. Sve je to nekada bila jedna država – govori Jarić i vodi nas do kuće Steve Simića, hrvatskog državljanina i povratnika od 1997. godine.

– Otkako sam se vratio iz Beograda do danas, ova je država malo toga ili ništa za nas uradila. Ni kompletnu obnovu kuće nije mi dala jer, ne svojom krivnjom, nemam sve priključke na infrastrukturu. Zamislite, moja su djeca tek nedavno dobila domovnicu, iako su rođena u Kninu. Dotad su ih vodili kao građane Bosne i Hercegovine, pa je ispadalo da ih je netko drugi napravio i brinuo o njima – započinje Simić.

Po posljednjem popisu, u Drenovcu Osredačkom živi dvanaestero stanovnika koji, poput Simića, životare bez struje i s njom povezanih elementarnih civilizacijskih potreba poput hladnjaka, vešmašine… Struje je nestalo 1995., nakon što su mještani poslije “Oluje” otišli u progonstvo.

– Da je vlast doista željela da se vratimo kao što nas je pozivala, osigurala bi nam elementarne uslove za život. Zato kažem da sam se vratio nakon progonstva. Kada me pitaju čiji sam građanin, odgovaram da sam ničiji. Jer nekada smo živjeli u socijalizmu, a danas životarimo u feudalizmu – govori Simić.

Iako su u selo puno puta dolazili radnici Hrvatske elektroprivrede, tvrtke koja im iz godine u godinu obećava struju, Simić kaže da su ta obećanja obična ironija. Njegova je kuća tik uz nekadašnju Unsku prugu, kojom je vlak nekoliko puta dnevno povezivao Knin i bosanski Martin Brod, čineći prijeratnim stanovnicima toga kraja život i ugodnijim i veselijim. Izgubivši svaku nadu da će im država pomoći, Simić je uz supruginu podršku podigao dvije tisuće eura kredita, pa prije godinu dana kupio dvije solarne ploče: kada je sunčano, ploče se napune energijom i Simićevi imaju priliku pogledati TV dnevnik, vremensku prognozu ili sportske vijesti. Susjed mu Jarić, iz bosanskog zaselka, solarne si ploče ne može priuštiti.

– Da bi nešto vidio, moraš barem dvije voštanice upaliti. Tako na spavanje idem oko šest navečer, pa ležim do sedam ujutro, dok ne svane. Što da se radi u mraku? Od tolikog ležanja stradaju kosti, stalno se prevrćeš vamo-tamo – kaže Petar Jarić.

– Mjesečno me voštanice izađu oko 250 kuna, pa vi izračunajte koliko je to godišnje. Priključak za struju udaljen je od nas tri kilometra. Oduvijek smo se napajali preko Elektrodalmacije, iz pogona ciglane u Strmici. Susjedno selo, Ševina Poljana koje se proteže i na hrvatski i bosanski teritorij, ima struju jer se napaja preko Elektrolike – nadovezuje se Stevo.

Nakon ponuđene čašice rakije (jer, kažu nam s osmijehom naši sugovornici, ništa nije tako crno da se ona s ljudima ne bi popila), doznajemo kako im država stvara probleme i s pograničnim dozvolama. Da bi dobio pograničnu dozvolu, država od Jarića traži da posjeduje neku imovinu u Hrvatskoj, pa još ne zna kako će do Knina, da kupi bakalar za predstojeći Božić. Simić pak u Gračacu mora dobiti potvrdu da je hrvatski državljanin, pa je, za prelazak granice, potvrditi u Bosanskom Grahovu. Kruta im administracija dodatno otežava ionako teške živote.

– Jedan mi je policajac kazao da kupim helikopter – opisuje Simić bezrazložno ponižavanje od strane predstavnika države.

Kaže da je problem i to što u selu često nema signala za mobitele, pa nikada ne mogu znati hoće li u slučaju kakve nevolje moći pozvati Hitnu pomoć.

– Kao da smo osuđeni na život u getu, da ovdje izumremo. Onda će netko od tajkuna ovo pretvoriti u lovno područje, jer ovdje ima puno divljači, a ima i vode koja je naše prirodno bogatstvo – kaže Stevo.

Jednom tjedno opskrbljuju se putem pokretnog dućana koji dolazi iz Drvara: da bi kupili nešto brašna, šećera, ulja ili kave, Drenovčani moraju preko granice…

– Nije li to žalosno u 21. stoljeću? Zamislite da nekoga iz grada dovedu ovamo samo na mjesec dana, mislim da bi proklinjao onoga tko ga je stvorio – dodaje Simić.

Okrećemo na šalu, pa ga pitamo zna li što se događa u svijetu.

– Petar ima tranzistor, pa mi javi šta se događa. Ako uspijem pogledati televiziju, kažem ja njemu. Zadnje što znam je da su rukometašice Srbije bile u finalu s Brazilom. Znam da je Sanader u zatvoru, kao i Mišković (u međuvremenu je pušten iz pritvora, op. D. G.), to mi je zadnja informacija. A znate li vi kako stoji Liverpul, kako Barcelona? – pita nas Stevo, koji je sa svojih 67 godina najmlađi stanovnik sela.

Kuća Jovanke i Steve Jarića, već dobrano u osamdesetima, ispod je jednog od električnih stupova koji, poput lampe na Simićevoj kući, kao važni svjedoci vremena stoje okićeni pokidanim kablovima. Iako je još poslijepodne, nazdravljamo im s “dobra večer” jer je u njihovoj kućici starijoj od stoljeća već mrak. Jovanka sluša vijesti što dopiru iz tranzistora koji su joj poslala djeca, a suprug joj, sa štapom u ruci, leži na kauču: teško hoda nakon operacije oba kuka. Iznad njegove glave mala je solarna lampa, nastoje se snaći kako znaju i umiju. Jovanka se ponadala da su umjesto nas došli ljudi iz gračačkog Crvenog križa, koji im donose svijeće.

– Nekada smo imali svega, ljudi su bili zaposleni pri željeznici. Danas nemamo ništa. Primljeni smo u Evropsku uniju, a struje nemamo, iako smo već odavno uputili molbu za priključenje. Što se tiče prikapčanja sela na elektromrežu, čuli smo da se oko toga trebaju dogovoriti hrvatska i bosanska strana. Ma, godinama nam govore da ćemo je dobiti. Kada smo pravili pogranične karte, jedan bosanski policajac nije mogao vjerovati da tolike godine živimo bez struje – priča Jovanka.

Iako je u visokim godinama, skrbi za bolesnog muža. Rublje pere ručno, zagrijavajući vodu na šporetu.

– To je najveći problem. Najgore je kada si bolestan, moram muža s vremena na vrijeme odvesti na kontrolu, a onda moraš nekoga naći da te vozi u kninsku bolnicu – kaže Jovanka.

– Ne daj bože da se desi da mi dočekamo struju… ako struje nema, neće ni mladi doći, pa će selo u jednom trenutku totalno izumrijeti – dodaje i već izvježbanim pokretom pali voštanicu.

Obasjano tračkom dnevne svjetlosti, njezino izborano lice poprima izraz osobitog prkosa, pokazujući nam tvrdoću preživljavanja i žilavost Like. Najgore su jake ličke zime, govori nam baka Jovanka, tada se ne mogu nadati ni pokretnom dućanu iz Drvara. Uslijed snijega i neprohodnih puteva nitko se, osim Gorske službe u slučaju čijeg spašavanja, ne usudi u selo. Na koji način dolaze do hrane, pitamo.

– Ukiselimo kupus, kuhamo ga s grahom, pa i kakvu mesnu polutku osušimo. Frižider nemamo, ne bi nam ni koristio. Kruh mijesimo sami. Znali su nam iz helikoptera na livadu bacati konzerve hrane i drugo. Ako netko slučajno ide u Knin, naručimo kilu-dva mesa, ali ga, da se ne pokvari, moramo pojesti gotovo isti dan, pogotovo ljeti – opisuje Jovanka Jarić.

U međuvremenu, pridiže se i djed Stevo, pali solarnu lampicu i domeće kako bi ih kakav-takav agregat barem privremeno oslobodio “strujnih” problema. Pitamo se kako se toga svih ovih godina nijedna vlast nije sjetila, kao da nimalo ne mari što joj neki građani žive ispod granice ljudskog dostojanstva.

Sunce je već zapalo nad dolinom. Prepuštamo Jariće njihovoj uobičajenoj dnevnoj rutini, na kakvu ne utječe ni predblagdansko ozračje. Vrijeme je da zapale svijeće: nažalost, ne za svoje mrtve, nego da sami nekako prežive.

Ministar Vrdoljak obećao utvrditi rokove i osigurati sredstva

Na popisu naselja koja treba reelektrificirati još je 50 sela i zaselaka u 25 općina i šest županija: Zadarskoj, Sisačko-moslavačkoj, Ličko-senjskoj, Karlovačkoj, Požeško-slavonskoj i Šibensko-kninskoj. Ukupno su 283 osobe podnijele zahtjev da im se kućanstva priključe na niskonaponsku mrežu, a priključak treba obnoviti za kuće u kojima stalno boravi 81 osoba. Sredinom ovog mjeseca, članovi SDSS-a i predstavnici Srpskog narodnog vijeća iznijeli su ministru gospodarstva Ivanu Vrdoljaku točne podatke vezane uz reelektrifikaciju, a on je obećao da će se što prije utvrditi rokovi i donijeti odluka o financiranju. Troškovi reelektrifikacije procijenjeni su na 35 milijuna kuna, što bi država trebala osigurati iz proračuna.