Uvijek je bilo bolje

“Vraga je bilo bolje”, rekao je apodiktično premijer Milanović na primjedbu televizijskog novinara kako mnogi ljudi misle da im je prije, u socijalizmu, bilo bolje nego što im je sada. Zanimljivije od odgovora bilo je, međutim, premijerovo objašnjenje: “Da je bilo bolje, ne bi propalo…”, dodao je. To je kratko, jasno i jednostavno, ali – upravo zbog toga – i netočno. Slučaj Jugoslavije, potom i Hrvatske, previše je složen da bi se mogao objasniti nekom dosjetkom, bez obzira na to koliko ona bila efektna. Ako je postojao neki Belzebub koji je tu vukao konce, to nije bio onaj koji zabavlja djecu na Svetog Nikolu.

Ključno je pitanje što je to što je propalo, točnije što je uništeno u Jugoslaviji (dok je postojala), poslije u njenim zemljama sljednicama, uključujući i Hrvatsku – propala su dva nosiva stupa, na kojima je počivao cijeli društveno-ekonomski sustav. Jedan od njih bilo je društveno vlasništvo i samoupravljanje, što je uništila sama komunistička birokracija, a čije je ostatke posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković svojim reformama počeo pretvarati u kapitalizam, ali s ljudskim licem. Drugi stup bila je nacionalna ravnopravnost, a njegov je temelj potkopao agresivni velikosrpski nacionalizam, čiji je lider bio Slobodan Milošević. Svoje reforme Ante Marković je nazvao izgradnjom novog socijalizma, a Slobodan Milošević je tvrdio kako je njegov cilj moderna federacija u kojoj će vrijediti demokratsko pravilo „jedan čovjek – jedan glas“; Srba je bilo daleko najviše, pa su drugi narodi Jugoslavije u tome prepoznali pokušaj uspostavljanja srpske hegemonije – onima koji su, možda, sumnjali oči su otvarali divlji pohodi nacionalističkih hordi po Jugoslaviji nazivani mitinzima istine i novi soj srpskih političara, koji je neprestano prijetio i sijao mržnju i netrpeljivost.

Kad je Marković u prvoj polovici 1989. dobio mandat, Jugoslavijom su još vladali, barem formalno, Predsjedništvo i Savezna skupština, sa Savezom komunista kao osloncem. Sva su ta tijela bila sastavljena od starih kadrova i po paritetnom ključu. Isto je bilo i u republikama, osim u Srbiji: ondje je Milošević izveo na scenu polusvijet kojem je nacionalizam bio jedina zastava. U to vrijeme, u Jugoslaviji su se paralelno odvijala dva procesa. Ante Marković je uveo konvertibilni dinar, sredio ekonomiju i povećao standard stanovništva. “Sad vidimo da možemo živjeti kao ljudi”, govorio je on. Sljedeći korak bila je privatizacija, s tim da su vlasnici poduzeća trebali postati njihovi zaposlenici. Zato je za njih uvedena mogućnost otkupa dionica po povlaštenoj cijeni i na dugoročnu otplatu. Zapravo, tada je započela prava tranzicija, u kojoj su novi vlasnici bili zainteresirani da čuvaju i razvijaju svoja poduzeća, a ne da ih uništavaju i izvlače novac. Je li to propalo? Nažalost jest, ali ne zato što je bilo loše ili što su ljudi bili protiv toga.

Drugi proces, jačanje nacionalizma i proizvodnja međunacionalnih sukoba, dobio je zamah poslije višestranačkih izbora u svim jugoslavenskim republikama. Milošević i velikosrpski nacionalizam zakonito su, po principu akcije i reakcije, doveli na vlast pandane u drugim republikama i nacijama. Što su mislili građani birajući nacionaliste? Jesu li željeli srušiti Markovića i njegove reforme, točnije početak tranzicije u narodni kapitalizam, koji je on nazivao novim socijalizmom? Nisu! Oni su se opredjeljivali za otpor Miloševićevoj najezdi, vjerujući da je ono što im je donio Marković vječno. Ima nešto u prirodi čovjeka, neki usađeni optimizam, koji ga uvjerava da nema natrag i da mu nitko ne može uzeti ono što već ima.

Novi su vlastodršci, međutim, znali da bi Markovićev uspjeh značio kraj njihovih planova. Na sastanku na kojem je Evropska zajednica nudila golemi novac ako se nastave Markovićeve reforme, ispričao je poslije novinarima Kiro Gligorov, Milošević je rekao da njega ne zanimaju reforme nego samo moderna federacija, a Franjo Tuđman da je njegov cilj obnova staroga hrvatskoga kraljevstva. Na poznatom susretu u Karađorđevu, u ožujku 1991., Tuđman i Milošević dogovorili su podjelu BiH i rušenje Markovića. Ovdje prvi put objavljujemo dosad nepoznatu činjenicu da je iste godine hrvatska vlast tajno nudila Markoviću veći novčani iznos, otvaranje poduzeća u inozemstvu i neke pogodnosti za članove obitelji ako podnese ostavku; Marković, međutim, kazao bi danas Milanović, nije funkcionirao na taj način.

Na kraju 1991., suočen s ratom koji nije mogao zaustaviti i potpunom izolacijom, Marković je konačno bio poražen, a Jugoslavija je postala prošlost. Umjesto njegove reforme, nove su vlasti počele provoditi svoj koncept tranzicije, u kojem su se uništavala poduzeća i ljudi tjerali na ulicu. Tako nije nastajala kapitalistička privreda, što znači da to zapravo nije ni bila tranzicija. Radnicima koji su dotad otkupili svoja poduzeća ona su grubo oduzeta i dana tajkunima bliskima vlasti. Splitska Slobodna Dalmacija, primjerice, tako je iz vlasništva njenih zaposlenika prešla u ruke Miroslava Kutle. Samo su se rijetki spasili i to mahom u Istri i Rijeci, gdje Tuđmanov HDZ nije osvojio vlast. Poslije deset godina, kad su zaposlenici Tvornice duhana Rovinj stekli pravo na prodaju svojih dionica, pokazalo se da su doslovno svi u međuvremenu postali milijunaši; istovremeno je ista takva tvornica u Zagrebu pretvorena u prah i pepeo.

Što je, dakle, propalo? Propao je koncept nacionalne ravnopravnosti, a Markovićev „novi socijalizam“ bio je kolateralna žrtva. Preostaje, naravno, pitanje vraga: je li prije bilo bolje? Ugledni ekonomist dr. Tihomir Domazet u razgovoru s Ljubicom Gatarić za Večernji list odgovara: “Hrvatski BDP iz 2013. realno je niži 7,1 posto od BDP-a iz 1986. Nikada se nije dogodilo, u minulih 200 godina gospodarske povijesti Hrvatske, da u četvrt stoljeća nije bilo rasta, odnosno razvoja.” Dakle, ne samo da je prije bilo bolje – uvijek je bilo bolje. Dva svjetska rata su unazadila Hrvatsku, ali to nikad nije trajalo tako dugo. Zar Milanović to ne zna? Sve je moguće, ali realnije je da on vodi računa o tome kako bi se u nacionalističkoj klimi koja još vlada Hrvatskom svatko tko tako govori o prošlosti izložio osudi za izdajstvo. Osim toga, hrvatska politička klasa krije katastrofalne rezultate svoga dosadašnjeg rada kao zmija noge.